SGN odrasli, Pasi lajali, narod plesao
Kuglana je prošlog petka bila mjesto održavanja još jedne simpatične, odlično posjećene punk svirke. Nastupali su koprivnički Suho grlo nos i riječki melodični Pasi. Pred odlično raspoloženom publikom dečkima iz Suho grlo nos ostvarila se jedna želja – nakon dugo godina svirke, u publici se našla nova generacija mlađih punkera koji ih više nisu smatrali klincima, dok je starija ekipa u ritmu tresla koljenom sa strane s pivom u ruci, te odobravajući kimala glavom kao da sami sebi govori „zbilja, dobri su, dobri…”.
Oduvijek sam tvrdio da je Suho grlo nos dobar bend, specifičnog stila, a ovaj koncert je pokazao da su uspjeli steći i svoju publiku koja bez problema pjeva s njima tekstove u prvim redovima. Lijepo, zaista! Pasi su razvalili Kuglanu totalno, ljudi su pjevali, plesali, bacali se s bine, ma zbilja dobar koncert! Zadnji put su kod nas svirali, ako se netko sjeća, 2005. u Nautilusu s One step away. Bio je to također dobar koncert, no ovakve evente svakako je prikladnije organizirati u Kuglani.
Osim što je Kugla dobar prostor, ima i tradiciju, a ima i ljubazno osoblje u garderobi, vječito nasmiješeno i spremno na pružanje dodatnih usluga u vidu besplatnih čuvanja ruksaka i sličnog inventara. Kad smo već kod svirki, ekipa iz udruge MAK intenzivno radi na realizaciji petog po redu MAK festa. Sve informacije možete vidjeti na njihovoj stranici, te glasati za bendove koji su ponuđeni na izbor za svirku. Baš demokratski!
MAK fest se održava, koliko znam, 28.i 29. svibnja, tako da unaprijed znate planirati gdje ćete tog vikenda. Prošli put je koprivnička publika podbacila, vidjet ćemo kako će to biti ove godine. Koprivnički Barkod natječe se za nastup kao predgrupa Flogging Molly na Inmusic festivalu, glasati možete na službenoj stranici festivala. Nažalost, nekakav katolički pop rock bend Zakon neba ih šiša za 200 glasova, s ciljem da „šire duhovnost svijetom”.
Po tradiciji katoličke crkve koja to čini stoljećima, i ovaj bend se žestoko gura tamo gdje mu nije mjesto – kao da ne postoje susreti katoličke mladeži i slično. Što se tiče glasovanja borba je možda izgubljena, ali rat i dalje traje – ostaje nam da napravimo nekakav 20-metarski transparent u stilu „Religija je opijum za narode” i podignemo ga u prvom redu dok Zakon neba bude zemljom širio „riječ Gospodnju”. Bilo bi lijepo da taj simboličan prosvjed ostane miran, tj. da ljudi ne počnu gađati bend plastičnim bocama s posvećenom vodom.
Ženskadija kao dio novinarskog trasha
Lokalne novine zaista vjerno slijede trash članke poppularnih web portala, zapakirane u nazive „lifestyle”. Sjedim u Artu, čitam Podravski list i vidim, neki fotograf uhvatio žensku u minici na Zrinskom trgu i lijepo potpisao članak kako je sunce izašlo i ona je odlučila pokazati svijetu svoje lijepe noge. Slika druga, ženska guzica u tajicama uspinje se na tribine gradskog stadiona, potpis pod slikom „Ova tajanstvena lijepa vila, vatrena navijačica Slavena, kako donzajemo, iz Sokolovca…” Ajme koji trash, nisam mogao doći k sebi! Bolje i to nego one izmrcvarene žene nakon poroda, ali svejedno..
I sad si mislim, da li da kontriram svemu živome kao inače, pa počnem stavljati slike pankeroidnih poderanih djevojaka obrijanih glava u ovu kolumnu?Znam barem par ljudi koji bi bili time oduševljeni, no ipak neću – jednom sam to napravio na nekom forumu, pa su mi ljudi prigovarali da ne mogu noću od straha spavati, pitajući se kako mi se mogu sviđati takva strašila.
Kad smo već kod trasha, posvetio sam nekoliko redaka zadnjih kolumni na spominjanje kulta međugorskih narukvica. Iz čiste obijesti frend mi je jednu donio iz Rima, s dražesnim slikama Isusa i pape Benedikta. Moja ljutnja nije dugo trajala jer mu je karma sve vratila – naime, prije puta je zalio ciklame na prozoru s previše vode (za svaki slučaj kad ga nema danima), pa su mu lijepo pokrepale.
San vs. java na koprivničkim ulicama, iliti još jedna politička provokacija
Neki su skužili da volim provocirati, pa ajde neka bude još malo. Na Dnevniku obljetnica proboja logoraša u Jasenovcu, novine opet pune toga tko je bio tamo, tko nije, tko se za što ispričao, a tko nije. Kao da me jako briga – Hrvatska danas ima puno većih problema od toga tko je što radio 1941., nitko nas mlade ne pita što mi mislimo o tome. Velika većina ne misli ništa, jer nam je dosta kojekakvih ustaša, partizana, domobrana, Bleiburga, Jasenovca, vojnih ordinarijata, kojekakvih jami i masovnih grobnica. Hoćemo samo normalan život, san mnogih je adekvatno zaposlenje radi kojeg su muku mučili na raznim fakultetima i godinama se odricali (skupa sa svojim roditeljima).
Fašizam i antifašizam meni osobno nisu ništa drugo, doli odlična podloga za žestoku sprdnju, jer bogme sam malko prepametan da bih „pišao uz vjetar”. Recimo, šećemo onako Pulom, sunce piči, vidimo dvije lijepe djevojke u oskudnoj odjećici. „Dobar vam dan, drage gospođice! Oh, eto nađosmo se u vašem predivnom gradu, možete li nam reći što sve ovdje ima, koji znamenitosti?”. Djevojke se nasmiješe nama došljacima i kažu „Pa svašta ovdje ima, evo imaš Arenu, imaš Forum, slavoluk, kojekakve crkve.. Ne znam ja šta tebe zanima?” Odmjerih gospođicu, zagledam joj se u oči i s osmijehom na licu kažem joj „ Draga, fojbe mene zanimaju. Imate li vi ovdje kakvih fojbi? Mi bi to zbilja jako željeli vidjeti!”.
Naravno, gospođica napravi bolnu grimasu, čudno nas pogleda, okrene se i ode u nepoznatom pravcu, tražeći po mobitelu . Gledajući fašistička i antifašistička prepucavanja po medijima, to me obuzelo do te mjere da sam čak i počeo sanjati svakojake bedastoće. Recimo, sanjao sam jedan mladi zaljubljeni par kako hoda ulicom našeg predivnog gradića, s namjerom da se zabave u proljetno subotnje predvečerje. Idealnu romantičnu situaciju razbija pojava zaostalog ćelavog primitivca, koji nasrće na njih drvenom letvom – pretpostavljam da mu je uzor onaj tip koji je na identičan ančin napao crnoputog nogometaša Slavena prije nekoliko tjedana. Nakon što su uspjeli izbjeći udarac, hrabri momak je, netom što je spasio dragu, okupio ekipu i dao se u potragu, koja ih je dovela do jedne kuće u Ulici Tome Blažeka (nemam pojma zakaj baš tamo, snovi su čudna stvar).
Kada su ljubazno priupitali ukućane gdje
je taj ćelavi neandertalac koji drvenom letvom po gradu udara čak i djevojke, dobili su odgovor da se junačina zaključala u zahod i od straha ne izlazi van, a možda je i napunio gaće prije nego li se uspio zaključati. Tako su koprivnički naci skinheadsi dobili podgrupu „WC boys”, nakon već lani osnovanog „Crnog bloka”; koji je inače anarhistička organizacija (ne znam da li to zna onaj koji je pisao te parole po zidu). Što se dalje događalo nemam pojma – probudio sam se nekoliko minuta prije nego li je zazvonila budilica. „Neki to Žele vruče, a neki to Žele morski” pomislih, te krenuh u kupaonu umiti najljepše oči koprivničke punk scene.
Sjećanja – kako smo bojali grad
Da ne tupim samo o sadašnjosti, evo jedna zanimljiva priča iz prošlosti, i to ne tako davne. S obzirom da smo bili vatreni navijači rk Podravka, uvijek smo furali neke nove trendove koje bi dovodili u Koprivnicu. Među mnogim europskim navijačima pojavila se fora murala – lijepih crteža na zapuštenim gradskim fasadama koje promiču klub i navijačku grupu, a usput i ukrašavaju zapuštena pročelja koje drugi ne žele (ili ne mogu zbog financijskih neprilika) osvježiti.
Napravilo se nekoliko skica, odabrali smo zidove, kupili boje i kistove, angažirali ljepuškastog Alena i krenuli u akciju. Sa svakim novim crtanjem murali su bili sve ljepši i ljepši, pohvale su pristizale sa svih strana, a mi bili skroz sretni i ponosni. S dozvolama za ocrtavanje zidova nismo imali problema – konretno, nismo ih ni tražili. Dok smo, recimo, ocrtavali haustor na Trgu kralja Tomislava između ulaza 8 i 9, pitali su me ljudi što ću ako netko dođe ispitivati što radimo.
Odvratih nasmiješeno „Pa, ako ti dođe onaj iz kućnog savjeta iz osmice, kažeš da si dozvolu dobio od predsjednika kućnog savjeta iz devetke – ako ti dođe ovaj iz devetke, pozvat ćemo se na ovog iz osmice..” I tako mi crtali, ljudi zastajkivali, gazda obližnjeg kafića nas redovito častio pivama da ne budemo žedni, kadli se pojavi simpatični starčić koji nas je sumnjičavo gledao. „Što to crtate?”, rekosmo „A malo ukrašavamo, da zid ne bude onako ružan, onako, promičemo rukomet, crtamo panoramu grada…”. Lik upita „A tko vam je dao dozvolu da to crtate?”. Rekosmo spremno „Tip iz kućnog savjeta s ulaza broj devet”.
On se zamisli, pogleda nas i kaže „Ja sam predsjednik kućnog savjeta s broja osam – sutra mi se javite, i dat ću vam novce da nacrtate nešto i na drugom zidu, jer ovo je zbilja predobro!”. I tako smo pobojali cijeli haustor. Bojali smo i pothodnik kod kolodvora, ondje su nam ljubazni djelatnici s kolodvora kupili sokove i sendviče, a kraj tog murala i danas se slikaju mnogi koji prolaze kroz Koprivnicu, vele da im je baš fora. Najveći mural radili smo na staroj glazbenoj školi, koja je prošlog ljeta srušena.Prvo smo onaj ogromni zid morali pobojati skroz u bijelo, a onda se krenulo s ocrtavanjem murala.
Došao je onaj luckasti policajas Željko o kojem su svojedobno dečki iz benda Suho grlo nos napisali pjesmu (više je nažalost ne sviraju, spada pod zastarjeli materijal). Pita on nas „Imate li dozvolu za ovo?”. Pogledalo smo ga, glumeći čuđenje „Pa kakvo vam je to pitanje, naravno da imamo!”. Pita on”; a od koga?”. Sve oči uprte u mene, kako ćemo se sad opravdat, a ja mu izvalim „Pa od gradskog ureda za kulturu, naravno!
Zamolili su nad da pofarbamo jer je bio nacrtan veliki kukasti križ”. Mi farbasmo dalje, Željko zapiše imena i ode, a Alen me pita „Šta sad?”. Rekoh „Gle, petak popodne je, u gradskom poglavarstvu više nema nikoga. Dok on to u ponedjeljak provjeri mural će biti gotov, a prijave nam se neće usuditi napisati jer smo ukrasili zapušten zid, ionako nas mediji hvale. Ako nam piše prijave , pokopao je sam sebe, ne gine mu medijska hajka i možebitna suspenzija”.
Zid je idućeg ponedjeljka završio u novinama – kao pozitivan primjer, naravno! Na trafostanici kod Kuglane nacrtan je onaj lik sa šiltericom, osobno sam bio protiv jer istog tipa koriste i navijači Olymipakosa pa nije skroz originalno, no ajde, većina je bila za, osim toga crtež je dobro ispao. Bio se javio u novine neki tip koji je gunđao da vandali po gradu crtaju na zidove huligane prekrivene maramama i s toljagama u rukama, te kakvu mi to poruku šaljemo potencijalnim posjetiocima Koprivnice.
Lik se nije potpisao, jer ga je vjerojatno bilo sram – bilo bi i mene. Mnogo toga se u tih nekoliko posljednjih godina promjenilo, navijači su se gotovo ugasili, nove murale nismo obnavljali, onaj najveći je nestao skupa sa starom glazbenom. Kako god, lijepo smo se zabavili, ukrasili nekoliko oronulih zidova i bili nekako ponosni na sebe jer smo smatrali da radimo zbilja pozitivnu stvar, jer ljudi su nas gledali na taj način, a ne kao vandale koji sa sprejevima pod okriljem noći uništavaju gradska pročelja. Tako se voli svoj grad, barem smo tako smatrali.