Iako smo već pisali o ovoj temi, ona iznova zaslužuje punu pozornost, a ujedno je i nastavak ranijeg napisa o palijativnoj medicini. Naime, svećenik je na tragu svog poslanja neizostavni član palijativnog tima, jer je upravo za te bolesnike posebno važna njegova nazočnost kao dušobrižnika. Podsjećamo da pastoralnu skrb u zdravstvu jamči Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije, kojim se uređuje prisutnost i djelovanje katoličkog dušobrižnika u bolnici.
Dušobrižnik (svećenik, onaj koji brine za spas duše) bolesniku kada je u bolnici dolazi isključivo na njegov poziv ili na zamolbu člana njegove obitelji. Unatoč tome, taj je oblik pastorala za neke je još uvijek osjetljiv i dvojbeni čin, iako ničim ne diskriminira bolesnike druge vjeroispovijesti, agnostike i ateiste.
Dušobrižništvo u koprivničkoj bolnici je za hrvatske prilike na vrlo korektnoj organizacijskoj i kadrovskoj razini. Do veljače 2016. godine bogoslužje za pacijente i osoblje odvijalo se u kapelici Sv. Florijana, a otada u novouređenom prostoru kapelice Majke Božje Lurdske u središnjoj bolničkoj zgradi. Aktualni bolnički dušobrižnik je vlč. Davor Šumandl, župnik Župe bl. Alojzija Stepinca, koji odgovorno, sa zavidnom empatijom i sebedarjem snaži vjeru i vraća nadu teško oboljelim bolesnicima u koprivničkoj bolnici.
Krajem prošlog stoljeća poznati hrvatski teolog fra Bono Zvonimir Šagi, ovako je ocrtao stanje u našoj zemlji: “Mi danas živimo u vremenu opće skepse koja niječe duhovne vrednote, a hedonizam i moralna raspuštenost bez etičkih normi u obiteljskom, društvenom i političkom životu sve je više prisutna. Temeljni kršćanski pojmovi: milost, spasenje, grijeh, vječni život – ne nalaze dovoljno odjeka niti kod kršćana”. Nažalost, dosad se ništa nije promijenilo, tako da je ova procjena stanja hrvatske nacije i dalje aktualna. To je razlog da jedna od najranjivijih skupina društva – bolesnici, osim za liječničkom vape i za duhovnom potporom na putu svog ozdravljenja.
Iako svećenik nije liječnik, on na određeni način “liječi”, pružajući bolesniku – vjerniku duhovnu pomoć, koja mu je nužna potpora u teškom razdoblju bolesti. Tri su aspekta kršćanske komunikacije između svećenika i bolesnika: razgovor, slavljenje sakramenata i molitva. Razgovor je bolesniku uvijek važan, a posebice onaj s empatičnim dušobrižnikom. Ispovijed prije svega donosi oprost i olakšanje i u tom činu bolesnik svećeniku u potpunosti otvara dušu i srce, a osim pokore, on očekuje od njega razumijevanje, hrabrenje i potporu. Molitva je razgovor bolesnika s Bogom i ona mu donosi mir i spokoj, vraća nadu. Naravno, za bolesnika vjernika izuzetnu važnost ima i bolesničko pomazanje.
U svojem se poslanju dušobrižnik, baš kao i liječnik, svakodnevno susreće s najvećim osobnim tragedijama: smrti, boli, teškom patnjom i sve to emocionalno i duhovno dijeli s bolesnicima. Stoga je on uz medicinsko osoblje, najprikladniji da bolesniku snaženjem vjere i duhovnosti pruži utjehu i osnaži nadu. Bez vjere, pomisao na smrt stvara kod bolesnika veliku i nepodnošljivu tjeskobu. Upravo će dušobrižnik, posebice odlazećim bolesnicima, vratiti nadu u ponovni susret, jer smrt je tek sastavnicom života, ona je samo “prijelaz” i ne predstavlja konačni rastanak.
Zaključno, potvrda nade u život koji svjedoči svećenik-dušobrižnik, dovoljan je razlog i opravdanje za njegovu nazočnost u bolnici. I znanost potvrđuje da je vjera vrlo djelotvorna terapija u bolesti. Stoga je dobro da u bolesti – jednoj od delikatnijih životnih situacija, bolesnik uz stručnu liječničku pomoć i brižnu sestrinsku skrb, ima i duhovnu potporu dušobrižnika.
Piše: dr. Dražen Sačer, fizijatar
Tel. 048 625 033
E-mail: sacer.drazen@gmail.com