4.6 C
Koprivnica
Subota, 23. studenoga 2024.
No menu items!
- Oglasni prostor -
- Oglasni prostor -

KOLUMNA: Svijet gljiva // Prava tigrica
K

Ne propustite

Kada smo ’87 krenuli na studij u Zagreb, Robi ja već smo bili dobrano zaraženi virusom gljiva. Unatoč našim gotovo svakodnevnim druženjima proteklih godina dugo nismo imali pojma da dijelimo zajednički interes. Tek, mislim, u nekom od razgovora o vojsci, rekao sam kako mi je bilo teško što nisam ni jednom mogao zaviriti u šumarke kraj kojih smo marširali ili logorovali, a mora da su bili prepuni interesantnih primjeraka gljiva. I to je nekako bio početak našeg zajedničkog druženja sa gljivama.

I onda jednog dana Robi je stigao sa viješću koja će nam promijeniti život: „Učlanio sam se u gljivarsko društvo”

Već slijedećeg ponedjeljka virio sam preko ramena nekog onižeg čovjeka, koji je pokušavao doznati nešto o gljivi koju je držao u ruci, gurajući je pod nos jednom nešto višem, prosijedom, koji je baš objašnjavao značajke nekih vrsta iz košare postarije gospođe.

Bile su to naše prve determinacije gljiva. Gutali smo doslovno sve do čega smo mogli doći i jedva čekali izložbu gljiva, koju društvo „Kamilo Blagaić” godinama postavlja svake jeseni. Bila je to prilika da na jednom mjestu vidimo, uživo, nekoliko stotina vrsta gljiva, ali i prilika da u nešto manjoj gužvi porazgovaramo sa onima koji znaju više. Glavna meta bio nam je naravno Romano Božac, naš svakako najveći autoritet za gljive, a na našu sreću i osnivač i član društva te autor izložbe.

I tek što smo dobili priliku, odmah šok.

Na naše pitanje koja je razlika između dvije vrste postavljene jedna do druge, odgovor je bio: „Nikakva.”

Tek kasnije shvatili smo da nije mogao postupiti drugačije jer je rizik bio prevelik. Tada očito nismo bili u stanju razlikovati ove gljive, ni kada se stave jedna pored druge. „Kako će ih tek ovi mladci prepoznati u šumi kada ne budu u prilici uspoređivati?”- mora da je pomislio- „Pa još će se potrovati.”

Danas ih prepoznajemo i sa više metara, već kada ih ugledamo iza susjednog hrasta, baš na način kako nam je to Romano jednom kasnijom prilikom slikovito objasnio: „Gljivu treba upoznati kao što poznaješ najboljeg prijatelja. Ne moraš mu prići, da bi ga prepoznao. Prepoznaješ ga i sa sto metara, po kretnji, gesti….”

No, ne bismo ih vjerojatno nikada ovako upoznali da se na istoj izložbi nismo vratili do njih još nekoliko puta, ovaj puta naoružani literaturom i shvatili: Jestiva prava tigrica (Amanita spissa (Fr.) Kummer) zaista je dvojnica naše smrtno otrovne panterove muhare i neoprezni sakupljači lako će ih zamijeniti, no ne i ako obrate pažnju na neke značajke.

Iako se u pravilu razlikuju i po boji klobuka, ova značajka kod gljiva može znatno varirati, pa će sivosmeđa boja klobuka prave tigrice biti za razlikovanje manje važna od činjenice da joj je rub klobuka gladak (kod panterove muhare narebran. Ali, oprez! U crnogorici raste, smrtno otrovna, A. pantherina var. abietum čiji rub klobuka nije narebran). Ono što ih nedvojbeno razlikuje je tigričin specifično i izraženo narebran vjenčić, smješten na debelom. bijelom stručku. Njeni bijeli listići ili bijelo meso nisu karakteristike koje ju odvajaju od sličnih vrsta roda Amanita, kao ni zadebljanje na stručku, ali kada dobro upoznate ovu gljivu vidjet ćete da su i ovi detalji ipak različiti kod svake vrste.

Jestiva prava tigrica (Amanita spissa (Fr.) Kummer)

I za našu pravu tigricu kao i za biserku vrijedi upozorenje da je sirova otrovna te se može jesti samo pečena ili kuhana.

Ovotjedna posjeta šumi, u kojoj sam na jednom mjestu vidio kako izmiješane rastu naše ranije opisane vrste, biserka i panterova muhara, podsjetila me na važnost još jednog upozorenja. Berite samo potpuno razvijene, mlade i tipične primjerke gljiva. Stariji primjerci mogu zavarati zbog utjecaja vremenskih prilika, insekata, plijesni … Često ćete vidjeti kao su ostaci ovoja isprani ili boja izblijedjela. Mlađi pak primjerci, zbog nedovoljne razvijenosti, mogu skrivati neku od karakteristika. Gljive također mogu biti deformirane ili jednostavno izrastu netipične. Ne jednom takve sam primjerke uklonio iz košare mojih prijatelja uz obrazloženje koje ih je nerijetko začudilo: “Ova je jestiva, ali ovaj put ćemo je baciti.“

I na kraju, i kada ste gotovo sigurni, ali u vama postoji najmanji crv sumnje, preskočite obrok ovaj put. Bit će još prilike. To pogotovo vrijedi ako su vas ovi redci ponukali da u carstvo gljiva uronite po prvi puta. Tada svakako polako, strpljivo.

Vaš gljivarski život tek je započeo.

Facebook komentari / dostupni ukoliko ste prijavljeni na svoj FB profil (Komentiranjem prihvaćate naše uvjete korištenja).

Ne propustite

- Oglasni prostor -
- Oglasni prostor -

Najnovije

OPG Kuserbajn ima sve vrste salate

FOTO Mladen: Rad u plasteniku odmor je za dušu, najljepše je plijeviti po kiši

I dok nam jesen ovih dana pokazuje svu raskoš svojih boja, u plasteniku obitelj Kuserbajn u Vinogradima Ludbreškim sve...
- Oglasni prostor -

Vezane vijesti

×