Zaokupljeni svakodnevnim životnim problemima, obično najmanje pažnje obraćamo na ono što je tu kraj nas, na dohvat ruke. A kada ulovimo trenutak za odlazak u prirodu kao po pravilu biramo neke udaljenije destinacije, a one bliže ostavljamo gotovo zaboravljene, pa gotovo da mogu reći da smo posljednjih godina češće gljivarili na Hvaru, nego, primjerice, u Crnoj gori.
Crna gora je sigurno naša najbliža šuma i omiljeno mjesto ne baš prekobrojnim rekreativcima i šetačima, ali kao gljivarska destinacija, bez valjanog razloga, u posljednje vrijeme, poprilično podcijenjena. Bar kada je riječ o mom gljivarskom krugu.
Možda je tome razlog to što više nema one prekrasne crnogorične šume, na početku smrekove, a kasnije borove, koja nam je u nekim davnim danima bila obavezno odredište za traženje crnogoričnih vrsta ili pak za kasno-jesenska gljivarska druženja.
No bilo kako bilo, odlučio sam ispraviti ovu gljivarsku nepravdu i češće zalaziti u ovaj gljivarski raj. Ovdje ćete na malom prostoru naići na nekoliko potpuno različitih staništa od miješane šume hrasta i graba, preko čiste bukove sastojine, do šume ariša i smreke. Zbog toga možete očekivati da ćete naći primjerke nekih vrsta gljiva koje ćete susresti rijetko gdje drugdje u našem kraju.
Tako sam i prošli utorak, iznenada i potpuno neočekivano, nabasao na ove prekrasne primjerke hajdinskog vrganja (Boletus aereus Bull ex Fries).
Iako sam ovu gljivu nalazio i na drugim staništima, moram priznati da su susreti s njom, barem za mene, relativno rijetka zgoda i zato uvijek posebno raduju.
Za ljubitelje vrganja, u gastronomskom smislu, ova će vrsta biti posebna poslastica, jer je odlikuje tvrđa konzistencija mesa.
Ono po čemu ovu vrtu možete razlikovati od ostali „pravih vrganja“ svakako je tamnosmeđ, gotovo crn klobuk. Blijeda mrežica, boje cimeta, na klobuku koji će kod vrlo mladih primjeraka biti bijel dok će kod starijih poprimiti smeđu boju, odvaja našeg hajdinskog vrganja od često vrlo sličnog borovog vrganja (B. pinophilus) koji na stručku ima crvenkastu mrežicu. Tamni vrganj (B. edulis var fuscoruber) nema izraženu mrežicu.
Kao i kod spomenutih sličnih vrsta (ali i više drugih vrsta „vrganja“), cjevčice hajdinskog vrganja u mladosti će biti bijele, a kasnije će zbog maslinastosmeđih spora mijenjati boju od žućkaste preko blijedozelene do maslinastozelene. I stručak će u mladosti biti trbušast, a kasnije će se izdužiti.
Vrganji se tradicionalno pripremaju sa jajima, to vjerujem da svi znaju.
Dugo sam mislio da je razlog tome jedino to što se jaja tako česta i svima dostupna namirnica.
No kasnije sam shvatio da jaja imaju još jednu karakteristiku koja omogućava da ovako spremljen obrok bude vrhunska delikatesa.
Naime, vrganji sadržavaju sluz koja će se zadržati u jelu ako je pripremljeno bez jaja i kod nekih ljudi izazvati odbojnost prema ovoj namirnici. No ta sluz potpuno će nestati kada se spoji sa bjelanjkom iz jaja.
Zato se ovakav način pripremanja gljiva može preporučiti za pripremanje svih vrsta gljiva koje sadrže sluz.