I ptice na grani znaju kako je Mont Blanc alpski masiv planinskog sustava Alpa i drugi po veličini u Europi.
No, što ako vam kažemo da postoji među nama osoba koja ga je i osvojila?
Riječ je o Damiru Vlašiću, članu Planinarskog društva Ludbreg koji je zajedno s još dva planinara uspio osvojiti jedan od najviših vrhova u Europi.
Damir se planinarenjem bavi punih 29 godina, a ovaj pothvat planirao je šest mjeseci.
– Ovaj pothvat planirali smo približno pola godine i u tom vremenu smo provodili intenzivne pripreme. Ja se planinarenjem bavim od 1994. godine, počeo sam u Austriji u okolici Salzburga, a iza toga sam se priključio Planinarskom društvu Ludbreg. Visokogorstvom se bavim posljednjih nekoliko godina, nešto intenzivnije nakon završene visokogorske škole prije četiri godine – započeo je.
Za jedno takvo, slobodno kažemo opasno iskustvo potrebna je fizička, ali i psihička sprema.
– Potrebno je visokogorsko iskustvo i dobra oprema. Primijenili smo poznati ,,Light and Fast“ pristup, odnosno pristup alpinizmu koji koristi samo minimalnu opremu potrebnu za što brže postizanje cilja u pretpostavljenim uvjetima – objašnjava Damir.
Planiranje jednog takvog putovanja sa sobom nosi i moguće probleme. Do prvog problema došlo je prošle godine kada su imali prvi pokušaj krajem srpnja po takozvanoj Cosmique ruti iz Chamonixa.
– Prošle godine problem su bili vrlo nepovoljni uvjeti za uspon jer su se ubrzano otopili ledenjaci te su se stvorile velike ledenjačke pukotine, a jedna od njih nas je pred samim vrhom spriječio da nastavimo dalje – govori Damir.
Kako se ne bi susreli s istim problemom i ove godine, odlučili su se za talijansku rutu iz Courmayeura koja je kondicijski vrlo zahtjevna te je poznata kao najteža ruta za uspon na Mont Blanc.
Na ovaj pothvat krenuli su 2. srpnja ove godine.
– Prvo smo tri dana proveli na Monte Rosi u svrhu aklimatizacije. Aklimatizacija je bitna zbog prevencije razvoja visinske bolesti na samom usponu. Visinska bolest predstavlja problem i u toliko što isti organizama može svaki puta reagirati na drugačiji način u uvjetima s malo kisika – kazuje.
Zatim, uspon je bio predviđen za 5. srpnja, ali zbog loših vremenskih uvjeta morali su odgoditi i krenuti s danom zakašnjenja.
Upitali smo kakav je osjećaj s te visine promatrati svijet?
– To je jedinstven osjećaj i teško ga je opisati nekome tko to ne doživi, no nama nije cilj promatrati svijet s visine. Cilj nam je doživjeti put do vrha, a kad stignemo do vrha to je za nas tek pola puta. Iza toga dolazi silazak koji može biti isto tako težak i povezan s određenim opasnostima kao i sam uspon – priča.
Ovo je jedno od onih iskustava koje se pamte za cijeli život, pa nam je na samom kraju razgovora otkrio koji su im ciljevi za iduću godinu.
– Sljedeću godinu nam je cilj još nešto više, ali za sad nemamo konkretnih planova – zaključuje Damir Vlašić, član Planinarskog društva Ludbreg.