Za pripremu ovog jela potrebno vam je 300 g ispravaka, 3 svežnja svježih isprika i dva prstohvata zahvala.
Ispravke sitno nasjeckajte te stavite na ranije zagrijanu tavu, pržite dok njima ne omekšate sve koje ste razljutili ili doveli u zabludu, a zatim dodajte svježe, tek ubrane isprike i miješajte dok se ne sjedine. Na kraju začinite sa dva prstohvata zahvala kako bi jelo postalo probavljivo za zainteresirane ekspertne kušače, a da i širim društvenim masama ne bude bljutavo. Servirajte već pomalo ohlađeno, ali prije nego se sasvim ohladi i izgubi smisao.
Ovo obično jelo može se pripremiti u svakoj prilici pa stoga nije potrebno servirati ga uz blagdansku dekoraciju stola jer i nije nešto čime bi se trebalo posebno hvaliti, ali zbog svoje neobičnosti i neuobičajenosti može biti dobrodošla promjena na svakodnevnom jelovniku.
Ipak može razveseliti ljubitelje znanstvenih i ostalih istina, ali i one koji ne vole ništa, odnosno dovoljno mrze sve i glavna im je zabava uživanje u tuđim pogreškama.
Dobar tek svima.
Dakle, priču kako medena puževica duguje ime (ono latinsko naravno), tome što sjedinjuje karakteristike dvaju rodova, puževica (Hygrophorus), roda kojem pripada, i krasnica (Russula), nisam sam izmislio, već sam je negdje čuo, ali ni danas nisam siguran od koga. Vjerovali ili ne, kada sam prošli tjedan pisao te sporne redove, počeo sam listati literaturu ne bi li tu informaciju negdje potvrdio i nisam našao potvrdu, naravno, ali i nisam imao previše vremena dalje provjeravati, pa sam takav tekst i ostavio, tim više što mi se, tako mi se činilo, stilski lijepo uklopio u ostatak članka.
Na taj sam se način i ja lijepo uklopio u trendove našeg novinarstva. Bitno je napisati nešto zanimljivo i to lijepo umotati, ne brinući previše koliko je to točno.
U svoju obranu mogu samo reći da me je ova vrsta oduvijek oblikom podsjećala na gljive roda krasnica, pa se još uvijek nadam da je autor, birajući ime za ovu prelijepu gljivu, i sam imao na umu nešto slično, pa namjerno nije odabrao neki drugi sinonim kojim se može opisati medenkina karakteristična boja.
Naime, za one koji nisu zamijetili, vezano uz moju prošlotjednu kolumnu javio se čitatelj potpisan kao „wink“ , kojem ovom prilikom posebno zahvaljujem na napisanom komentaru, koji u cijelosti preporučam svima pročitati, zbog još zanimljivih informacija koje donosi, a vezano za izneseno u kolumni kaže: „Ne bi se moglo reći da predstavlja prijelaz između dva roda, već samo da u imenu vrste (russula) sadrži ime drugog roda (krasnice – Russula), a to je zbog svoje crvene boje (lat. russulus=crven).“ Dakle, u cijelosti prihvaćam navedeni komentar i smatrajte ga ispravkom moga prošlotjednog članka uz moju najdublju ispriku onima koje sam doveo u zabludu.
Kada sam već započeo u ovom tonu, koristim ovu priliku i da se ispričam i zahvalim gospodinu Dejanu Mihalcu, koji se prvo javio komentarom na članak o jelenovom uhu i ukazao na činjenicu da se ova gljiva nalazi na popisu zaštićenih vrsta, a zatim i na slijedeći članak o crnoj trubači. Moram ovom prilikom priznati da mi je Dejanov prvi komentar bio sjajna podloga za članak koji je , zbog svoga naslova, naravno, postao najčitaniji (ili barem najotvaraniji) od svih koje sam do danas napisao i jednostavno nisam mogao odoljeti da napišem članak u takvom, možda, pomalo agresivnom stilu.
Zbog toga se ispričavam Dejanu ako je to doživio kao napad na njega i ujedno zahvaljujem na komentaru i prilici koju mi je tim komentarom pružio, a naravno i na sjajnoj temi, koja stoji u osnovi toga članka.
I da ne bi od silnih ispravaka, isprika i zahvala zaboravio na gljive, vrijeme je da se posvetim našoj ovotjednoj vrsti. Rasla je zajedno sa medenkom, u jednako velikim količinama i u dobroj godini za gljive, kao što je ova, nećete oskudijevati u ovoj izvrsnoj gljivi.
Naborani ciganček (Rozites caperata (Pers. ex Fr.) Karsten) karakterističan je po sjajno žutoj boji klobuka, koja podsjeća na boju pšenice, a na tjemenu klobuka kao da je posut srebrnastobijelom prašinom. Klobuk, pogotovo u starijih primjeraka izgleda kao da je naboran, osobito na rubu, koji je već u mladih primjeraka često, a kasnije i redovito ispucan.Na stručku obavezno potražite vjenčić, jer je to karakteristika koja ga izdvaja od sličnih vrsta na koje možete naići berući cigančeka.
Od sličnih vrsta spominju se prije svega, smrtno otrovna, crvenkasta cjepača (Inocybe patouillardii), ali i neke koprenke (Cortinarius) i plavulje (Hebeloma) koje po boji klobuka mogu dosta sličiti, a i rastu na istom staništu u isto vrijeme.