Sretna vam lova!

Time počinjem. Ne, nisam od nikoga prepisao. Sretna vam lova moj je aforizam iz humorističkog lista Feferon, kojeg smo Vladimir Kostjuk, pokojni Tom Boršo i Toni Mijatović uređivali tamo davnih šezdesetih i sedamdesetih, poslije je to, osamdesetih, činio Ivan Haramija Hans.

Dakle, ponavljam i u kriznim godinama: Sretna vam lova.

Kako sam snimio borove

Sretan vam i prošli Božić. Gledajući tvz. prigodne programe, sve me podsjeća na tzv. lokalno novinarstvo pet desetljeća unatrag. Naime, nije bilo proljeća a da se novinari fotoreporteri nisu sjetili poslikati proljetno rezanje stabala u parkovima i ulicama, ili snimiti najzedu vrana i njihovo istjerivanje iz parkova i polja. Baš tako izgleda božićno-novogodišnji program naših televizija. Godinama gledamo jedno te isto kreveljenje dosadnih glumaca u tzv. komedijama, a teme su o izgubljenom Božiću, pronađenom Božiću, snježnom Božiću, o jadnoj djeci koja sama u kući rade vrhunske svinjarije…

I k svemu tome još su se nagurali bonusi i predstavljanje predsjedničkih kandidata, a nekih se danas više ne mogu ni sjetiti kako su se zvali. Ali me je užasno pogodila vijest da se pretposljednji po redosljedu uspjeha od 12, prezimenom slično poznatom crnogorskom pivu, mislim da je nikšićko, povlači iz politike!¨ Jadna politika, što li će bez sijedih brkova i hipijevske kose?

No, veselje će nam se nastaviti, jer će nas još neko vrijeme zabavljati dva kandidata, osobito jedan, koji je u mojemu gradu dobio jako mali postotak glasova. Ha! Mogao je bar donirati tribine za Gradski stadion, na koji je htio navratiti na zadnjoj Slavenovoj utakmici u Koprivnici, ali se predomislio.

Uoči Božića putovao sam po Crnoj Gori. Kanjon Morače, Kanjon Tare. Od Podgorice do Pljevalja. Usput sam se naslikao divlje snježne ljepote za kojom mi za blagdane iz običaja vapimo. I onda nešto u pohvalu ove internet stranice. Nakon Podravkine utakmice s Biserima i Pljevljima sjedili smo u objektu koji se zove Mali hotel i trener domaćih Marko Ivanović, doznavši za moje prezime, reče: A, vi ste taj! Što sad, pomislih. A kad tamo domaćin se počeo pohvalno izražavati o pisanju rukometu, a onda nadodade: Pišete krasne kolumne. Čime se suglasio i drugi jedan Crnogorac iz društva. Morao sam napisati ovu samohvalu da bih vam potvrdio da se ova internet stranica čita i izvan zemlje. Pa i ova kolumna. Evo, iz fenomenalnom prirodom obdarene zemlje za uzvrat mojim domaćinima objavljujem divotu zimske planinske prirode.

Kolektivni dopusti i kome je do njih zimi

Danas je u informiranju najvažnije iz buhe raditi slona, jer je to jedini način da se zadrži radno mjesto. Tako se netko sjetio secirati kako su državne tvrtke napravile prave praznike za zaposlene davši slobodne dane od Božića do Sveta tri kralja. Pa su u naslov metnule i Podravku, iako Podravka nikako nije državna tvrtka. Istini za volju u tekstu se ipak spominje kao privatna.

A zapravo o Podravki se nije rekla bitna stvar: nitko Podravkinim radnicima ne daruje slobodne dane, već se svi ti dani, od srijede prije Božića, do ponedjeljka 4. siječnja, računaju kao godišnji odmor, usudit ću se reći, oduzimaju od godišnjeg odmora. Senzacionalisti i kritičari tzv. istraživatelji unutar profesije kojoj pripadam, mogli su zaći malo i u povijest, kada se u Podravki i u te dane, ali i za bivši Dan republike spajalo neradne dane, ali su se i tada ti dani odrađivali. Međutim, Tehničke usluge nikad nisu imale praznik, već su čistile i obnavljale strojeve.

Nemam namjeru braniti Podravku, ima za to debelo plaćenih PR-ovki i PR-ovaca, ali nije mi svejedno kad kojekakvi senzacionalisti, optuže, popljuckaju. A mnogi od njih moraju također koristiti godišnje odmore od prije Božića do Sveta tri kralja, pa zbog toga neće napasti gazdu ili pisati protiv njega.

U svemu tome zaboravlja se da je sve to uračunato u kalendar radnog vremena, da fond radnih sati za sve ostaje isti, mada bi neki radije da se tako potrošeni godišnji odmor preformira u ljetni. Tada nitko ne bi prigovarao, jer sunčati guzicu je normalno, a stiskati je zimi od hladnoće nije.

Sve u svemu, tmuran Božić, baš kao na slici Koprivnice snimljene na Božić s mojega balkona. To je realni Božić, bez raznih djedova, snijega, tek poneka zraka sunca kroz tmaste oblake. No, prilažem i svoj autorski rad iz prosinca 1962. godine. Koprivnički trg s malo razgrnutog snijega i bez klizališta, ali s konjekom.

Mala škola jezika

Nisam stručnjak za hrvatski jezik, bome ni za druge, ali neću ostati ni gladan ni žedan, ni izgubljen na francuskom, engleskom, njemačkom, talijanskom i mađarskom jeziku, a da o slavenskim jezicima i ne govorimo. Potpuno je jasno da se jezik razvija i ide naprijed. Hrvatski jezik išao je devedesetih i malo natrag. Tada je čak predlagano, kao da smo sami u Europi i na kugli zemaljskoj, da se tvrtkama dozvoli samo uporaba hrvatskih naziva. Sve tuđice bi se izbacile i ostale bi samo tuđmanice. Da imam tvrtku i da je nazovem Či-čin tada bi vjerojatno bila napadnuta da nosi kinesko nazivlje. Moje je prezime, naime, identično prvom izvanrednom i opunomoćenom tada ambasadoru, danas bi bio veleposlanik, Narodne Republike Kine, tj. danas 73- godišnjem Xie Xiqinu. Usput, imao sam prigodu susreti se s njim u Podravki i rukovati: Čie Či-čin, rekao je, Ivo Či-čin, uzvratio sam. Nastao je smijeh i objašnjenje, jer visoki kineski dužnosnici koji su dolazili u našu zemlju govorili su hrvatski. Simpatična uspomena. Dokaz: posjetnica njegove ekselencije.

No, godinama se neke uzrečice i riječi iskvare, nešto kao u igri pokvarenog telefona. Htjeli-ne htjeli, uvijek se vraćamo našim televizijama koje su nam stalno pred očima. Službe za jezik i govore inzistirat će da se gotovo sve riječi naglašavaju na prvom slogu, što je strava i užas (usput: te dvije riječi u ogromnim količinama danas upotrebljavaju tzv. komentatori tuđih članaka na raznim internet stranicama, što je ujedno i demokracija i idiotizam poimanja informiranja). Tako ćete slušati iritantno Cibalia s naglaskom na prvom slogu, mada sumnjam da su stari Rimljani govorili tako. U slavoniziranju jezika loše prolazi i naša Koprivnica.

Mala digresija. Kad sam jednom sjedio na utakmici Hajduka i Slavena Belupa na Poljudu zajedno s iskusnim kolegom Zdravkom Reićem, netko je na stolu iznad nas pitao kako se izgovara Vručina, rekavši to sa strogim naglaskom na prvi slog prezimena. Rekao sam da se izgovara s naglaskom na drugi slog. Kolega je to sumnjičavo prihvatio, a onda je Zdravko Reić rekao da je naglasak važan. Naime, poznavao je čovjeka koji se prezivao Magarac. Kod predstavljanja uvijek je naglasio drugi slog, onaj ”ga”, i kad je Magarac bio tako izgovoren i naglašen, ni traga asocijaciji na magarca, tovara, kako hoćete. Bilo je to sjajno narodsko objašnjenje da nije baš sve tako kako jezikoslovci i jezikoslogovci tumače nama neukom puku.

No, nije jasno kako njihovi novinari i novinarke nose na svojim leđima toliki teret – traverzi, tj. poprečnih greda, pragova!? Naime, uredno i autoritativno s ekrana šalju nam informacije i ovoj ili onoj kontraverzi. Ponavljam: kontrAverzi. Umjesto kontrOverzi. Naime, svima njima trebalo bi tri minute posla da skuže kaj je to kontroverzija (naime, kontraverza kao riječ ne postoji). Prolistaju neki od rječnika i utvrde da je kontroverzija spor u nekom pitanju, prijeporni problem, suprostavljanje oprečnih ili drugačijih mišljenja, a može biti i samo raspra. I sad bi jezičari, umjesto da dozvole svojim novinarima da nose teške traverze, mogli izmisliti neku hrvatsku riječ, pa umjesto kontroverzan ubaciti u nekom slučaju, recimo, sporan, dvojben, prijeporan, drukčiji od drugih, pa možda čak i stranu riječ diskutabilan.

No, ima voditeljica kojima ni Bog ne pomaže. Ubace ih u glupe emisije kvizova u gluho doba noći i onda lemaju li lemaju. Doslovice sam sjeo na pod kad je voditeljica koja barata s ukupno 20 hrvatskih riječi rastumačila za jedan traženi pojam da se radi o Agusteu Rodinu, pazite, tako je pročitala ime i prezime slavnog francuskog kipara, točno po Vuku Karadžiću (čitaj kako je napisano). Jasno vam je da se radilo o, fonetski napisano, Ogist Rodenu, koje je, između ostalog izmodelirao i poznatog Mislioca (vidi sliku). Ali, zar mislite da je u tim emisijama potreban bilo kakav mislilac? Dobro da mlada dama nije viknula režiji, s kojom se inače dovikuje: Pa, kak ste mogli napisati Auguste Rodin, valjda ste mislili na Irinu Rodnjinu?

Je li ”plava veza” neka veza s Dinamom?

Ima još. Uzrečica ”Nema blage veze” znači da netko ništa ne zna, da je neznalica, da je neupućen u što ili da nema ni najmanje doticaja s kim ili čim. Međutim, i sami ste svjedoci kako se ta uzrečica sustavom pokvarenog telefona pretvorila u uzrečicu ”Nema plave veze”. Otkud ova plava veza? Je li to veza sa Zdravkom Mamićem i njegovim plavima? Naprosto: to ne znači ništ’ i nikaj. Ali, kaj se more.

Mlađim kolegama sam već rekao, ali možda nije zgorega i javno. Pročitao sam, naime, izraz ”jambrati”. Kao netko jambra protiv nekoga. Jambrati bi moglo biti možda ako netko ima nešto protiv Jambrušića, Jambrošića, Jambrešića, ili skraćeno Jambre, ali u hrvatskom jeziku ta riječ ne postoji. Važeća je ”jamrati”, bez ubačenog B, a koristi se lokalno i znači jadikovati, tužiti se, kukati. Jambrati ne znači ništa.

I budući da je napisano da je svojom ovogodišnjom dobrom formom jedna sportašica bacila kritičarima ”Maramicu u lice”, moramo i o tom. Mladom novinaru rečeno je izravno da to ništa ne znači, ne postoji taj izraz, jer izraz da se nekome baca maramicu u lice traži objašnjenje je li se tako željela prenijeti svinjska gripa, ili kritičarima udijeliti maramicu umjesto šamara što su nečiju nedorađenu formu u prošloj sezoni označili onim što jest bila – slabijom formom!? S druge strane baca se više toga, od bombe, krivnje, ljage, pogleda, oka, obraza, prašine u oči, ali i rukavice! To bi bilo blizu maramici. Baciti rukavicu doslovice znači izazivati na dvoboj, ali i pružanje osnove za sporenje, raspravu i slično.

Dakle, što na kraju? Baciti maramicu u staro željezo, a u uzrečicama koristiti rukavicu. Ali sve u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Jer, ako sam bio zločest prošle godine, ne mogu sada nekog uvrijeđen izazvati na dvoboj, jer sam ove godine – dobar.

Najskuplje su loše igračice

Malo sam, eto, okrznuo sport. A i kako bih bez njega. Vidim da je jedna rukometašica ovog tjedna prema jednoj informaciji napustila koprivničke prvakinje jer ima primjedbe na takav profesionalizam, a i nešto joj je klub (kao i većim zvijezdama od nje) dužan. Ako se radi samo o dvije plaće i nešto obećanih nagrada, onda ta rukometašica i mnoge druge za dva mjeseca zarade kolika je moja dvogodišnja penzija. Ne namjeravam promijeniti grad, niti se žaliti na takav ”penzionerizam”. Pa mi uopće nije jasno da bi to mogao biti razlog, jer koprivnički profesionalni klubovi jesu dužni, ali uvijek su svakome sve isplatili. I plaćali i hranu i smještaj. I za prvih sedam ili 11 i za drugih sedam ili 11, također. Pada mi na um usporedba s Kostelićima, Janicom, Ivicom i izgrađivanje karijere i sportske ličnosti kruhom i špekom i lukom na ledenjacima i spavanjem u kombijima i pod šatorima. Svojedobno jedna druga rukometašica, nezadovoljna što je morala otići, sjajna Ana Đokić rekla mi je: ”Najskuplje su loše igračice”. Možda je ”kresanje” troškova moglo poći i od toga? Da sam u struci i da se mene pitalo…

No, zar baš u svakom (ne)važnom dolasku i odlasku moramo tražiti senzaciju? Možda cura samo ide k dečku u drugi grad, možda će tamo organizirati život bez dosadnog profesionalizma i igrati u devetoplasiranom klubu bez dosadnih reprezentativnih obveza. Svatko ima pravo na svoj život i sudbinu. Ali nemamo pravo izvlačiti velike zaključke o zločestom bivšem klubu. Pogotovo ako se zna da je došao u financijske probleme, a ne možemo tražiti odgovore kako je do toga došlo, jer je dio rukovodstva nažalost u žalosnim okolnostima nedostupan. Nakon svega se nameće pitanje: zašto se uopće bavimo sportom? Za manjinu odgovor je jasan: zbog love! Ostali pronalaze u sportu ljepotu i zdravlje, a ne čeprkaju po dugovima. Što bi na sve to rekli kolege rukometaši Koprivnice, grupa koje sam i ja bio pripadnik u još gora vremena, kada nije bilo ni šlapa, ni trenirki, ni lopti!

Otišao je Slavko

Nešto sasvim suprotno i žalosno. Nakon duge i teške bolesti, u Koprivnici je, na Božić, u 63. godini preminuo profesor hrvatskog jezika Slavko Fijačko, koji je, kako je to izvjestila Radio Koprivnica, svojim radom i zalaganjem zaslužan za razvoj Gimnazi
je Frana Galovića i kulture našeg grada.

Autor je sedam zbirki pjesama, posthumno je izašla knjiga Jesenske livade. Bio je član član Društva književnika i Matice hrvatske, potpredsjednik Ogranka Koprivnica.

Slavko Fijačko nije živio sa sportom i njegovim problemima, o čemu smo se prije raspisali, jer je smatrao da školstvo i kultura imaju veće probleme. Svatko ima svoj životni put, pravo na svoj ”fah”. Njegov je bio književnost. Pomogao je u shvaćanju književnosti našeg Frana Galovića i njegovi radovi u tom području svrstavaju se u značajan doprinos tumačenju Galovićeva djela, što je potvrdio i akademik naš koprivnički Milivoj Solar uvrstivši njegove tekstove u važniju literaturu o Galoviću.

Zbog studentskog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću 1971. godine, kada je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, i problema koje je zbog toga imao, trajno je bio protivnik tadašnjeg sustava. I kasnije u pogovoru knjige pjesama ”Zamka postojanja” (Koprivnica 1999.) čitamo: ”Usprkos okolnostima koje su mu trajno nesklone, piše (a manje objavljuje) poeziju i prozu”. Životno nezadovoljstvo nažalost nadopunila mu je i neizlječiva bolest. Nitko ne umire sretan, a Slavko Fijačko dokaz je tome.

Iz zbirke ”Zamka postojanja” izabrao sam njegovu pjesmu ”Reformisti” koja neka bude spomen na preminulog gimnazijskog profesora i književnika.

Reformisti

Sakačkih je v svetu bilo reformistov

kaj su s petnih žili menjali čoveka.

Saki je štel biti dika svojeg veka,

kaj bi on bil gazda od seh knjigi listov.

Aleksander, Neron, Herodeš i Sula,

Napoleon, Hitler i Savanarola,

Stalin, Ivan Grozni, Cezar i Lojola,

Luter, Borđa, Tito, Lenin, Kaligula…

Grešnike je kuril inkvizitor hudi,

bič Božji Atila pol je sveta zrušil,

musliman je carstva jezero let dušil;

potlam komunist, pak onda fašist ludi.

Tak je se to bilo dva jezera leti,

a vre ide tretje kaj nam je na pragu.

I vu njem bu nešće prodal dušu vragu,

pak bu znova počel čovečanstvo gnjeti.

(1999.)