Zovem se Ivo, svirao sam glasovir i studirao pravo, a nisam predsjednik
Za tzv. male ljude i njihove probleme nemamo vremena. Zaokupljeni smo velikim problemima, kao, recimo, kako će zagrebački gradonačelnik riješiti probleme u Kozari Boku (223,76 ha na Peščenici, 2228 stanovnika), je li rukometašica Ana otišla zbog neurednih joj primanja (Pasičnik je rekla da za kruh ipak imaju), svađe s trenerom (i trener i Ana rekli su da nije bilo nikakvih sukoba), ili zbog uređenja života stvaranjem obitelji (što se pokazalo glavnim razlogom), a nešto manji problem bio nam je kojim pravcem leti jedan od dva milijuna velikih (10 do 17 metara u promjeru) svemirskih kamena blizu zemlje. Shvatio sam tu stvar u srijedu u 13,47 sati vrlo ozbiljno i spašavao se tako da sam iz stana u Meštrovićevoj otišao kupiti brdo nepotrebnih stvari u Billu u Kolodvorskoj ulici. Bilo mi je u primislima da se sklonim u Dubovec, ali sjetio sam se poslovice da neće grom u koprive, a kamoli u Koprivnicu.
Ne bi to pak naš gradonačelnik dozvolio, jer je u dobrim vezama s novim predsjednikom Josipovićem. Oko predsjednika Ive sami Mrsići i Mršići, doktori i profesori.
Prvi doseg: čitanje ranih radova u velikoj predavaonici
Čitajući Ivinu biografiju konačno sam shvatio da mi učenje glasovira kod časnih sestara u djetinjstvu nije bilo izgubljeno vrijeme, ali ne mogu dokučiti gdje sam ”falija” da sam došao tek do dva predsjednikovanja u sportskim klubovima (rukometu i atletici), i dva u hrvatskom novinarstvu, jednog u udruženom radu, a jednog u koprivničkom novinarskom ogranku. U ovom sve dok jedan tadašnji novinarski dečec nije rekao da je dosta Rojčevića i Čičina i instalirao sam sebe, maknuvši se (on) prije toga s predsjednikovanja novinarskog aktiva SK. Ali nije mi žal ni tog predsjednikovanja, jer bar smo igrali šah, a u Koprivničkom Ivancu u legendarnoj Kontakovoj gostionici uz čvarke i kobasice igrali biljar do besvijesti (Dragec Rendić je bil profesor za biljar, a ni ondašnje izdanje Branka Peroša nije bilo loše glede i u svezi biljara). Onda smo još svi smjeli piti pivo i vino, makar bilo i delanec, a danas nas plaše već i sokovi-delanci. Družili smo se s novinarima iz cijele Hrvatske. A bome smo i klopali i lokali. Mi smo uvijek i u svako vrijeme opravdavali naziv lokalnih novinara. A i predsjednik Ivo je, za razliku od vašeg Ive, završio pravo, ja tek jedan semestar, a najveći doseg bio mi je čitanje radnje o radničkom samoupravljanju u velikoj dvorani. Radnju sam kompilirao iz neke zaboravljene knjige, koju sam našao u redakciji gradske rubrike Vjesnika, gdje sam 1961/62. radio honorarno. Dobio sam iz ispita trojku. Kao što vidite prijatelj Đapić, što se prepisivanja tiče, za mene je dječji pjesnik.
Drugi doseg: odličan strijelac iz karabina na Pravnom
Drugi doseg bio je kad mi predavač predvojničke na faksu kapetan Penić čestitao na izvrsnom rezultatu u gađanju iz karabinke na strelištu u Kustošiji iza gradske ciglane u Zagrebu. ”Skinuo” sam 46 od 50 mogućih krugova, pa pokojni kum Perica Senjan, koji je ležao s puškom do mene nije mogao vjerovati, jer on je bio strijelac prve klase i prije početka gađanja pitao sam ga koja je moja meta, a on mi je uzvratio protupitanjem: Pa kaj ne vidiš da ti piše broj na meti? Kaj bi videl, pol života sam bio kratkovidan bez naočala. Najveći štos bio je kad je kapetan Penić s grupom nekih važnih oficira i ostalih prišao i čestitao mi i prvo upitao kako to da me dosad nije vidio? Je, druže kapetane, predvojnička je u osam sati ujutro, a ja tada još spavam, odgovorio sam. Pozvao me u sveučilišnu streljačku reprezentaciju, ali sam to otklonio, jer sam mu objasnio da metu uopće nisam vidio, a nisam bio siguran nije li netko sa strane pucao u moju metu.
Nagradio me ocjenom više za predvojničku, pa sam tako umjesto jedinice dobio dvojku. Ali pravo nisam završio, sljedila je jedinica, jer kad sam pao na ispitu iz opće historije države i prava na fusnoti pisanoj malim slovima o engleskom tejlorizmu: umjesto u pravo otišao sam u krivo. Tejlorizam se inače (prema Josipu Županovu) može ”ukratko definirati terminima samog Taylora: time and motion study (studij vremena i pokreta). Ukratko Taylor je zapravo razbio svaki radni zadatak na pokrete radnika i na mjerenje vremena za svaki pokret. Kad se razbije neki zadatak na njegove elementarne pokrete, onda se može variranjem pojedinih pokreta dobiti najbolju kombinaciju, a ujedno se može izračunati i koliko je vremena potrebno za svaku najbolju kombinaciju”. Bože, tko će to naučiti?! Možda je ipak dobro što sam nakon pada na tom ispitu pokupio posteljinu, ušao u vlak za Koprivnicu, zaspao, i iskočio na nadvožnjaku za Varaždin, jer je vlak tamo jako polagano vozio. Zaposlio sam se u Glasu Podravine i postao lokalni novinar. Rekao sam da sam umjesto pravo otišao krivo.
Tko prvi njemu tlak i šećer
Sad ću malo ozbiljnije o profesiji, u kojoj je danas teško opstati ako nisi lovac na senzacije, pa makar bezočno lagao čitalačkoj publici, ako je još ima.
Svi se natječu da objave prvi, urednici iscrpljuju novinare, oni jure, dobavljaju, slikaju, snimaju, dostavljaju, a za jednu uru potpuno je nevažno tko je bio prvi, a tko zadnji, jer će se na internetu, pak, bezočno prepisivati onog iscrpljenog prvog, bez navođenja izvora, a on će ostati bez slave, dok ionako zna da će ostati i bez love. Ili se, možda, na tome tko je prvi, zarađuje lova? Iz vlastitog iskustva naganjanja pravih i kojekavih političara i crnih, žutih, crvenih i plavih vijesti, znam da osim gubljenja živaca u bespredmetnoj jurnjavi nisam imao ništa drugo. Na honorarima nisam nikad osjetio. Jesam, smanjivali su se do mikroskopskih, a onda i nikakvih. Možda je najpametnije što sam uopće napravio, da sam se riješio položaja koji je u hrvatskom novinarstvu na vrhu ponižavanja, a na dnu uvažavanja, a to je položaj dopisnika nekih medija. Otklonivši suradnju u dva državna medijska mastodonta, privremeno sam sredio šećer i tlak, ali nisam potpuno otklonio sve, jer me muči sol. Svrbi me da, ili nešto zasolim, ili me nagoni da istjerujem pravdu. Zato su me nagovorili da pišem ovu kolumnu o nama.
Od glasačkih kuglica do prestanka no
ćne more
Evo, opet sam došao do pravde Ive Josipovića. ‘Ajde da se barem tu moj građanski glas uvažio. U mom kratkom životu, svega šest-sedam desetljeća bio sam svjedokom i onog poslijeratnog glasovanja, kad su se kuglice bacale u kutije. To se, u mojem sjećanju, zbivalo u staroj pošti u Koprivnici. A stara pošta sa stanom za glavnog poštara, svojedobno je rekvirirana pravoslavna opština, potom zgrada sindikata i SSRN-a, uredništva Glasa Podravine pod Gačićem, kasnije i gostionica (eh, kak’ je bila blizu, na dohvat ruke) i uredništvo raznih Magnuma, pa Radio Drava (koja je i danas tamo), uredništvo Koprivničkih novina (prve novine u žutoj boji u Koprivnici i okolici)…
Ti jarca, koliko li je u toj zgradi na današnjem Trgu mladosti bilo redakcija! Poslije se glasovalo na razne načine, čini mi se da su mi čak slali neku poštu s glasačkim listićima raznih boja na vojnu poštu u Bar u Crnu Goru, a osim glasovanja za samostalnu Hrvatsku (to je bilo u zgradi Sava osiguranja), ovo glasovanje u Podravskom suncu bilo mi je nekak’ najsvečanije. Mislim da sam se čak dva puta ostrugao da ne bi ostala koja dlaka u bradi. Nisam stavio kravatu, nije moj modni stil.
Ja zapravo ni nemam stila. Izgledam k’o eklektička soba s namještajem zbrda-zdola. Uostalom na proglašenju rezultata glasovanja i moj gradonačelnik u Novinarskom domu (opet novinarstvo) bio je pokraj Ive u košulji bez kravate.
Sva ostala glasovanja ubuduće za mene će biti beznačajna, jer neću morati strahovati hoće li mi se predsjednik poskliznuti na ledu, pasti u nesvijest od jutarnjeg trčanja, ili zaglaviti u noćnoj mori na Kozari Boku.
Tajni kanali s Bašće i ukradeni Playboy
Ali i u Koprivnici ima malih ljudi s potrebama i problemima kao i u razvikanom peščeničkom naselju.
Prva žalba: prodavačica na kiosku Tiska kraj Podravke požalila se neki dan. Zamislite što neki mladi čine. Momak uzeo u ruke Playboy, pitao uljudno koliko košta, dobio odgovor i bris sa časopisom! Nije bio ”payboy”, tj. dečko za platiti. Znala je prodavačica u kojem pravcu je odperjao, ali tko će ga pronaći. Naime, išao je u pravcu dječjeg doma, ali provjerom je utvrđeno da nije stanovnik te ustanove. Pokušao je svoj lopovluk svaliti na djecu koja u životu ionako imaju dosta problema. Vidi se da dečko mnogo čita, pa možda pročita i ovo: prodavačica mora iz vlastita džepa nadoknaditi njegov nagon za slikama golih cura. Da je pravi frajer našao bi si bar jednu živu. Ovak’ je kukavica i nije nikakva faca u društvu u kojem se vjerojatno hvalio svojim podvigom. Možda se zabuni i pohvali se roditeljima. Ak’ je njih uopće briga što im radi njihov zlaćani sinek.
Druga žalba: susjed iz nekadašnje moje ulice, kojoj teče 25-a godina kako grad obećava da će je urediti (Basaričekova), veli, kaj se ne istraži je li istina da neki kanali vode s Reberina u grad? Tajni prolazi. Kao stručnjak za tajne prolaze rekao sam mu da sam čuo da je jedan izlaz u parku kod placa. Vjerojatno su tuda muževi s renesansnog festivala u srednjem ili kojem to vijeku bežali od ljubavnica da ih žena ne vidi. A onda sam mu ozbiljno predložio da zapita u muzeju, jer tamo su tako susretljivi za sve nove ideje i pitanja, toliko da je pariški muzej Beaubourg mala zemljana kućica na europskom koprivničkom trgu ispred gradonačelnikova prozora
u posebnim prigodama, u odnosu na širinu naše koprivničke kulture. Ne znam što čovjeku bi da je zakolutao očima kad sam ga uputio na tu adresu, okrenuo se i bez riječi otišao u suprotnom pravcu. Nečuveno!
Usput: grad se ne treba brinuti oko jedne povijesne stvari, jer će kazališna ostavština gospodina Maravića, nakon što je godinu dana preležala u jednom koprivničkom muzeju, biti u buduće pohranjena kod mene. U jednoj od kolumni pokazat ćemo to slikovno bogatstvo za koje grad i njegove institucije nažalost nemaju vremena.
Buju došli drugi ljudi, praf im budi!
Kakva bi to kolumna o nama bila bez sporta! Prvo jedno čuđenje iz rukometnog svijeta. Na nekoliko mjesta pročitao sam da su na utakmici Podravka Vegeta – Leipzig bili potpredsjednik Sabora i predsjednik HSS-a naš Joža Friščić, zatim direktor Slavena Belupa, moj prijatelj Robi Markulin te još neki uglednici.
A moje je pitanje: a gdje bi trebali biti, ako ne na utakmici? Obojica su članovi Upravnog odbora RK Podravke Vegete. Kao i gradonačelnik mi Zvonimir Mršić, kao i potpredsjedn
ici kluba Dragan Habdija i Krešo Mulvaj, kao i Ivica Benotić, Josip Nakić-Alfirević i Dražen Sačer. Ne treba ih titulirati njihovim drugačijim funkcijama, nego funckijama koje četiri godine obnašaju u klubu kojem su došli na utakmicu. Ne ubrajam one koji su odobravali financije za klub i koji čekaju rezultate istrage, a koji su baš u srijedu dobili raskid radnog odnosa s Podravkom, no spominjem to da ne bi netko mislio da sam zaboravio. Uskoro će i skupština, bit će izabrano novo rukovodstvo. Znate onu kajkavsku, kanižajevsku? Buju došli drugi ljudi, praf im budi! Zasad se može samo činjenično utvrditi da je grupnim rastjerivanjem inozemne kvalitete, ekipa, umjesto u vrh europskog rukometa, došla u situaciju da je svi oplakuju, a bome je se polako i odriču. Pala je u neku drugu ligu. Kao iz Koprivnice u Kozari Bok.
Reprezentacije naprijed, ostali stoj!
A klub je prošle godine bio vjerojatno najuspješniji ženski hrvatski kolektiv. Rezultati to govore. Ne računajte Leipzig u siječnju. To je bilo ove godine. No, u časnom, tradicionalnom glasovanju klubovi nemaju nikakve šanse, jer se nominiraju – reprezentacije. U redu je, neka bude reprezentativno proglašenje, ali dajmo podstrek, stimulans i sportskim sredinama u velikim u malim sportovima, u velikim i malim klubovima. Ako su svi patili zbog teške Podravkine situacije, kako se nismo sjetili da sugeriramo, ili u krajnjoj linji organiziramo, i takvo glasovanje?
No, pogledajte si tretman rukometa i ostalih malih sportova u bližim i daljim medijima, pa će vam biti jasno i zašto nema niti interesa, niti gledatelja, niti se uopće smatra da je to nešto od važnosti za sport. Koprivnica ima za ženski rukomet povijesnu odgovornost i ma koliko mi šutjeli o svemu, povijest ne može i neće zaboraviti ni uspon, ni pad, ali isto tako će se u raspalom mozaiku naći i pokoji naš vlastiti kamenčić nekad ugrađen u opću sreću ili sada u nesreću.
Konačno legaliziran koprivničko-križevački sport
I konačno nešto lijepo u sportu. Nakon dugogodišnje borbe Hahao je priznao da je legitimna županijska sportska organizacija – legitimna. Pet je godina trebalo da se hahaohohoovcima dokaže da je udruga izvjesnog gospodina nelegalna i da mjesto u HHO imaju neki drugi ljudi. Recimo Branko Zorko.
Sjećam se da je županija svojedobno na jedvite jade uspjela iz ruku sve dosad samozvanog vladara sporta oteti novac za školski sport. Sada je to konačno u rukama županijske samouprave. Nije mi jasno kako ni gospodin Vrdoljak, ni gospodin Mateša nisu vidjeli s kim imaju, a s kim nemaju posla? Pa šjor Tonči je koprivnički tast, a gospon Zlatko nije bio samo jedanput u Podravini kao hrvatski državnik i gospodarstvenik! Kaj nas ne poznaju dovoljno? Sportski novac se mora usmjeravati legalno i nevjerojatno je da se za to trebalo boriti pet godina. Poraženima uvijek ostaje nada za novu popularnost. Tako je to u sportu. Jer: otvoren je natječaj za ravnatelja HRT-a, a ima i drugih načina da se bude viđen i slikan. Šteta da nam kvalitetni kadrovi propadnu.