Vinkovački slikar Dubravko Sertić predstavit će se križevačkoj likovnoj publici izložbom crteža u Klubu kulture.
Izložba će biti otvorena u subotu, 28. svibnja u 21 sat, a može se razgledati do 11. lipnja.
Iz predgovora kataloga izložbe:
TETOVIRANA DEVA, PEDESET DVIJE GLAVE, VANZEMALJAK I TRI GUTAČA RIBE (U OGLEDALU, NARAVNO)
Nešto vam se ne uklapa u niz? Ma dajte…Pogledajte bolje.
Evo, ovdje na primjer, za početak imamo jednu prekrasnu devu:-) Možda je malo neobično što je deva cijela tetovirana… Možda vam se neobičnim može učiniti to što je ovo trogrba deva? Ili vam je čudno što je vanzemaljak (vidi, vidi, nova riječ…) falusoidan? Zbunjeni ste i pitate se što vi to zapravo gledate.
Jedan pravi likovni kritičar i poznavatelj slikarskih tehnika, svakako bi vam najprije trebao skrenuti pažnju da su slike našeg današnjeg izlagača, Dubravka Sertića, izrađene u tehnici olovka na papiru i da je njegov crtež često nadrealan. Tu nadrealnost postiže, između ostalog, povremeno koketirajući s dječjim načinom percipiranja stvarnosti, gdje i fantastični elementi djeluju prirodno. Njegovi motivi čvrsto su ukorijenjeni na stvarnosti koju propituju naizgled naivno, ali zapravo su vrlo ironični, gotovo nemilosrdni. Propituju našu stvarnost poigravajući se prastarim, ali i suvremenim mitovima i vječnim pitanjima kojima se bavi čovječanstvo, od problema porijekla i egzistencije čovječanstva do poimanja religije ili osjećaja.
Kritičar bi vam također trebao ukazati na to da su linije u Sertićevim crtežima žive, vibrantne, da je njihova dinamika izuzetno zanimljiva, da neke njegove slike izgledaju kao grafike, naročito one u kojima se autor poigrava kombiniranjem linija i sivih ili crnih ploha i imitiranjem efekta ogledala. Vjerojatno bi vam likovni kritičar napomenuo da je važno znati da naš izlagač nije školovani umjetnik, već da je samouk, te da je to ponekad i prednost jer u tom slučaju autor lakše može pokazati svoju originalnost budući da je neopterećen bilo kakvom tradicijom ili likovnom školom.
O Dubravku Sertiću bi se još mnogo toga moglo napisati, ali ja imam potrebu istaknuti jedan detalj iz njegove biografije koji mi je „zapeo za oko”, a to je činjenica da je Dubravko Sertić pripadnik generacije koja je rođena 1968, koja je punoljetnost dočekala 1986. na zalazu jedne države i jednog sustava, svjesna da je čekaju ogromne promjene, možda i rat (kasnije je ovo „možda” postalo bespredmetno) i koja se sa tako ljudskim strahom pred velikim povijesnim mijenama, odlučila suočiti preciznim izlučivanjem bitnog od nebitnog, podrugljivošću, humorom i ironijom…
Krajem osamdesetih, u šali smo (jer i ja sam pripadnik te generacije) sami sebe znali nazivati ironistima, ali takva odrednica za generaciju nije stigla zaživjeti. No danas, kad pogledam slike Dubravka Sertića, kad s odmakom sagledam generaciju koja i umjetnost i život i smrt prihvaća kao nešto ozbiljno, ali ne toliko da se čak i gledajući smrti u oči ne bi mogla narugati i nasmijati, danas mislim da bi naziv ironizam, kao stanje duha te generacije, bio vrlo prikladan. Tako se i Dubravko Sertić gorko smije, istovremeno je i „težak” i dječji „lagan”, dubok, a površan i plošan, tužan i duhovit, prestrašen i hrabar, romantičan i zločesto realan… Budući da u Sertićevim slikama vidim svoju generaciju i sebe i da prelazim iz diskurza koji je pokušavao biti objektivan, u područje koje je potpuno subjektivno/osobno, osjećam potrebu da završim ovaj tekst (iako bih na ovu temu mogla napisati desetke stranica) i da se posvetim slikama Dubravka Sertića.
Gordana Juran-Ratković, prof..