Iz dnevnika istraživača

Divlji taxi

14:00h
0
Iz dnevnika istraživača Goran Šafarek
Iz dnevnika istraživača Goran Šafarek

Jedna žena gura glavu kroz prozor i povraća, no vjetar vraća bljuvotinu natrag i razmazuje po vanjskoj strani prozora!!! Ne znam više što bih sam sa sobom, strgan, polomljen, neispavan…

Kad ste u zemlji trećeg svijeta morate putovati, a nemate novaca za rentanje auta, jedini je spas javni prijevoz. A na Madagaskaru zaboravite autobuse i vlakove. Jedino što možete uzeti su tzv. taxi brousse. Odete na jedno stajalište taxi-broussa koje se bez problema može zamijeniti sa sajmom i samo čekate da navali horda prijevoznika pokušavajući svaki baš u svoj kombi ubaciti grupicu vazaha, bijelaca.

Na početku naših tumaranja po ovom otoku, uzeli smo bez mnogo razmišljanja i iskustva onog najglasnijeg koji nas je lijepo ugurao unutra. Zadovoljni smo sjeli, zauzeli najbolja mjesta. Jedini je problem što ne krećemo. Vrijeme prolazi, naše raspoloženje odlazi, jedino što dolazi je sumnja i nelagoda. Krenule su i teorije zavjere kuhane prolascima kakvih mračnih tipova s oružjem. Ispitujemo vozača koji hladno dogovara da krećemo kad se taxi brousse napuni. Nema voznog reda! Konačno, nakon tko zna koliko vremena, motor se pali.

Foto: Goran Šafarek
Foto: Goran Šafarek

Stalno se na cesti mimoilazimo sa sličnima, a neko vrijeme smo se i utrkivali sa konkurentom, ne samo zbog časti, jer gubitnik je dobivao kao kaznu u lice smrdljivi crni oblak iz auspuha. To je bilo zabavno samo na početku, dok nismo uočili mnoge olupine na cesti. Nakon nekog vremena shvaćam otkud naziv – brousse na francuskom znači divlje, džungla i slično.

Sjedišta su davno izgubila navlake, sve cvili, škripi, rasklimano je i neudobno a što je najbolnije malo i tvrdo. Mi smo još i sretni, svaki smo na svom malom sjedalu dok se ostali bokci stišću dvoje na jedan. Sveukupno nas ima oko dvadesetak iako mjesta ima dvostruko manje. Sve to ne smeta, uz glasne malagaške narodnjake upijamo okoliš.

Ceste odjednom nestaje, a ionako loši asfalt zamijenila je široka zemljana avenija. Odmah se digao oblak prašine te smo na velikoj vrućini morali pritvoriti prozore. Još gore, počeli smo vibrirati od tisuća sitnih dina na cesti, kao da su prije nas prošli tenkovi. Vjerojatno su nastale od kiše, a velike lokve potvrđuju nedavne padaline. Ionako širok put mjestimice se grana na nekoliko rukavaca, ovisno o žitkom blatu preostalom od vode. Zemljana autocesta Madagaskara prolazi ovdje u nekoliko traka, nemamo toga ni u Hrvatskoj! Jedna žena gura glavu kroz prozor i povraća, no vjetar vraća bljuvotinu natrag i razmazuje po vanjskoj strani prozora!!! Ne znam više što bih sam sa sobom, strgan, polomljen, neispavan…

Zaustavlja nas policijska kontrola. Ili vojna, nemoguće je reći jer svi imaju kalašnjikove. Vozač pruža dokumente, a među njima zamjećujem i nekoliko smotanih novčanica. Naoružani časnik nas Europljane traži pasoš, no ništa više, na sreću. U gradiću je opet kontrola, ali civilna – ovaj put vozač pruža reketaru samo novčanice, dozvola ga ne zanima. U vozilo ulaze i prašnjavi i bosonogi prodavači, nudeći nam banane, mango, nekakve smotuljke, vrećice sa sušenim bananama i tko zna čime. Prodavači koji se nisu ugurali unutra, lupaju na prozore. Vozimo se već dan i pol.

I onda kad se požalite na usluge naših autobusa ili željeznice, sjetite se divljeg taksija s Madagaskara!

čitam...
Loading...