Intervju Darko Stazić

Dobre tekstove ne određuje ljepota rečenice, nego napetost dramske radnje

06:30h
0
Darko Stazić // Foto: Ludens teatar

Ludens teatar ugostit će predstavu U agoniji, autorski projekt Nele Kocsis, Ozrena Grabarića te Darka Stazića.

Kako je predstava nastajala i razvijala se te zašto su se glumci odlučili na još jedno uprizorenje Krleže na pozornici, pročitajte u intervjuu s Darkom Stazićem, koji se nakon više od četvrt stoljeća vraća na scenu, a predstavu pogledajte 29. siječnja u 20 sati u Domu mladih.

Kako je nastala predstava U agoniji i čija je inicijativa bila (ponovo) uprizorenje neke Krležine drame na pozornici?

Ozren Grabarić i ja već godinama vodimo duge razgovore o tome što je to „organski glumački govor“, važnost pravilne impostacije glasa, držanja tijela, pravilnog glumačkog disanja, o tome kako napisane rečenice dolaze kao posljedica unutarnje akcije ili pak reakcije na partnera. Sve tako do u beskraj na temu glumačke vještine i glumačke iskrenosti. I jedan i drugi stajali smo na pozicijama da tome nije tako. I onda smo, koliko se sjećam na moj prijedlog, odlučili da sve to probamo ispitati na sebi samima. Odabrali smo tekst U agoniji jer smo zaključili kako smo u najboljim životnim godinama koje se podudaraju s onim kako je to Krleža naveo o svojim licima i jer nam se učinilo kako je to upravo takav predložak na kojem bismo mogli provesti svoja istraživanja. Što je nedostajalo? Laura Lenbachova. Pozvali smo Nelu Kocsis, rekli joj što smjeramo i pitali je hoće li se odazvati našem pozivu za igru. Nela je pristala odmah. Eto, tako je sve nastalo, a nastavilo se kroz cijelu jednu godinu dana.

Izjavili ste da Krleža nije dosadan autor, nego vrlo živ i suvremen pisac koji ima puno toga reći. Je li Vaš stav o Krleži povod da se nakon više od četvrt stoljeća vratite na scenu?

Ukoliko smo našom predstavom uvjerili i publiku, a po njihovim reakcijama čini se jesmo, da je Krleža nevjerojatno živ i uzbudljiv pisac, onda je dio onoga što smo si stavili u zadatak svakako ispunjen. Što se tiče mog povratka na scenu, on nije bio motiviran ničim

Iz predstave U agoniji // Foto: Ludens teatar
Iz predstave U agoniji // Foto: Ludens teatar

drugim, osim želje da na vlastitom primjeru istražimo jesu li teoretske postavke o tome što bi to gluma trebala biti točne i kako se one reflektiraju na krajnji rezultat. Trenutno radim na jednom drugom projektu, na suvremenom tekstu Davida Mameta, s mladom kolegicom Sarom Stanić, gdje nam je cilj istražiti mogu li isti principi organske glume primijenjeni na rečenicama koje su jednostavnije, kraće, brže, eliptične, pa ponekad i potpuno banalne, dovesti do istog rezultata.

Danas na kazališnoj sceni prevladavaju klasici poput Čehova, Krleže, Kovačića. Zašto ste se i vi, kao mala skupina od troje glumaca, odlučili upravo za takvo djelo, a ne neko suvremenije? Nije li publici dosta ‘starih bardova’?

Mislim da sam djelomično već odgovorio na ovo pitanje. Što se pak tiče odnosa publike prema „starim bardovima“ , uvjeren sam kako jednako uzbudljivi mogu biti i klasični tekstovi i oni recentni, važno je jedino da su dobri. Dobre tekstove ne određuje vještina ili ljepota napisane rečenice, to je retorika, dobre tekstove određuje unutarnja napetost dramske radnje i odnosa između pojedinih lica.

Zašto baš U agoniji? Naime, govorimo o Krležinom najizvođenijem i kritički najbolje ocijenjenom dramskom tekstu, djelu koje je „stalni gost“ na repertoaru hrvatskih kazališta. Po čemu se vaša „agonija“ razlikuje od ostalih?

Naša se predstava donekle razlikuje po tome što se obadva čina događaju u istom prostoru – u modisteraju Laure Lenbachove. Druga dramaturški značajna stvar je da smo izostavili čitavu jednu scenu s groficom Madeleine Petrovnom. Sve bitne informacije iz ove scene pretočene su u Laurin telefonski razgovor, a postoji i realni protok vremena dovoljan da Križovec ode sa scene i da Lanbach dođe, a da se ne susretnu.

Vi ste prvenstveno glumac, no javnosti ste poznatiji kao bivši ravnatelj i sadašnji savjetnik ravnatelja DGK Gavella ili kao brat blizanac političara Nenada Stazića. Želite li svojim daljnjim radom na predstavama poput ove povratiti svoj status glumca?

Nalazim se na pragu starosti, pliva se posljednja četvrtina (dobro, možda se potajno nadamo kakvom sudačkom produžetku), kasno je za mene razmišljati o nekim novim počecima, pa čak i ako takav početak znači povratak na staro, u ovom slučaju, povratak glumi.

Sada, kada smo se već dotakli Gavelle i Vašeg brata, možete li mi reći kakav je Vaš status u politici? Mijenjaju li Vas za brata? Smeta li Vam uplitanje politike u kazalište?

Moj status u politici je taj da nikada nisam bio član niti jedne političke stranke niti sam se bavio politikom, ali me na ulici često mijenjaju s bratom, što je, obzirom na fizičku sličnost, očekivano. Politika ima utjecaja na kazalište, ako govorimo o javnim kazalištima, utoliko što, koristeći se pravom osnivača i vlasnika, imenuje većinu članova Kazališnog vijeća koje ima ovlasti da odabire i eventualno smjenjuje ravnatelje kazališta. Osnivač određuje i razinu financiranja ustanova u svom vlasništvu, pa tako i gradskih kazališta. U principu, tu i prestaje upliv politike.

Autor intervjua: Ena Bebek