Princ na bijelom konju
“Kukavica, nisam znala da si takva kukavica, misliš da sam ona ista djevojčica koju laže bilo tko.” Riječi su to prastare srpske pjesme koju smo sestrična i ja pjevale prije kojih deset godina, kad me ona pod zvjezdanim nebom vozila na paket tregeru prastarog bicikla.
Bila sam klinka i nisam imala pojma što znači biti kukavica, a pogotovo kako se lažu djevojčice, ali pjevala sam iz osjećaja da starijoj sestrični ova pjesma nešto znači.
Jesam li ja uopće prestala biti djevojčica i postala žena? Pitam se kada se događa taj sudbonosni trenutak u životu i kako ga uopće prepoznati?
Pošto imam 27 godina pretpostavljam da više nisam djevojčica, ali jesam li onda žena?
Gaby mi uvijek govori da živim u oblacima i čekam tog idiota na bijelom konju, a što je najgore, vjerujem da postoji i zato je sigurna da sam još djevojčica koja vjeruje u bajke.
Leptirići u trbuhu
– Koprivničanke ti se udaju više manje jer misle da je na njih došao red. Ulove priliku i ajmo! Pa neće valjda ostati jedina poželjna udavača u društvu? Draga moja, ako su ti starci mogli reći da ne postoji onaj bradati Djed Mraz skupa sa sobom, onda ću ti ja reći da ne postoji taj tvoj princ, a kamoli na bijelom konju, uvjerljivo mi objašnjava Gaby i tvrdi da moj takozvani princ može imati jedino mulu poput mene, a ne konja! A ja opet mislim da je sve to ljubav, ona prava i neponovljiva, ona zbog koje lebdiš, a u trbuhu nemaš leptiriće, nego gmazove.
– Hebali te leptirići! Pa ja da moram uloviti sve koje sam imala do sad, trebale bi mi tri mreže i sedam dana, a gdje mi je taj princ zbog kojeg imam leptiriće? Vjerojatno spava i sanja da je žaba, a Nives Celzijus ga svojim sisama budi i pretvara u poželjnog neženju, mlatarajući rukama objašnjava mi Dora, dok ja zavaljena u svoju fotelju sanjam potpuno drukčije i isto tako neostvarive snove.
U mojem je stanu sazvano izvanredno druženje uz ferrero roche, rafaelo, give a litlle mmmmmm to me i naravno crno vino, litra za svaku, a sve zbog moje izvanredno loše ljubavne situacije.
Nakon tri čaše ispijene od tuge, a mrzim piti od tuge jer tuga u tom slučaju potpuno pobjeđuje, ponovno proživljavam svoj susret s njim.
Ko ljubav, vrlo slično
– AAAnnnaaaaa, čula sam svoje ime izgovoreno njegovim ustima i ukipila se točno pokraj sata na trgu. Stao je ispred mene i pričao kako me dugo nije vidio, rekao da izgledam malo čudno, a inače sam prava partijanerica puna energije, da pričam manje nego inače, ON baš ne izlazi, uglavnom uči i pričao je pričao, a ja sam mislila – nestani, nema te, ne postojiš, nisi tu!
Pravio se kao i uvijek lud, zbunjen i normalan! Pravio se da nije pročitao moju poruku prije tjedan dana u kojoj su pisale tipične ženske gluposti, a na koju je on odgovorio tipično muški – ništa!
Pa zar ON zbilja misli da sam ja ona Ana koju vidi vikendom, pa zar ON ne zna da je ova Ana koju vidi pred sobom prava Ana, bez šminke, u oblacima, Ana koja čita knjige i zna napamet sve pjesme, Ana koja se smije glupostima i ne zna zemljopis. I tad shvaćam – njemu sam dovoljna ja samo ponekad i samo sretna.
A tko je ustvari ON da zaslužuje mene? Tko je ON za koga sam ja spremna na sve? Pa ja ustvari nemam pojma tko je taj čovjek koji okupira moju glavu i uzima moju energiju.
Pitam se je li to samo kako kaže Sevka ko ljubav vrlo slično, tridesete ništa neobično ili je to stvarno ljubav?
Pitam se ima li taj muški rod neke antene u glavi da točno znaju kad se trebaju pojaviti ili javiti?
Kao da je znao da sam to jutro izašla u grad s misijom da s jednom šetnjom ostavim njega negdje daleko iza sebe.
– Stvarno ne znam kako ti možeš biti zaljubljena u nekog tko se ponaša tako kukavički, rekla mi je Dora, nakon što sam prepričala za mene sudbonosni susret.
I tada mi na pamet pada bicikl i pjesma, koju kad jednom shvatiš, znaš da više nisi djevojčica.