Think pink
Kažu da u svoje živote privlačimo sve što se nalazi u našim mislima. To bi valjda značilo think pink i sve će sjesti na svoje mjesto, bit ćemo sretni, zdravi, puni para i sretno zaljubljeni. Pročitala sam da ako nešto stvarno želiš, moraš misliti na to kao da je stvarno. Primjerice, ako želiš novi auto nužno je zamišljati se u njemu, kako se vozi, mijenjaju brzine i intenzivno osjećati sreću. No i ako se san ne ostvaruje, ne smije se ni u jednom trenutku razmišljati negativno, inače sve pada u vodu. Treba samo strpljivo čekati, nadati se i biti pozitivan, a u svemiru ima dovoljno novaca i ljubavi za sve nas.
Nepodnošljiva lakoća
Sve to zvuči lijepo, krasno i jednostavno, no možda sam ja luda i nerealna, ali ne mogu sanjati o lovi do krova, kako bi rekla Simonica, i osjećati sreću, kad ja sanjam ljubav, onu pravu, jedinstvenu, poletnu, nerealnu, očaravajuću i zaljubljivu. Onu zbog koje ne zaboravljaš na tešku stvarnost, ali ju proživljaš s nepodnošljivom lakoćom. Ustvari je sve što trenutno želim osjećaj slatke čežnje, uloviti se s neočekivanim osmjehom na licu, osjećati se kao malo dijete i smijati se, smijati, smijati svemu i svačemu. Želim opet biti ona mala Ana koja je mislila da ima naranču u jeziku pa ga je stalno grizla da bi došla do nje i čak je imala osjećaj da ponekad izlazi narančasti sok. Želim vjerovati u gluposti, brojati zvijezde, tražiti oblike u oblacima, puhati u maslačke, gledati se s njim u oči i pjevušiti glupave hrvatske pjesmuljke. Hoću biti nečija i kad sam tužna i najsretnija i glupa i najpametnija i ružna i najljepša na svijetu. Možda me život mazio pa ne mislim o lovi do krova da bi ju mislima privukla k sebi. Nije da imam previše, ali imam dovoljno da platim režije i kupim si par krpica i ništa mi ne fali, samo netko da mi uljepša jutra, razvedri kišni dan i utopli hladnu noć.
Pogled u bolje sutra
Samo svi su to nekako smetnuli s uma pa sanjaju o materijalnom bogatstvu, a pola svemira ljubavi već je toliko puno i napuhnuto da se bojim da će uskoro puknuti samo od sebe, otići u nepovrat i neće doći k nama. A ona druga polovica s lovom je polako iscurila pa je svijet sve siromašniji, a ljubavi skoro da ni nema, jer svi razmišljaju samo o bogatsvu pa su njegove zalihe male. A ljubav čeka, čeka da ju netko poželi prije para, čeka da proradi pozitivna kolektivna svijest koja će ju probuditi i poslati k nama. Jer kad ima ljubavi i kad nam je ona važnija od svega, ima i sreće i pozitivnih misli pa će ona materijalna strana doći k nama kad ponovo napuni prazne rezerve, koje su nastale zbog prevelikog broja bahatih ljudi. Kad se kuglica ljubavi i kuglica materijalnog opet izjednače, na svijetu će biti ljepše i opet ćemo zajedno pjevati, kao što smo ko klinci pjevali zajedno s roditeljima, djedovima i bakama neke stare i vesele pjesmice, na koje smo zaboravili u utrci za nečim nedostižnim. I svi smo bili nasmijani i sretni s pogledom u bolje sutra pa se pitam kamo je sve nestalo i što nas je toliko otuđilo. Ali kako kažu TBF -ovci: „U svit ljubavi me misli vode, gdje razum i ljubav i znanje izgradit će raj i znaj, neće bit ironije za kraj!”