Kako mi na kableskoj televiziji čas ima čas nema bjelovarske Županijske panorame, imam sreću da imam nekavu antenu zvanu riblja kost na prozoru u zgradi, koja pridonosi općoj ružnoći fasade, jer i na balkonu imam i satelitski ružan tanjur, koji ničemu ne služi, jer je receiver krepao malo iza jeftine kupnje, a ionako su skoro svi kanali kodirani, osim Al Jazire, a i ne razumijem arapski ili kojim li se sve jezicima i ostali tv-kanali služe. Dakle, preko te antene i malog Qudaro televizora u radnoj sobi, kojeg sam kupio dok sam euforično pratio naše nogometaše na njihovim europskim i svjetskim pohodima, kako bih imao svoj sportski mir u sobnih osam kvadrata, pratim Županijsku panoramu s repetitora na zgradi Belupa (s kojeg gledam 1. i 2. HRT, Novu, RTL televiziju, mađarski 1. i 2. program, mađarski RTL klub, a pojavila se i slovenska POP TV, OBN pojavio se loš Kanal 1 i još niz loših slika raznih kanala).
Mene fasciniraju te vijesti iz mojega kraja, u kojem preteže poljoprivreda s vrhuncom vrhunaca kad je sajam u Gudovcu, a gotovo da sam iznenađen kad se nađe nešto urbanog iz Koprivnici, osobito kultura. Na panorami sam doznao, putem jedne rečenice izrečene u promotivnom tonu, da ”grobnih mjesta ima dovoljno”. Kao budući mrtvac, do tada sam bio strašno zabirnut za svoje buduće stanovanje, iako na sprovodima čujem da tamo negdje ima mnogo stanova. Nakon takva priloga čovjek se osjeća radosnim, pa si unaprijed kupi vlastitu svijeću za Sesvete.
U toj panorami spominju se i neki sportski rezultati. Bjelovarski uglavnom, jer to je bjelovarska panorama. Koja, eto, kao prirepak ima i Koprivnicu. Čudi me kako šefovi u HRT-u nisu primijetili da se sustavno izostavljaju i europski (Regionalna liga) i prvenstveni rezultati (Dukat 1. HRL za žene) ove godine najbolje ženske ekipe u Hrvatskoj, koprivničke Podravke Vegete? O tim se rezultatima ne govori. Ljudi su u Koprivnici revoltirani tretmanom kojeg imaju, ali neka znaju da se za kulturu i sport u istim i sličnim emisijam ratovalo punih 17 godina. Ma, trebali smo napraviti svoju televiziju, gradsku, županijsku, bilo kakvu. Ovako smo nevažni, osim kad se u gradu ili županiji dogodi neki incident ili nesreća. U tom slučaju: evo nas u svim medijima!
Jesam gled’o, ali nisam sluš’o: nisam mog’o
Kad sam već spomenuo sport, a trebao sam to napisati odmah, no nikad nije kasno, pitali su me jesam li gledao utakmicu mladih reprezentacija Hrvatske i Srbije na tv u prijenosu iz Varaždina. Jesam, jer su igrali naši Jajalo i Tepurić, a na klupi su bili Kokalović i Delić. No, najveći dio utakmice gledao sam ugasivši ton. Nekad sam to činio, jer su reporteri toliko toga pričali da se od njihove rafalne govorancije i mudrog komentiranja dugovornika nije mogli normalno pratiti nogomet. Ovoga puta učinio sam to kad se moj kolega reporter nije jasno i glasno oglasio oko gnjusnog navijanja. Odmah sam rekao ukućanim, a to je kasnije konstatirano i na vrhu HRT-a, da zašto ne ugase tzv. IT ton da ne slušamo ona ružna skandiranja, jer zbog čega da kao gledatelj budem talac razularenoj rulji? To se u struci zove ”internacionalni ton”, onaj koji je pratnja osnovnom tonu što je govornik, novinar, i eventualno sugovornik. U prilozima se znala koristiti umjesto tog ”vanjskog šuma”, tj. IT tona, glazba. To je nemoguće na nogometnoj utakmici, ali se skandiranje divljaka moglo isključiti, kao i pokazivanje njihova ustaškog, poglavnikova pozdrava.
I što slijedi iza toga? U Srbiju će ići i hrvatski klubovi. I ti isti mladi nogometaši. Podravka Vegeta mora igrati u Zaječaru, košarkaši u Beogradu i drugdje. Mislite li da će boravak biti ugodan?
Nažalost, tako nas je odgajala ova država: sve što je bilo u vrijeme, recimo, mojega odrastanja, bilo je odurno, komunističko, ono prije (NDH, Hitler) bilo je valjda bolje, pa su uzori mladima, uz roditeljski blagoslov zbog njihova osrednjeg obrazovanja, postali koljači i hrvatskog i drugih naroda. Jer ustaše su to bili. Kako se sada i partizani proglašavaju zločincima, čudno da još nitko nije preuzeo njihove pozdrave, s pesti uz obraz i s kapom sa zvijezdom, pa da se onda na tribinama grle jedni i drugi, uz blagoslov inertne policije.
S tim da se ni ne pomisli da bi policajci ili zaštitari odlučivali o prekidu utakmice. Dosta da su im svojevremeno bili sumnjivi novinari. Nisam zaboravio kad mi je policajka razvalila torbu s laptomo iz koje mi je poispadala tisuću i jedna meni potrebna stvar, jer se valjda tražilo ubojito sredstvo koje ostarjeli i navijački orijentirani presovac nosi sa sobom. No, sve represija zaboravljaju jedno: možete vi u ovom ili onom razdoblju oduzeti laptop, ne dozvoliti u dvoranu nositi penkalo ili olovku, jer su to za primitivne mozgove opasne stvari, ali uvijek će za vas ostati najopasnija stvar, a to je – riječ. Nju ne možete zaustaviti osim rezanjem jezika. Uvijek će vas, ili bolje reći kad-tad, zateći ono što ste radili u prošlosti kad ste glumili silu, zaboravivši da su i novinari i novinarčići ipak sedma sila i da će vas, ako ništa drugo, nadlajati.
Osim toga pojedinim navijačima, osobito onima koji se svrstavaju u grupe, pridaje se velika važnost. Kako da se onda osjećaju mali, obiteljski navijači, što dolaze s djecom, koji troše svoj novac za sportsku zabavu, a nalete na domaće i druge navijače, koji skandiraju gostima ”Malo, malo pičkice” i slične primitivne slogane, ”smjenjuju” uprave, trenere, direktore, umjesto da bodre svoj klub, svoje igrače, svoje igračice, i pjevaju pjesme njemu u čast.
Ne mislim da se stanje može popraviti, ali treba podsjećati i ne treba šutjeti ni o najmanjem incidentu, a ne objavljivati fotografije goropadnih navijačkih skupina, u kojima najčešće kolo vode maloljetni, i nedorasli poimanju situacije dječaci, pod okriljem dozvoljenog sportskog pića, pivom nalijanih staraca.
Bez sporta smo i duhovna provincija
E, sad, što će biti sa sportom u buduće veliko je pitanje. Imaju li gradovi toliko novca da grade udobne stadione s infrastrukturom koja će privlačiti ljude koji neće divljati, a odbijati one koji su naučeni grabiti i bacati kamenje i svu nečist koja se nalazi na i oko stadiona? Nemaju.
Što se Koprivnice tiče, tu, nažalost, sve ovisi o nekoliko ljudi sa stranačkim privjeskom. U svim sportovima. U strahu smo već nekoliko mjeseci za rukomet, a što ako nekom od tih istih puhne pa otpuhne nogomet! Koprivnica će tada postati duhovna provincija, jer veliki jeger i dugačka palačinka i srednjovjekovna shodavanja po Bašći, drvene čaplje i magarci, neće biti dovoljna za domaću i eu
ropsku prepoznatljivost grada i kraja, ma što mi pričali i ma kakve argumente izvlačili.
Ljubo Jurčić – zaljubljenik u sport
Uskoro će biti imenovan novi predsjednik Nadzornog odbora. Gospodin Ljubo Jurčić je veliki pristaša sporta. Sam kaže da uvijek u gepeku automobila ima nogometnu opremu. Navija za Hajduk i Manchester United. Zakleti je planinar i ljubitelj biciklizma. Ove je godine bio dopredsjednik Organizacijskog odbora Europskog prvenstva u karateu Zagreb 2009. Upotrijebi li svoj utjecaj, onda bi se biciklizmu, karateu i nogometu moglo dobro pisati.
No, trebalo bi mu prigodom nastupa darovati i rukometnu loptu s 55 godišnjom tradicijom, i objasniti da ga je tvrtka, čijem će nadzoru biti na čelu, htjela svesti na početke. Objasniti mu da koprivničke rukometašice predstavljaju državu, jer ih je 10 u reprezentaciji Hrvatske, a još 2-3 su proizašle iz Podravke. Neka Nadzorni pod njegovim rukovodstvom upozori na to Upravu, jer ako se novci posvuda razbacuju, ovdje su bili uloženi u image tvrtke, grada i kraja. A za raspolaganje tim novcem treba imenovati ljude koji razumiju o čemu se tu radi i koji će moći racionalno stvarati novi uzlet tog sporta, koji je u Koprivnicu donio novu kulturološki vrijednost. Nemojmo, naime, zaboraviti da su pedesetih prošlog stoljeća Zember, Kušek i Samaržija pridonijeli tome da su djevojke prvi puta obukle šorceve, dok su njihove mame i bake još hodale u plisiranim širokim haljinama. Rukomet nam je donio Europu u Koprivnicu. Kasnije i nogomet, kuglanje i drugi. Gotovo da i nema europske zemlje u kojoj nisu nastupali, a svjetske igračice dolazile su u klub. Iz kojeg su matematičkim putem otjerane. Ponavljam da nije skupa vanjska igračica, ima skupljih o kojima se godinama skrbi, a nikakvih rezultata od njih. Tu je trebalo napraviti hrabar rez, ako se već moralo, ali uz konzultaciju sa strukom. Rukomet i dalje egzistira jer ima dobru organizaciju. Zato ga i ne mogu do kraja uništiti, jer su temelji prečvrsti.
A sličan put ima i koprivnički nogomet, samo što je mnoštvo pojedinačnih interesa velika opasnost za taj sport da ga se uprosječi, jer tu se, za razliku od Podravkina slučaja, traži da se otjeraju svi koji nisu Podravci (što uopće znači biti Podravac, pitam uvrijeđeno, jer sam susjednog geografskog podrijetla?). Zamislite da se javno počne tražiti ”rukomet Podravcima”? Ostale bi Tatari i Lovrak, pa bi si međusobno dodavale loptu k’o na badmintonu.
Dakle, Ljubo Jurčić dolazi na čelo Podravkina nadzora. Čitao sam dosta prijedloga u komentarima koga bi naši čitatelji stavili. Nisu se libili uz svakog kandidata staviti stranačku pripadnost. A to nas dosad pokopavalo. Samo to. Da su ljudi od struke vodili takav gigant, koji smo mi neki drugi stvarali s ljubavlju i znanjem, onda ne bismo došli do toga do čega smo došli. Nadam se i vjerujem da je možda dignuta veća buka nego što je trebalo, ali je činjenica da su najbolji menadžeri oni koji su izrasli iz tvrtke. Ne samo Podarvci, već ljudi koji su se stipendirali i trbuhom za kruhom iz siromašnijih krajeva, neki samo s koferom, došli i napravili ovdje europsko čudo. Koje bi neki rasprodavali. I otud mi nije strana ideja o radničkom dioničarstvu na nekoj normalnoj računskoj razini, gdje bi i moja kuna za dionicu nešto značila. Da, lokalpatriotizam, makar nerazuman. Pripišimo to osjećaju, ne racionalnosti. No, opet će biti uravnoteženost stranaka, a ne znam mogu li mi iz stranaka SHZDPLXYZ ponuditi neki novi proizvod, ili bi to prije mogao obrazovani stručnjak?
Daj novac prije roka da te ne uznemiravaju
Za kraj opet nešto u uplatnicama. Dugi niz godina trostruki sam VIP-ov korisnik. Redovito plaćam putem Poba klika račune s danom koji je naznačen na uplatnici. Ali tog dana oni su mi slali upozorenje da je došao dan kada moram platiti. A ja sam već platio. Pa sam im napisao e-mail da me uznemiravaju svojim porukama. Njima je, dakako, žao, ali obavijesti o pripsjeću love stižu im s nekoliko dana zakašnjenja, pa bih ja, što sada i činim, trebao platiti nekoliko dana ranije, kako mi uznemirujuće poruke o tobožnjem neplaćanju ne bi stizale na dva mobitela i za karticu. Otkako tako plaćam, nema više poruka, ali se pitam zbog čega kreditiram jednu od nabogatijih europskih tvrtki sa izuzetno skupim uslugama, kao što je čitav naš internetski i mobitelski svijet?