Iznenađujuće otkriće: pogrešno sam ulagao vlastiti novac
U mojoj kući nastala je uzbuna. Insider, koji je očito imao pristup povjerljivim novčanim transakcijama, ”provalio” je nevjerojatne troškove koje je učinila moja kriminalna osoba. Vidjevši me barem jedanput tjedno na kiosku kod autobusnog kolodvora, ili u Hrvatskoj lutriji nasuprot Kune i Kaktusa, ponekad potajno u pošti, gdje je također zapaženo moje kretanje, posumnjalo se u sumnjiv odtok novca iz kućnog proračuna.
Naprije su postojale sumnje, a onda se klupko počelo razmotavati. Utvrđeno je da u kućnom proračunu vlada strahoviti nered. Krivac sam, naravno, bio ja, jer su svi računi išli preko mojeg Poba klika, pa nitko nije imao uvid ni u primanja, ni u troškove. Pri tom se nitko nije uzbuđivao što u kućni proračun nije davao pripadajuće prihode, ”rečimo” poreze (za harač se znalo samo iz epa Smrt Smail age Čengića), već je svatko trošio svoje.
Počelo je, dakle, s uplatama u HL-u. Iako se mislilo da je to sitna svota od 61 kunu tjedno, utvrdilo se da se igra provodi četiri puta mjesečno, što je 244 kuna. Onda se netko sjetio da me je vidio u sličnim financijskim manevrima u neko drugo, Gažijevo vrijeme, dok sam još radio u Podravki, bilježeći kao dvorski novinar svake godine otvaranje novih linija proizvodnje.
Naime, negdje je procurilo kako se hvalim da već desetljećima igram kombinaciju istih brojeva, pa se utvrdilo da sam zapravo rasipao novac iz kućnog proračuna pustih 30-35 godina, to je ispalo da sam, uz godišnju uplatu od 3172 kune u prosjeku, u tih 35 godina prosuo 170.960 kuna (nekad HRD-a, pa i onih starih i novih dinara). Za taj novac prošlog ponedjeljka moglo se kupiti 23.645 eura na šalteru banke.
Nije pomoglo ni moje uvjeravanje da sam 3-4 puta dobio peticu, puno puta četvorke na sedmici i šestici, i trojke na šestici. Premale su to bile kamate za tako visoka ulaganja, a da se o vraćanju glavnice ni ne govori. Uzalud sam tumačio da je to bila moja investicija i poslovni financijski rizik. Moj loto je postao porodični slučaj.
PROMAŠAJ KOR BIZNISA S NOVINARSKIM PATKAMA
Kako je stvar izašla u javnost, svatko je mislio da ima pravo ponešto reći. U principu, bio sam novootkriveni porodični loto-kriminalac. Nije trebalo dugo, pa se počelo šuškati o tome da sam svojedobno dosta pušio, bilo je to u društvu još nekih pušačkih sumnjivaca, a i votka i pivo nisu bili jeftini. A to su nove stavke obiteljske pronevjere i računica se popela do neslućenih visina. Po izvorima bliskim mojoj obitelji ja sam zapravo ulagao u cigarete, alkohol i kremšnite više novca nego što sam zarađivao. Nije pomoglo uvjeravanje da je to bio moj poslovni potez, jer se uz cigaretu i čašicu lakše sklapaju poznanstva i poslovi. No, nitko se nije mogao sjetiti ni jednog mojeg unosnog (nekad je bilo popularno reći lukrativnog) posla. Nit’ je to bio moj kor biznis, niti sam stvorio neki brand. Kasnije sam pročitao da jedna tvrtka ima za ”kor biznis” proizvodnju pita. Pita je, dakle, njihov brand. Ideja im je sinula dok si rek’o kolač. Ili keks! Kako bih i mogao imati kor biznis i brand, kad sam odabrao novinarski zanat, zanimanje sa sedam kora, a možda bih bolje prolazio u životu i kućnom proračunu da su mi kor biznis bile novinarske patke. Da sam ih proglasio svojim brandom (do pojave te čarobne riječi znao sam samo za Badelov brandy) mogao sam na njima zarađivati, kao što se danas zarađuje.
Istraga se počela širiti.
Najprije su se počela postavljati pitanja otkud mi toliki šećer (dobio sam dijabetes 2)? Dosta je sumnji iskazano u moje financiranje samo jedne apoteke u gradu, gdje sam, osim lijekova na recept, uzimao i dosta vitamina, nekih stvari protiv kašlja, reume, i skupo plaćao lažnu hladnokrvnost, tj. Belmiran san, Belmiran dan, leksaurin i slično. U krugovima bliskim protivnika nogometnog koprivničkog prvoligaša doznalo se da sam optužen da sam zapravo klupski novinar i da pomažem Slaven Belupo kupujući Belupove preparate za mirnije gledanje utakmica. Iako klub nema klupskih novinara, jer svaki mjesec su previranja takva da više ne znaš tko smije, a tko ne smije u Plavi salon, tko je poželjan na kavi prije ili poslije utakmice, a tko nije na spisku.
Onda, doznalo se iz izvora bliskim kafićima, posumnjalo se u to što pijem previše vode, a sva ostala pića zamijenio sam (pre)skupom kavom. Nije ostalo nezamijećeno da sam znatne količine novca ostavljao na kiosku Tiska, trošeći na dnevne novine, a upravo je zapanjujuće bilo otkriće da redovito kupujem stripove Zagor, Teks Viler, Kapetan Mark, Veliki Blek i Alan Ford, a do gnjušanja je dovelo saznanje da trošim i na Blek specijale i ostale specijale te Alan Ford klasik. Nije me opravdalo ni to što sam tumačio da je i to bilo izgledno financijsko ulaganje, jer sam u nagradnoj igri skupio na stotine markica i mogao dobiti auto ili kuću. No, bio je to poslovni rizik, pa sam ostao bez ičega. Mozaik knjiga i kupovanje 25 kila kuharica i kućnih liječnika nije bilo spominjano, jer je u širem krugu obitelji i poznanika osim mene bilo još bedaka, koji su očekivali nagradu od 500.000 kuna, tlakomjer i knjižicu Zlatnih mudrih izreka (recimo: ”Svatko može kritizirati, ali samo stručnjak zna hvaliti” /Stanislavski/, ili: ”Pravo na kritiziranje ima onaj tko je spreman pomoći” /Abraham Lincoln/, ili Najpoznatijih latinskih izreka (primjerice: ”Occasio facit furem”, tj. ”Prilika čini lopova”). U mom slučaju – primjenljivo.
Nije me mimoišla ni dnevna politika, jer se primijetilo da sam kupovao skupa maslinova ulja, a puno sam trošio i na sms-ove. Procurilo je i da imam stotinjak Podravkinih dionica, što je samo po sebi sumnjivo, ali je moglo biti pokriće za gubitke koje sam ostvario u drugim dnevnim troškovima. Nisu mi mogli spočitnuti ni veze s bivšim predsjednikom Uprave, jer naša jedina veza je bio jedan intervju, jedan njegov davni savjet da te dionice ne prodajem, to što je bio zadnji predsjednik Uprave koji me pozivao na novogodišnji prijem, Dijana me valjda zbrisala sa spiska, i to što smo obojica bili rukometni golmani. Tko zna, možda je zato bilo novca za ženski rukomet!
Čitav taj događaj u obitelji postao je afera. Sreća je što za to nisu doznali moji kolege novinari, jer bi se već istraživala i moja stranačka pripadnost. Moglo mi se dogoditi da budem izbačen iako nisam član. Kao što je u slučaju ”Susreti” sedamdesetih iz Saveza komunista izbačen moj kolega dizajner Vladek Kostjuk Čarli. Iako nije nikad bio član. Ali afera mu je i
pak nečemu koristila: utvrdio je da su mu godinu dana uzimali partijsku članarinu od plaće. I nisu mu novac nikada vratili. Loša su mu bila ulaganja, ali i dokaz da je već tada vladao harač.
Uglavnom, opća ocjena mojeg financijskog ponašanja bila je da se ponašam kao država.
Nije me to previše pogodilo. Pa još je Louis XIV uzviknuo ”L’état c’est mois”, tj. ”Država to sam ja”. Pa to danas uzvikuju premijeri, golemi ministri financija, ispijeni ministri zdravstva, slabo razumljivi ministri turizma, gospodarstva, gradonačelnici rudlave kose ili blagog ciničnog smiješka.
Ponašam se k’o država. Pa što onda?!
JADRANKINI KORACI
Glamurozna Nives Celzcijus, pjevačica i spisateljica, supruga nogometaša, odlučila je uglazbiti stihove Jadranke Kosor. Nemojte misliti da premijerka danas piše stihove, jer kakvi bi i bili? Recimo: ”Al’ sam tužna, država nam dužna”, ili ”O’šo Ivo, nešt’ je skrivo”, ili ”Slovenija mala, more sam joj dala”, ili ”Oporba je opora, to je moja pokora”, itd. Ne! Radi se o zborci pjesama Koraci izdane 1971. godine u Pakracu. Ponosni sam vlasnik jednog primjerka kupljenog na kiosku u Lipiku sedamdesetih godina, kada sam bio mlad, a Jadranka je bila školarka duge kose i novinarska kolegica (sedamnaest joj je godina bilo tek), koja je osvajala nagrade na Desankinom proljeću u Valjevu i Prosinačkim susretima u Grubišnom Polju.
Nisam književni kritičar, ali 1971. godine Jadranka je napisala, po mojem mišljenju, vidovitu pjesmu o svom gradu, Pakracu.
ČEŽNJA
Moj grad
sitnica u tolikim svjetovima
umire
osamljen
moj grad
pošalji u plavoj kuverti
napiši ime
pošalji mi moj grad
ako još postoji
Sviđa mi se i ova pjesma:
ZASIĆENOST
Dosta mi je
čujete li
dosta mi je prljavih autobusa
žena s košarama
ljudi s kapama
dosta mi je četvrtaka
zbog kojih ne mogu
iz srijede prijeći u petak
dosta mi je prosjaka
kiša i zaljubljenih dječaka
kad će se već jednom zazimiti ovaj septembar
I za kraj jedna kratka sudbinska.
ŽIVOT
Epizode
u traženju odlaska.
Je, baš tak. Prvo dolasci, onda odlasci.
Ostaje ipak briga: bude li Nives pjevala njene pjesme previše dekoltirana, fanovi će zaboraviti čiji su stihovi. Pogled u raskošnu dubinu skupih krpica, mogao bi izazvati taj zaborav. A to vam je sudbina zapisana u našoj stvarnosti: ambalaža i image važniji su od sadržaja.
*Sve slike, osim iz Jutarnjeg, snimio autor.