Saturday night

Muzika u Kugli je treštala, ljudi se pomalo razilazili, a ja se jedva držao na nogama. Krivac je bio umor, potpomognut stanovitim količinama. mentola. Sami, koliko je sati? – upitam mladog pjevača Barkoda koji je nezainteresirano zjakao naokolo, pa predložio – Idemo na kolodvor? Kako da ne! Već smo zgrabili jakne iz garderobe, posljednjim pogledom prozujali Kuglom da vidimo ima li ikog poznatog da se pozdravimo, te na kraju izašli na stepenice u prohladnu koprivničku noć. Zapravo i nije bilo toliko hladno, uzme li se u obzir da je već sredina studenog. Bilo je dosta za ovaj vikend, mora se doma , iako to „doma“ ovog puta ne označava Koprivnicu, već drugi grad u kojem prebivam. Slično se odnosi i na Samija, koji je iz Ludbrega. Međutim, još uvijek se smatram (i smatrat ću se ) Podravcem, bez obzira gdje živio. Previše sam u Koprivnici živio i isto tako previše sam toga od toga grada dobio (i isto tako previše toga dao) kako bih ga se sada odrekao radi preseljenja u Zagreb. Lijeno hodamo po ulici do hotela, pa kod robne kuće produžujemo prema Meštrovićevoj „aveniji“, kako smo je od milja ponekad zvali.

Uspomene

Nevjerojatno, ali svaki, doslovno svaki metar svake ulice u gradu na nešto me podsjeća. Previše uspomena koje se same javljaju, neke iz školskih dana, no mnogo je više onih iz posljednjih godina. Točno na uglu kod frizerskog salona jedan frend dao mi je cd nekog benda koji sam izuzetno zavolio, nekoliko metara dalje je zebra zbog koje sam pao na vozačkom. S druge strane ulice ,na onoj ruševnoj kući od cigle, još se nazire pogrdni grafit posvećen nekim institucijama, autora prijatelja iz Trogira s kojim sam te večeri bio vani jer smo tijekom noći išli na gostovanje s Podravkom u Mađarsku. Trogirski kolega brzo je zavolio Koprivnicu, nerijetko se gušeći u grahu u Pivnici, ili fast food objektima, kada bi jedva izgovarao – Poginit ću prika, ajme šta se kod vas dobro jede!

Kao Koprivničancu uvijek mi je bilo drago kad netko od prijatelja došao u moj grad i lijepo se proveo, jer kompliment upućen mom gradu često sam shvaćao kao kompliment upućen meni. Tu nikad neću zaboraviti stanovitog Vinkovčanina s faksa koji je došao na jedno popodne, a ostao tri dana i zatim mjesecima pričao po faksu i po Vinkovcima „kako je ta Koprivnica jedno fenomenalno mjesto“. Obećanje da ću posjet uzvratiti dolaskom na „Vinkovačke jeseni“ nisam ispunio, barem ne još. Prolazeći Meštrovićevom sjetih se jedne zimske noći kada sam s jednom simpatičnom curom isto tako išao na kolodvor, gledao sam je kako se stisnula u smiješnom kaputiću, pa jednostavno nisam mogao izdržati već sam zastao, zgrabio snijeg u ruku i napravljenom grudom pogodio to dražesno stvorenje u leđa. Okrenuvši se poluljutito napravila je preslatku grimasu koju nikad neću zaboraviti, no oprošteno mi je već idućeg trena.

Dok grad spava na ulicama neki drugi život, mnogi se nakon izlaska vraćaju doma, tu i tamo prođe policijski automobil (rekao bi predsjednik s obrvama poput mojih, institucije rade svoj posao), a ja sam toliko umoran da bih najradije sjeo negdje, jedva čekam da uđem u topli vlak i zaspem. Pogled mi padne na klubu – nove novcate klupe po Meštrovićevoj, postavljene ovog ljeta. Na jednoj daska već odlomljena. Zašto ljudi to rade? Sjećam se gostovanja Borisa Dvornika kod Stankovića, kada je rekao – A Stankoviću, baš je lipo dok popiješ, pa si vesel, pa onda nešto razbiješ!

Tko voli grad, a tko ne?

Zanimljiva teorija, možda i nije daleko od istine. No, mislim da bi svatko tko živi u Koprivnici trebao voljeti svoj grad. Mnogi ga vole i nije ih sram to reći. Ljubav je jednostavna stvar, smatram također da je najbitnije kako se ljubav manifestira. Oni koji vole svoj grad ne razbijaju klupe. Ne trgaju kante za smeće, niti pod okriljem noći čupaju iz zemlje prometne znakove. Oni koji vole svoj grad ne šaraju sprejevima svježe oličena pročelja i ne razbijaju flaše po cesti. Ako već ne znate kamo s praznom bocom, ma stavite je u travu, već će je pokupiti netko od nadležnih „skupljača“. Tog dana prije odlaska za Koprivnicu gledao sam prijatelja mužikaša na koncertu za Luku Ritza na Jelačić placu. Dodao bih još k ovome, onaj tko voli svoj grad ne napada deset na jednog, zapravo ne napada uopće nikog, pogotovo slabijeg od sebe koji ti nije ništa kriv.

Činjenica je da u Koprivnici, zbog kojekakvih kompleksa i frustracija, ima mnogo onih koji ovaj grad ne vole. Srame ga se. Zašto? Ne znam… Koprivnica ima dobrih i loših strana, a one loše svakako ne idu na moju dušu. Niti sam ja manevrirao s Podravkinim parama, niti ja puštam cajke po Hollywoodu (ako vam smetaju onda nemojte tamo ići i amen), niti razbijam gradsku imovinu prikriven noćnom tamom. Da li to rade oni koji grad ne vole i koji ga se srame? Ne znam, no tko god bio, vrijeme je da shvati kako to nije u redu.

Bedastoća

Zaokupljem tim kojekakvim mislima i uspomenama ni ne primjećujem da smo do kolodvora već stigli. U čekaonici klasičan prizor, na sjedalima izvaljeni vikend ratnici čekaju jutarnji vlak. Pozdravljam Samija i neke dvije klinke koje su nas dopratile do kolodvora (valjda su očekivale hranu?), te skroz krepnut upadam u vagon. Izuvam čizme, smotam jaknu i stavljam je pod glavu kao jastuk. Zatvaram oči. Nakon izvjesnog vremena oči otvaram, skužim da vlak stoji. Vagon u mraku, gledam van, neke zgrade, hale, teretni vagoni, nemam pojma gdje sam. Izlazim na hodnik, nema nikog. Pogledam van, me gdje sam to? Otvaram vrata, skočim na šljunak i shvatim što se dogodilo: vlak stigao u Zagreb, iskrcao putnike, parkirao se na neki sporedni kolosijek 400 metara od kolodvora, lokomotiva otkopčana, a Matej spava. Dobro da nisam u Ogulinu završio. Ne bi bilo prvi put, početkom ljeta me kondukter probudio i svečano me obavijestio da smo u Zagrebu već bili, stajali sat vremena i sad se vraćamo za Koprivnicu. Čari noćnog života, što je tu je! Nekako sam uspio pronaći izlaz na ulicu, praćen začuđenim pogledom noćnog portira kojem nije bilo jasno odakle sam se stvorio. Još jedna nedjeljna zora, neki drugi grad, druge ulice, druge uspomene. Za tjedan – dva svakako slijedi repriza!