Ivo, Ivo…!!!

Izbori su iza nas, dobili smo predsjednika – imenjaka najpoznatijeg koprivničkog novinara. Iako su ga nazivali beskarakternim likom koji nit smrdi nit miriše, koji ima karizmu smrznute lignje, uspio je u svom naumu. I mi također – od dva zla izabrali smo (valjda) manje. I dok se o Ivi piše ovo i ono, malo tko zna da se čovjek bavi i glazbom, te je jedan od osnivača kontroverzne udruge ZAMP, poznate po tome da ubire porez na budale. Konkretno, ZAMP je zamišljen kao sustav koji će štititi autorska prava glazbenika, što je sasvim u redu! No, u tome se otišlo toliko daleko da je ZAMP prozvan glazbenim haračem.

Naime, novac od autorskih prava dijeli se glazbenicima koji su članovi ZAMP-a ili Hrvatskog društva skladatelja, iako oni često ne vide ni lipe. Također se uzima provizija od koncerata, iako bez ikakvog prava jer mnogi bendovi uopće nisu članovi ZAMP-a ili HDS. Što je ZAMP, najblaže rečeno? „Jedan od je najmutnijih parafiskalnih nameta koji doslovce svakog našeg građanina pogađa na osobito svirep i podmukao način je porez koji plaćamo za tzv. zaštitu muzičkih autorskih prava (ZAMP). Ovaj parafiskalni namet plaćamo i kad smo toga svjesni, ali i onda kad ga nismo svjesni, plaćamo ga direktno, plaćamo ga indirektno, plaćamo ga kao umirovljenici ili dječica u kolijevci, plaćamo ga doslovce od kolijevke pa do groba, plaćamo ga prije ali i poslije slušanja glazbe, plaćamo ga čak i ako glazbu ne slušamo, a da nam nitko, doslovno NITKO, ne može precizno objasniti što to točno plaćamo, kome i koliko. Zapravo, čak ni oni koji nam ga naplaćuju ne znaju što točno naplaćuju, nego se skrivaju iza jedne čarobne riječi – PAUŠAL. Za svaki prazni CD-i, DVD-i, memorijske kartice, USB stickove, CD i DVD snimače, za sprovode i krstitke, za vjenčanje, pri svakom ulasku u restoran, mi PLAĆAMO, PLAĆAMO, PLAĆAMO jednoj nevladinoj udruzi građana po vrlo komičnim i krajnje upitnim kriterijima desetke i desetke milijuna kuna. Kada kao tvrtka ili kao jedinka plaćamo ”normalan” porez, tada, načelno, možemo od početka postupka (prijedlog državnog proračuna) do glasovanja i trošenja, pratiti kako se troši naš novac.

Međutim, sasvim je drugačije s novcem ZAMP-u. Umjesto suvislih odgovora dobivamo nemušta objašnjenja kako je ”takva praksa svugdje u svijetu” -dakako, nikad nam ne kažu gdje i koliko.” , tako stoji na Facebook profilu grupe koja se organizirala i podnijela tužbu protiv ZAMP-a. Organizatori koncerata moraju znati da prema Zakonu o zaštiti autorskih prava svaki bend i autor imaju pravo izričito zabraniti bilo kome da ih predstavlja. Dakle, teorije ZAMP-ovaca koji vam dolaze u inspekciju su jedno veliko ništa – slovo zakona je jače od njih i njihovih trabunjanja. Toliko o glazbi.

Ivo je obećao pravednu Hrvatsku. Pozdravljam to obećanje (često puta ludom radovanje), pitajući se što je to pravedna Hrvatska. Da li je to država gdje će napokon ekonomija funkcionirati kako treba? Država u kojoj će manji postotak ljudi kopati po smeću ili preživljavati skupljanjem boca? Da li je to država u kojoj mafija neće voditi sport, a policija će se baviti važnijim stvarima od klinaca koji piju pivo u parku? Da li je to država gdje kojekakvi proćelavi kepeci više neće pozivati ljude na kavu prijeteći prstom i uzvikujući: “Mali je ovo grad, srest ćemo se mi!”?. Da li je to možda država gdje će čovjek biti u mogućnosti računati na pravedno suđenje, gdje će mu priznati desetke svjedoka koji mu mogu pomoći, ili gdje neće protiv sebe imati lokalne šerife koji će upadati u sudnicu bez osobne iskaznice? Da li ćemo imati sudstvo koje neće oslobađati kriminalce zbog “nepravilne procedure u iznošenju dokaza”? Ne znam, nitko ne zna. U svakom slučaju nadam se da će Ivo uspjeti, želim mu mnogo sreće. A ako uspije, možda dođe na neku Podravkinu utakmicu, pa će mu razgaljeni Podravci skandirati “Ivo Ivo – plati pivo!!!”. Ili se to samo nostalgično prisjećam nekih starijih vremena?

Samokritika

Dosta o Ivi, ajmo malo o meni! Pitaju me ljudi začuđeno kako mogu tako lako pisati o sebi, točnije o tome kako tu i tamo, zbog pokojeg piva više, zaspim u vlaku ili radim ovo i ono. Poput svih vas sam, nisam nikakav krampus ako si dopustim opuštanje vikendom. Uostalom, mislim da je to puno normalnije i zdravije nego praviti se fin, a onda se iza ugla natakati viskijem (Goran Milić, Arsen Dedić i sto drugih). Ja ionako nisam nikakav renomirani novinar, nego najobičnije piskaralo. Također se ispričavam na gomili tipfelera – svjestan sam tog problema, no kolikogod se trudio, i nakon što tekst pročitam nekoliko puta, još uvijek mi te greškice promaknu.

Nemamo sluha nemamo ni pameti!

Preklani se skupili neki klinci, napravili bend i nazvali se Barkod. Inspirirani punkom navježbali su nekoliko stvari i ljetos nastupili na Bašči (Roštilj fest), bio im je to prvi nastup. Kako je to izgledalo, eh… Neugodno smo se pogledavali, pitali se što je to, sažalno smo pogledavali dečke na pozornici koji su skužili i sami da im ne ide, te se lagano pokupili sa strane da ne mučimo uši tom krljom. Kasnije te večeri sam sreo gitarista Crnkovića kod Kugle, bio sam već u “dobrom raspoloženju” i prepirao se, po običaju, s nekakvom narančastom mrljom koja me uporno pokušavala uvjeriti da nisam normalan. Dakle, malom Crnkoviću sam rekao: “Jako si ti meni drag i sve, al ostavi se gitare i primi se traktora dok ti nije kasno!”. Pogledao me i lijepo rekao: “Neću!”. Barkod je nabavio novog vokala, vrckastog Samuela iz Ludbrega. Imali su za Halloween novi koncert na koji su me pozvali. Bio sam i ostao šokiran – nije to bio onaj bend s Bašće, već samouvjereni, agresivni street punk koji je itekako ličio na nešto! Dečki su pokazali ne samo da se vježbom može postići mnogo toga – pokazali su što je upornost i spremnost na žrtvovanje ako ti je do nečega stalo.

Nakon dugo vremena (od Abused), Koprivnica, tipična po garažnom zvuku, je dobila jedan punk bend ovog podžanra. Dečki su bili zbilja dobri, a ubrzo su snimili i demo album naziva “Spremni na izvoz”. Promocija ovog totalno DIY uratka bit će ove subote u Domu mladih (10kn), a za te pare dobivate dobru svirku i CD. Uz njih nastupa i Bezzvuka, zagrebački melodični pu
nk rock predvođen s dvije zanimljive djevojke – opakom Miom i beskompromisnom Moko. Eto, tek toliko da ne pričate na “špici” u Artu, Kaktusu i ostalim birtijama kako se u gradu ništa ne događa, kao što se uz takve priče voli i nadodavati kako je sve skupo. Nije ovdje tema samo Barkod – ako netko može satima tjedno vježbati, i tako godinama, odricati se, svirati za goli putni trošak ili pivo, zaista je bezobrazno reći kako je 10, 15 ili čak 20 kn “puno”. Ali o tome više u nekom drugom tekstu. Vikendu punom zabave i plesa se veselim, a čini se da će opet završiti gracioznim koračanjem prema kolodvoru i pjevušenjem “Idem doma i šećem ulicom sama, sama posve sama…”. U traženju adekvatnog rješenja za efektan kraj kolumne, zvrkasta Jelena mi veli “Završi je točkom”. Pa evo.