Crveno-bijeli svijet

Iako se svi skupa (više-manje) trudimo da Koprivnica ima imidž mirnog, simpatičnog gradića poželjnog za život, to nam baš i ne uspijeva u posljednje vrijeme. Afera „Spice“ svakim danom sve je veća, obuhvaća sve više ljudi, sve više milijuna, a također i sve više ljutnje i gorčine građana, malih ljudi koji dnevno odrade svoju smjenu na traci u strahu hoće li taj posao raditi i idući mjesec.

Kao ljubitelj sporta, poput g. Ive Čičina, često se zapitam na čiju sramotu ide situacija u rukometnom klubu „Podravka“, koji mi je donedavno bio centar svijeta. Odgovor je lagan – na ničiju. Klub može i propasti, ali oni koji su odgovorni nemaju ni trunke srama da osjećaju ikakvu krivicu. Možda će nerijetki drvljem i kamenjem po Domoviću, direktoru kluba, no sjetite se da riba od glave smrdi, a ne od repa. Dok se sjetimo koliki novac je potreban da Podravka bude uspješan rukometni klub (tj. da dobijemo u vitrinu neki euro pokal), zavrti nam se u glavi. Ali dok čitamo na što se sve novac tvrtke troši, a kamoli koliko ga je netragom nestalo posljednjih godina (kao što su ljudi u Čileu nestajali za vrijeme generala Pinocheta), onda nam se prestane vrtjeti i jednostavno padamo u nesvijest. U toj situaciji prestanemo biti navijači koji neizmjerno vole svoj klub i postajemo razumni ljudi koji shvaćaju da je čitav njihov dotadašnji sportski svijet zapravo samo jedan kotačić u velikom sustavu koji nema milosti ni sluha ni za koga, osim za izgradnju privatnih heliodroma i Aston Martina u dvorištu. Prestajemo biti navijači, jer unatoč beskrajnoj ljubavi imamo i trunku ponosa i ne damo da nas se pravi budalama. Za kraj jedna bolna činjenica – rk Podravka Vegeta je sportski kolektiv čiji bi glavni cilj trebao biti promocija Podravke i njenih proizvoda. No, jeste li znali da od 1996. do dana današnjeg za rk Podravka nije napravljen nikakav marketinški plan?

Udri ga, tuđi je!

U eri napretka civilizacije ne želimo si priznati da zapravo postoje evidentni rezultati o našem nazadovanju, iako često volimo reći kako „ovo više nije kameno doba“. Mladi Kamerunac možda je bio sretan preseljenjem u Koprivnicu i angažmanom u Slavenu, sve do trenutka dok ga nisu namlatili letvom. Zato, jer je drugačiji. Napadač je poznat policiji, ali nepoznat ikome drugome. Iako se krivac nagađa, nisu objavljeni niti inicijali, unatoč tome što koprivnički novinari često s guštom znaju ljudima napisati u crnoj kronici ime i prezime radi puno manjih grijeha. Možemo samo pretpostaviti da je riječ o iskompleksiranom balavcu moćnih roditelja, koji je naštetio imidžu kluba i grada, ali ponajviše samom sebi, jer prijava koju je dobio ima kazneni značaj. Ovo je jedan od istaknutijih incidenata povezanih s diskriminacijom. Mnogi će tražiti problem u školi, roditeljima, Thompsonu, HSP-u, Mesiću, Bleiburgu, Jasenovcu i kojekakvim stvarima. Nakon silnih površnih analiza doći će se do uglavnom krivih zaključaka, no nitko neće priznati da u svakom od nas čuči mali fašist koji ne voli nekog zato jer je drugačiji – jer drugačije izgleda, drugačije se oblači, ima drugačiju životnu filozofiju. Pamtim legendarni citat iz jednog filma, kada je otac rekao sinu „Koje god da si vjere, rase i nacionalnosti, uvijek će te netko mrziti“. Teško je utjecati na ljudske osjećaje i razmišljanja, no za incidente poput ovog koprivničkog treba postojati adekvatna kazna, kako pojedincu više ne bi palo na um mlatarati ljude po ulici letvom iz čista mira. Možda će me netko ispod oka gledati zbog fraze u kojoj diskriminaciju proglašavam uobičajenom (nisam rekao da je i prihvatljiva, daleko od toga), no prisjetite se koliko puta ste nekog omalovažavali ili smatrali manje vrijednim zbog odijevanja, glazbe, škole koju je (ili nije) završio, fizičkog izgleda.. Popis je beskonačan. Probajte povećati nivo svoje tolerancije, ali u svakom slučaju nemojte se hvatati kojekakvih fosni, noževa i slično.

Buka iz pojačala je zvonka radost

MAK podrum u Domu mladih bio je poprište interesantnog koncertića. Klinci iz benda Barkod uspješno su promovirali svoj demo album „Spremni za izvoz“, te na vlastiti trošak odštampali 200 cd-a koje su dijelili posjetiteljima. Skupilo se ekipe iz Virja, Đurđevca, Zagreba, Varaždina… Maneken Filip i trapavi Dado (koji se porezao staklom i završio na hitnoj) pristigli su s još fanova iz dragog nam Ludbrega, u kojem sam zamalo završio prije dva tjedna oko pola 6 ujutro jer mi se to činilo kao zanimljiva ideja. Dečki su super odradili koncert, naplesali smo se ko veliki, a i zagrebački Bezzvuka su bili više nego dobri. Kada sam basisticu Miu zamolio za set listu, iz džepa je zabunom izvadila zgužvane papiriće za koje se ispostavilo da su novci i dala mi. Vratio sam joj, jer sam fin i dobro odgojen. . Barkod se pokazao kao pravi punk bend. Što se Koprivnice tiče, originalan, jer nisu klasični bend koji pikira na žestinu – melodičnost i pozitivna energija se itekako osjećaju. To što mjestimice zvuče neuštimano nije nimalo bitno – uvježbat će se, ima vremena. Nakon nekadašnjih Abused, opet imamo pravi street punk bend. Prolaznu ocjenu su zaslužili, pa i više. Jednaod jačih scena na koncertuodvila se u režiji prijatelja Virovca, šećeraša koji je nakon nekoliko piva podigao majicu i usred koncerta si dao injekciju inzulina, uz riječi – Rekel mi je šogor da bum kad tad završil na igli!- Afterparty u Kugli ni po čemu drugačiji od bilo koje druge subotnje večeri. Malo pića, malo brbljanja, malo svađanja s dežurnim krivcima, sretoh i neke koje ne vidjeh od osnovne. Jednoj plavkastoj ljupkoj bezobraznici smo poslali sms „Si u Kc ili prokletom Zadru?“, jer eto, nismo imali koga zadirkivati. Dežurna žrtva za takve aktivnosti (za koju su me optuživali da sam napravio majice s njenim likom – kao, nemam pametnijeg posla) se vjerojatno sakrila pod neki stol, što joj zbog ograničene visine i nije neki problem. Namjerili smo se na jednu drugu, opaku curu koja je od očaja pobjegla doma, pa smo vikali za njom kako ćemo joj doći kući i sve životinje pustiti u divljinu. – E pa ne znate gdje živim! – doviknula je slavodobitno, a ja i mali čupavi kolega smo izmjenjivali povrijeđene poglede, s obzirom da nam dotična nije htjela pružiti nimalo pažnje već je pobjegla kao da imamo negdje skrivene letve, koje su postale popularno sredstvo zabave mladih u posljednje vrijeme.

Prije nego završim s glazbom, spomenimo daje naš hip-hop bend RHS Coolektiv imao u Kuglani promociju spota za pjesmu „Chikita“, kojim su i službeno izašli na nivo nacionalne glazbene scene. Spot je profesionalno odrađen, a i pjesma je svojom kvalitetom izmamila pozitivne komentare mladih koprivničanaca, od pankera do šminkera. RHS sam gledao dva-tri puta i koliko god misam veliki obožavatelj ovakvog glazbenog žanra, svakako su mi dobri (ne kažem to iz lokalpatriotskih razloga). Svaka čast dečki, samo nastavite tako!

Kome, zašto?

Nakon potresa na Haitiju državu nam je zahvatio val sućuti i solidarnosti, pa je počelo s masovnim prikupljanjem pomoći napaćenom narodu ove siromašne države. Čitajući svakodnevno kako nam je „Lijepa naša“ prepuna afera i kvazi humanitarnih priredbi i akcija, u kojima je skupljeni novac otišao tko zna u čije džepove (npr. udruga Siguran korak koja je skupljala lovu za treniranje pasa minotragača, koji se već 15 godina ne koriste u razminiranju), jednostavno se zapitam gdje je našem narodu zdrav razum. Nema teoretske šanse da doniram dvije-tri kune pozivom na neki broj, a kamoli da uplatim nekoj organizaciji. Prvo, zato jer nisam siguran da će moj novac završiti ondje gdje treba. Drugo, zato jer smatram da u pravednom društvu humanitarne akcije ne bi trebale biti prisutne (ako država ima za duplo farbanje tunela, izbornu propagandu, brodogradilišta, vojsku i pogotovo Crkvu, onda ima i za socijalno ugrožene). Treće neću ni spominjati, jer kad bi krenuo sa štivom omiljene mi Naomi Klein ili Noama Chomskog, ovoj kolumni ne bi bilo kraja. Radije ću platiti kebab ili slično gastronomsko čudo frendu za kojeg znam da radi za crkavicu, a roditelji mu ne rade ili imaju mizernu penziju (ili kolegi studentu koji mi kaže da ne može na kavu jer ima 20 kn za preživljavanje cijelog tjedna). Uostalom, pomoći uvijek možete, i to osobama iz svoje neposredne blizine kojima pomoć zaista treba.