Sport je plemenita aktivnost koja generira zdrav život, fair play, zabavu, borbenost ali i solidarnost, te razvijanje osobe kao ličnosti. Tako bi barem trebalo biti. No, ne treba mnogo da se iz svakodnevnih sportskih naslova u novinama vidi kako je sport nešto potpuno drugačije: biznis, novac, kladionice, podmetanja, promicanje nekulture i primitivizma u kojekakvim segmentima (od „ubijanja Srba“ od strane navijača, do raskalašenih zabava i ekscesa istaknutih sportaša), te na kraju, oni ljudi o kojima uglavnom gledamo u američkim filmovima, a nazivaju se mafija. Sve to navodi me na samo jednu misao – sport je bolestan.

Danas smo igrali x!

Pojavom kladionica mnogo toga se u hrvatskom sportu promijenilo. Ne želim bez dokaza optuživati (kao ona voditeljica na HRT, pa je pobrala špota od Hloverke), no nekako sam zamijetio da je hrvatski nogomet počeo teže tonuti upravo dolaskom kladionica negdje oko 2000. godine. Mnogi navijači više ne upotrabljavaju izraze poput „pobijedili smo, izgubili smo, neriješeno“ već koriste kladioničarske fraze poput „dvojka, jedinica, iks“. Manjkavom zakonskom regulativom nitko ne sprečava sportaše da se klade (ili da nekom drugom daju da im uplati listić), te time mnogi zarađuju više nego što dobivaju kao plaću u klubu za koji igraju. Viđeni su, masu puta. To je prilično zgodno ako je sportaš informiran o rezultatu buduće utakmice, poput jednog koji je u lokalnom noćnom klubu pijan veselo grlio ljude i umjesto zdravica govorio „Sutra stavite na iks!“. Na kraju bih se samo osvrnuo na famoznog očalinka Milića iz Splita koji je gostovao u nekoliko hrvatskih emisija, poznat po tome što osvaja milijune na kladionicama i više mu ne žele isplaćivati dobitke. Momak od 25 godina zarađuje neviđene svote, vlasnik je dva stana u centru Splita. Kako? Ne znam. Ptičica mi došapnula da ponekad na utakmicma sjedi na Hajdukovoj klupi (!?), a redovit je gost i kojekakvih VIP partya uoči sportskih susreta. Momak hoda svijetom skupljajući neprocjenjivo blago – informacije. Obožavam sport, no nikada nisam uplatio kladioničarski listić. Niti neću!

Ma kakva mafija?

„Mafija je apsurd. Ma kakvo namještanje utakmica, dajte molim vas…“ već godinama govore hrvatski treneri i igrači, ljudi u nogometu… Kakva mafija, zaista? Znate li vi? Hm… Ne znam, možda ona koja je ubila Dinu Pokrovca, koja je propucala noge jednom od menadžera Hajdukovih igrača ljetos, da ne spominjem masu drugih slučajeva (priča o vozanju Olićevog menadžera u prtljažniku, prebijanje Bonačića). Možda bi se o tim stvarima više znalo da netko o njima priča, tj. piše. Ali ne piše. Jer ne smiju. Možda smiju neki drugi, izvan granica Hrvatske. To se upravo i događa, UEFA istražuje slučajeve namještenih utakmice prve HNL. S razlogom? Vidjet će se… Cijela akcije UEFA-e zacijelo nije bez razloga.

Novac

Novac je u sportu bitan, pogotovo profesionalnom. No, ono što me iritira kod nas je to što se stalno priča o nekim svoticama zbog koji hrvatski sport propada, dok s druge strane nitko ne reagira na gubitak čitavih milijardi. Kažu da su kazne koje su klubovi platili zbog divljanja navijača unazad 17 godina oko dva i pol milijuna eura. Mnogo love, ha? Sad izračunajte koliko hrvatski klubovi gube svakog vikenda zbog sablasno praznih stadiona (zna se zašto su prazni, iako se za to okrivljava huligane kojih najčešće i nema). Zbog nedostatka parkirnih mjesta (koja bi se mogla naplaćivati, Poljud i Maksimir nemaju parkirališta). Zbog lošeg nogometa kojim nam klubovi ispadaju u pretkolima od kojekakvih amatera za koje nismo čuli dok ih nismo izvukli, gubeći šansu da zaigraju atraktivne utakmice s „velikima“, što bi donijelo novac od reklama, sponzora, TV prijenosa, prodanih karata. Da je Hajduk prošao Žilinu (koju bi Zagora Unešić dobila doma), igrao bi s Partizanom. Sad zbrojite novac samo od te utakmice (TV prijenosti, ulaznice, sponzori, ugostitelji, prodaja pića na dan utakmice, suvenira…). Nije teško izračunati, ha? Nije teško ni izračunati astronomske gubitke na propalom pokušaju obnove Maksimira, na kojem dinamovci već godinama „žicaju“ nadležne da im progledaju kroz prste jer nemaju uvjete. Naš Slaven je klub koji već godinama postiže najbolje europske rezultate od svih domaćih klubova, a još uvijek igra na svojevrsnoj „livadi“. Gradske vlasti su na potezu da nešto pokrenu, mislim da Koprivnici stadion treba, a on može biti i polivalentan (koncerti, skupovi…).

Tko nas to sramoti?

Kojekakvi kvazi navijači već godinama nas sramote svojim incidentima. No, nerijetko se ti incidenti krivo shvaćaju, preuveličavaju ili se neke stvari vade iz konteksta kako bi se upozorilo na neki problem. Često puta „problem“ koji uopće nije naš (npr. za nedavne nerede u Temišvaru je kriv isključivo organizator i nestručna nepripremljena policija), jer svi će radije pričati o nezrelim neiživljenim nazovinavijačima nego o pravim problemima (lošem rukovođenju u klubovima, mafiji…). I dok se najveći križ stavlja na navijačka (i huliganska) leđa, zanimljivo je istaknuti i druge koji nas sramote. Koje druge? Recimo, Hajdukove rukovodioce koji već dugi niz godina imaju običaj u „tunelu“ napadati rukovodioce protivničkih momčadi.

Tu je i famozni Zdravko Mamić koji, unatoč kuknjavi kako će loši suci stjerati Dinamo u bankrot, uvijek ima 500-1000 eura za tamburaše i harmonikaše koji ga „diraju u dušu“. Tu je i striptiz, vrijeđanje novinara, živopisan vokabular. Da ne spominjem grotesknu nagradu „Ponos Dinama“ koju je Mamić uveo i u prvoj rundi je odmah dodijelio sam sebi. Ima ih još – famozni „Štika“, tj. Igor Štimac, čovj
ek koji namjerava spasiti hrvatski nogomet iako je tijekom njegovog rukovođenja u Hajduku klub doživio svoje vrhunce (onaj fijasko od 8:0 protiv Debrecena i još štošta). Čovjek koji je nerijetko viđan u društvu ljudi mafijaškog miljea. Karizmatik koji je u vječnoj borbi protiv huligana koji uništavaju naš nogomet, iako i sam ima nekoliko prijava (zbog izazvanih prometnih nesreća, kada je šamarao ljude i prijetio im ukoliko se usude pozvati policiju). Za kraj ostavljam vječnu legendu Zorislava Srebrića, koji je osvanuo na naslovnicama svih dnevnih novina koje izlaze u Velikoj Britaniji jer je na aerodromu uoči utakmice s Engleskom ukrao neke kemijske i notese iz knjižare. Kaže da nije kriv? Nije bitno – bitno je ono što novine objave, jer to stvara neku sliku o događaju i osobi, a novine su objavile njegovu sliku i veliki naslov „Thief!“ (lopov).

Navijači?

Navijači su sociološki postali zanimljiviji nego prije, tj. čudniji. Na utakmice se više ne ide radi bodrenja kluba već iz nekih drugih razloga, tribine su postale modna pista jer se već godinama masovno forsira navijačka moda skupih marki (od šilterica do tenisica), tučnjave se ne događaju spontano nego se dogovaraju na kojekakvim livadama i više sliče (borilačkom) sportskom susretu. Neki još uvijek promoviraju fašizam, drugi u znak reakcije promoviraju nekakav antifašizam (toliko žestoko da nose zastave bivšeg SSSR-a i Staljina, Tita), dok se najpametniji drže postrani pod parolom „Ultras no politica“, pokušavajući se kloniti tog zla koje kreće iz političkih fotelja, a završava na stadionu i na ulici. Protiv sam huliganizma, iako kao navijač možda mogu shvatiti što to ljude ponekad navodi na „šoru“. No ne mogu shvatiti neke druge poremećene vrijednosti, tj. neka pitanja mi se sama nameću. Recimo, zašto Dinamovi navijači nemaju straha sukobiti se s bilo kojom navijačkom skupinom ili policijom u Europi, ali nemaju hrabrosti omraženom Mamiću npr. ogrebati auto? Ne očekujem odgovor, pitanje dovoljno samo govori. Takvi ljude u rukovodstvu grčki i argentinski navijači ne trpe. S druge strane mediji nerijetko osuđuju navijačke koreografije koji su pravi spektakl (papirići na Poljudu početkom godine), govoreći o nekoj sportskoj kulturi i analizirajući, ako papirić padne pod određenim kutom, može li nekome iskopati oko). Papirići su, općepoznato, najveći problem hrvatskog nogometa.

Lov na vještice

U svakoj borbi ima kolateralnih žrtava, pa tako i u borbi protiv huliganizma. U strahu za sveopću sigurnost na sportskom borilištu, lokalna policija, recimo, već nekoliko godina ima praksu novinarima pregledavati laptope, torbe, uzimati im kemijske (ahm, općepoznato je ih da g. Ivo Čičin – Mašansker redovito baca na parket, moš’ mislit), starijim i bolesnim gledateljima obavezno se uzimaju tablete, pumpice za astmu ili kapi za oči. Naravno, za njihovo vlastito dobro, što ako dođe do nereda?! Na utakmicama rk Podravke više je zaštitara i policije nego na utakmici bilo kojeg europskog rukometnog kluba (znam iz iskustva), a borba protiv nepostojećeg nasilja postala je lov na vještice u kojem se olako dijele famozne zabrane odlaska na utakmice, nekad i gledateljima koji u životu nisu digli ruku na nikog. Čak i ako navijač nije kriv, nije to nikakav problem – sve se da riješiti lažnim svjedočenjem ljudi optužbe koji će ulaziti u sudnicu bez identifikacijskih isprava kao da ulaze u krčmu, ili zakidanjem važnih svjedoka obrane. Za to vrijeme dok se stvaraju problemi tamo gdje ih nema, uvijek aktualni „bećari“ rade prave probleme koji bi trebali privući pažnju policije i sudstva.

Moje zbogom sportu

Mnogi su me poznavali kao rukometnog fanatika, no pratiti sport u ovim okolnostima već neko vrijeme za mene nema previše smisla. Ne samo to, nego mi zbilja ne treba da budem žrtva represije lokalnih zaštitara koji će mi, za moje vlastito dobro, uzeti kemijsku, labelo, privjeske ključeva i demonstrirati na meni jadnome nekakvu silu. Znam da ću zvučati bahato, no smatram da sam malo preinteligentan i previše sam toga prošao u životu pa da trpim još i tu torturu – u svojoj voljenoj Koprivnici. Radije ću svoju energiju i vrijeme iskoristiti za neke druge stvari koje me puno manje nerviraju, a puno više vesele. U ovom cirkusu više ne želim biti sudionik, a bogme ni promatrač. Bilo je dosta. Za kraj bih citirao svog bivšeg susjeda g. Ivu Čičina – Mašanskera, koji lijepo kaže:

„ No, sve represije zaboravljaju jedno: možete vi u ovom ili onom razdoblju oduzeti laptop, ne dozvoliti u dvoranu nositi penkalo ili olovku, jer su to za primitivne mozgove opasne stvari, ali uvijek će za vas ostati najopasnija stvar, a to je – riječ. Nju ne možete zaustaviti osim rezanjem jezika. Uvijek će vas, ili bolje reći kad-tad, zateći ono što ste radili u prošlosti kad ste glumili silu, zaboravivši da su i novinari i novinarčići ipak sedma sila i da će vas, ako ništa drugo, nadlajati.“

U pravu je! Isto tako je u pravu kada kaže da navijači nisu samo oni sa transparentima i šalovima koji navijaju, već i ona normalna publika koja utakmicu gleda u tišini, gdjekad pružajući zasluženi aplauz. Još bih dodao – što je to navijanje zapravo? Navijanje je po meni, vrlo jednostavno, ljubav prema klubu. Možeš imati najveću zastavu „u raji“ i biti najglasniji, ali ako ne voliš svoj klub, bolje ti je zamijeniti tribinu nečim drugim. Ja sam je zamijenio jer je sport postao prebolestan i zaključio sam da moja ljubav prema njemu u ovim okolnostima više nema previše smisla.