Rock vremeplov

Kako bismo znali gdje smo u sadašnjosti, te kamo idemo u budućnost, izuzetno je važno poznavati prošlost. Zanimljivo je sagledati kako je to bilo nekad, a povučemo li neke paralele s današnjim stanjem u gradu Koprivnici – lako možemo zaključiti da nije bilo toliko drugačije. – Nismo kukali kako se ništa ne događa u gradu i čekali da netko nešto za nas napravi, nego smo s grupom istomišljenika (Čavleki, Bartolci, Ivančani, Baruškin, Fulir, Gregurek, Resler, Šaško, Horvat, Jakupić, Česi…) sve sami organizirali i bilo nam je, da se ispravim, ne dobro nego – odlično! – kaže Krunoslav Jajetić, jedan od aktivnijih ljudi na koprivničkoj omladinskoj sceni (kraj 70-ih, početak80-ih). U to vrijeme bez sadašnjih čuda tehnike (internet, CD-i, jednostavna izrada materijala) mladi su stvorili jednu rock scenu s kojom su bili preokupirani i na kojoj su odrasle generacije Koprivničanaca, upravo onih koje možete vidjeti na „špici“ Zrinskog trga kako, podeblji i dobrano sijedi, ispijaju kave i pogledom ispraćuju nove generacije mladih inspiriranih rockom, vjerojatno se prisjećajući onih koncerata u dvorištu Radio Drave ili Željezničara.

KC rock

Kaže stara izreka „U životu ti je onako kako si složiš“; a istaknuta garnitura omladinaca (koje je Jajetić nabrojao u gornjem citatu) bila je velika snaga u kulturnom životu grada. Iako ih se često, kao i danas mlade, kritiziralo, ogovaralo, osuđivalo, nazivalo „kurverajem“ i sl., tek danas, s tri desetljeća odmaka, vidi se koliko je njihova aktivnost bila značajna za ovaj grad. „Bilo je toliko dobre nove glazbe i odličnih novih bendova da je izgledalo kao da su se gotovo svi iole kreativniji mlađi ljudi tog vremena odlučili izraziti kroz glazbu i svirke. Samo u Koprivnici se odjednom pojavilo dvadesetak grupa i za njihove nastupe je vladao izniman interes, tako da je Omladinski dom na svim koncertima uvijek bio prepun. To je bio spontani glazbeni pokret, glazbena zaraza kojoj je bilo teško odoljeti, pa se dobar dio posjetilaca koncerata ubrzo i sam prihvatio gitare.“ – kaže Jajetić. On je shvatio da, dok je Bog dijelio po Podravini nadarenost za glazbu, nije sjeo u prve redove, te da mu je pametnije prihvatiti se glazbe kroz segment organizacije i logističke potpore bendovima i omladinskoj sceni općenito. Upravo je on zaslulžan za projekt „KC rock“ koji je otpočeo u osamdesetima, kada je svaki dan s nekim drugim bendom odlazio u Zagreb u jeftini studio „Tavan“ kako bi se snimio materijal za kompilacijsku kasetu „KC rock“, koji bi se puštao u eteru na radio Koprivnici. Nakon toga snimke su u kućnoj radinosti umnožene u 200 primjeraka, a njihovu vrijednost nije teško procijeniti – vrijednost koja je ovisila o dobroj volji i sposobnosti jednog pojedinca, kako to najčešće biva.

Rock iznad Boga

U to vrijeme u Koprivnici je djelovalo gotovo dvadesetak bendova, poznatije znaju svi (Nervni slom, Vinski slapovi, Korisne životinje, Pertinax…), a u toj eliti u razdoblju novovalnog rocka bili su i Fakini. – Nervni slom stariji su od Fakina, te su nam mnogo pomogli, kao i Kruno Jajetić koji nam je bio svojevrsni menadžer i organizirao koncerte, vodio radio emisiju „Vruća juha“ na RKC. U to vrijeme svi smo se družili, posuđivali si instrumente i sl. – kaže Milivoj Štefanec, frontman grupe Fakini. Fakini su bili drugačiji od drugih bendova, imali su neki novi zvuk kojim su u gradu privukli masu obožavatelja. – Bili smo jako popularni, prostorije gdje smo svirali bile su dupkom pune, nerijetko bi ljudi sjedili na podu. A ne možeš ni zamisliti kako se sviralo onda. Jel mi vjeruješ da na probama nismo imali mikrofone? Uštekavali smo gitare u improvizirana pojačala od kazetofona i gramofona, nerijetko bi nekog drmnula struja. Na probama se bubnjalo po kantama i karnisterima, na koncertima nismo imali monitore… Za vrijeme žive svirke osjećali bi se čudno, jer bubnjar se morao navikaati na prave bubnjeve, a ja na mikrofon – prepričava Štefanec anegdote iz prošlosti. – Bilo je to vrijeme kad je rock glazba bila jako važna, bila je “sveta” za mnoge od nas; nismo se previše opterećivali s partijom ili crkvom – prožimao nas je jedinstveni rockerski duh, a inspiraciju smo pronalazili u filmovima, koncertima i gramofonskim pločama, koje su imale kultni status, pogotovo neki teško nabavljivi albumi po koje se išlo u Trst i Graz (nas par manijaka znalo je potegnuti i do Münchena ili Stuttgarta) ili se naručivalo iz Engleske. – kaže Jajetić.

Fakini nekad

Priča o Fakinima počela je 1980. i trajala pet godina. U to vrijeme bend je u sastavu Milivoj Štefanec (gitara vokal), Damir Valent (bas), Darko Vugrinec (gitara) i Renato Glavak (bubnjevi) svirao u Koprivnici i okolici, ali radio i izlete u druge hrvatske gradove (Slavonski Brod, Zagreb, Bjelovar), nerijetko svirajući kao predgrupa velikim bendovima iz tog doba (Animatori, BOA, Stidljive ljubičice, Idoli). Pjesme su bile inspirirane svakodnevicom koprivničkog života, tako da se u opusu mogu naći pjesme ljubavne, radničke, dokoličarske tematike. Inspiraciju za glazbu Fakini su vukli iz yu rocka, Boba Marleya, Clasha, Beatlesa… Od ljudi koji su imali veliku ulogu u stvaranju logističke podrške bio je i Mladen Jakupec, urednik omladinskog lista LOK. – On ti je sve fotografirao, stvorio je puno materijala. Imali bi dogovor dok me fotografira, ja pustim gitaru i poziram. Bavio se mnogim stvarima, organizirao svirke, vodio programe, izdavao LOK, pokrenuo kazalište… Bio je fenomenalan čovjek i moj najbolji prijatelj. Nažalost, izgubio je bitku s rakom u 23-oj godini. – prisjeća se Štefanec.

Osvrnuvši se unatrag, nažalost mnogi pojedinci tog razdoblja koji su bili mladi i perspektivni izgubili su svakojake bitke na frontu zvanom „život“. Danas, 30 godina kasnije, gotovo da ih nema. Napušteni, zaboravljeni, izolirani. Poneki više nisu među živima. Kao što je g.Ivo Čičin – Mašansker rekao u jednoj od svojih kolumni, ne biste vjerovali da je jedan Tona Posavec bio DJ, faca, odlič
an spiker koji je vodio programe, modne revije, između ostalog bio je voditelj u dokumentarnom filmu o Mariška bendu. A jest! – Bilo je to vrijeme svakakvih eksperimenata. Puno smo pili, pušili travu, snifali, uštrcavali si alkohol u vene… Mnogima je to narušilo zdravlje – prisjeća se Štefanec.

Koprivnica noću

Koprivnički noćni život u to doba bio je specijalna priča. – U to vrijeme u podrumu današnjeg Domoljuba bio je disko „Naivni“. Ondje smo se okupljali, Tona Posavec bio je DJ. Svatko je imao svoje mjesto – stari rockeri kod DJ pulta, mi mlađi rokeri kod stepenica, šminkeri na drugoj strani, treći na trećoj… Mladi su bili razdvojeni, npr. ako je roker našao curu iz šminkerske ekipe, odbacivalo ga se. Kuglana je bila jedno od rijetkih mjesta, tj. jedino koje je radilo dulje od ponoći. Svoje najbolje pjesme napisao sam u Kuglani, a tamo je uvijek bila gužva navečer. Odmah oko deset dok bismo došli, naručio bi svatko desetak piva jer poslije nisi mogao doći do šanka, ni konobar do tebe. – prepričava Štefanec u intervjuu za film „Koprivnica pleše pogo“. – Okupljali smo se i na tavanu one zgrade na uglu gdje je sad caffe bar Žabica, prije je cijela zgrada bila prazna. Ondje bi se znali izvaliti na madrace i uživati – nastavlja on.

Fakini danas

Inspiracija za pjesme nije nedostajalo. Tekstualno izuzetno jake pjesme bile su epitet Fakina: Kuglana, Kmet ( žestoka kritika koprivničkog društva), Himna radu (zbog koje je Štefanec na policiji ispitivan tko ga je nagovarao da tu pjesmu napiše i sl.). Tu je i Suzana, Ljubavni reggae, a mlađim generacijama posebno je poznata Koprivnica, pjesma koja opisuje jednu klasičnu (subotnju) večer našeg grada. Svojevrsna gradska rock himna naišla je na simpatije novih generacija, te neće tako skoro biti zaboravljena. Fakina nema već godinama. Ponekad se znao zalomiti neki koncert (Kuglana, KC rock 2008.), no to je bilo to. Upoznavši se s Milivojem Štefancem iz fore smo se malo pozabavili Fakinima, igrajući se menadžera. Upoznali smo se tako da me nazvao jer je vidio spot (slideshow) na youtube s pjesmom Koprivnica, te izrazio želju da porazgovaramo. Tog dana na kavi u JC pao je dogovor o mnogim projektima, koje smo sve odreda realizirali. Uskoro je napravljen slideshow s pjesmom Kuglana koji je stavljen na youtube, te u nekoliko dana postigao veliku gledanost. Rezultat? Klinci su na koncertu 2 mjeseca kasnije stajali u prvom redi i pjevali, znajući riječi pjesama. Nakon toga napravljen je, čisto fore radi, spot za pjesmu Šetam ulicom, s budžetom od 13 kuna (5 kuna smo dali uličnom sviraču, za 8 kn smo kupili Stipsu limenku piva za potrebe snimanja). Digitalnim foto aparatom napravljen je trash uradak koji je naišao na pozitivne reakcije mnogih, iako se primim za glavu dok vidim kako je sve to loše napravljeno. – Ma tako i treba biti, to je to, Charlie Chaplinovski… Da je bolje ne bi ni valjalo! – rekao je Mladen Pavković, veliki obožavatelj Fakina. Uz njegovu pomoć spot se prikazivao jedno vrijeme na NETtv, OTV, Varaždinskoj TV… U planu je bilo i snimanje spota za pjesmu Himna radu, no babe s kojima sam radio u Francku su rekle da si takve ideje izbijem iz glave jer se po pogonu ne smije ništa snimati (naravno, nisam Fakine ni spominjao, nego sam podvaljivao spiku da bi ih snimao za uspomenu jer su ionako pred penzijom, a u pozadinu bi stavio neki trash Halida Bešlića). Nedugo zatim napravljen je myspace profil, koji je zaintrigirao neke voditelje rock emisija na radio postajama drugih gradova, koji su puštali Fakine. Iako Fakina više nema, oni žive i danas kroz svoje pjesme. Upravo stoga, u spomen na te velikane koprivničkog rocka, nekoliko mladih entuzijasta odlučilo je napraviti „tribute“ koncert, okupivši bendove koji će svirati pjesme legendi. Koncert se održava ovog petka, 18.12. u Kuglani, ulaz je besplatan, tako da svakako dođite! – Ma bojim se da snijeg ne padne pa mi niko ne bu došel… – veli Štefanec, no po meni nema veze. Neka pada, bit će romantičnija atmosfera. Kuglana je još uvijek pod krovom, a gazda redovito plaća režije tako da bude i grijanja. Stoga, isprike za nedolazak nemate… Uostalom, ovo je rijetka prilika da zajednički oživimo stari rock duh Korpivnice, zar ne?