Lijepa, ukusna, kuhana, pečena, u juhi, kao pire ili nadjev, u varivima. U Podravini je nazivaju buča, u Dalmaciji tikva, a u Slavoniji bundeva. Ova namirnica svoj je trnovit put prošla od “hrane za svinje” do “kraljice jeseni”.
Ima je mnogo vrsta: Turkinja, Butternut, Hokkaido, a obična uljna tikva golica uzgaja se najviše zbog koštica i za proizvodnju bučinog ulja. Njezina berba počela je sredinom rujna, pa će do studenog, ovisno o vremenu, berači imati pune ruke posla. Vrijedno je i na poljoprivrednom imanju obitelji Lastavec iz Hrastovskog nedaleko Ludbrega.
Iako je to malo obiteljsko gospodarstvo puno zanimljivosti i proizvode ono što je potrebno svakom domaćinstvu, najpoznatiji su kao proizvođači bučinog ulja. Proizvodnju su počeli prije 30 godina kada su zasadili prve površine bučinih “golica”, najviše za svoje potrebe. Prva iskustva stjecali su u Goričanu i Austriji kod već uhodanih proizvođača bučinih koštica i ulja.
– I prvo sjeme nabavili smo u Austriji koja je poznata po proizvodnji bučinog ulja i koštica. Danas koštice sadimo na pet rali i sjeme još uvijek nabavljamo iz Austrije, jer je visoke kvalitete. Svake godine sačuvamo i ponešto od svog uroda. Na početku nije bilo lako, a nije ni danas kada imamo već puno iskustva. Posao je zahtjevan i treba uložiti puno rada da berba bude uspješna – kazao nam je Mirko Lastavec, vlasnik OPG-a.
Uzgoj buča, nešto više od četvrtine stoljeća, postao je, tako, pravi obiteljski posao.
U obrađivanje zemlje uključeni svi članovi, ponajviše kćerka Irena i unuka Paula, unatoč mnogim obvezama. Posla ima kroz cijelu sezonu, a najzahtjevnija je sama berba.
– Uzgoj započinje pripremom zemljišta, gnojenjem, oranjem te obradom rotobranom, a potom slijedi sjetva. Tikve se moraju okopavati nakon što proklijaju. Prvo se može proći traktorom između redova, ali onda se mora proći još i motikom – pojašnjava Irena.
Nakon dozrijevanja se nekoliko dana prije berbe zgrću u redove, pri čemu se tikva odvaja od peteljke kako bi koštice dozrele. Kombajn pomoću “ježa” diže plodove, pri čemu odvaja sjeme od tikvi i sakuplja ga u spremnik, a otpad, koji je super gnojivo za zemlju, izbacuje.
– Danas je lakše, za razliku od početka, kada smo tikve svakodnevno čistili ručno i to je znalo potrajati do dva mjeseca. Sada kombajn pobere za dva dana pa smo automatski, posljednjih 15 godina, sadili i veću količinu, jer je došlo do velike potražnje za našim bučinim uljem – kažu Lastavci.
Buča golica nije zahtjevna kultura, govori Irena, izrazito je pogodna za uzgoj u našem podneblju. Sade ju krajem travnja, i to na pet hektara dok na ostalim površinama drže pšenicu i kukuruz. Objašnjava nam kako je u poljoprivredi izuzetno važno poštovati plodored, što znači da na istoj zemlji ne može dvije godine za redom rasti ista kultura. Zato su sada smanjili prinos, jer da bi bila plodna, zemlja se mora odmoriti.
Nakon berbe slijedi prerada bučinih koštica, pranje, cijeđenje i sušenje te proizvodnja bučinog ulja i koštica za konzumaciju.
– Koštice je najbolje sušiti na suncu. No, veću količinu je nemoguće, jer ih stalno treba miješati, preokretati, a kad je loše vrijeme ili nema sunca, nismo imali gdje. Zato smo napravili vlastitu sušaru, jer smo te probleme osjetili – kaže Mirko.
Tako osušene i uskladištene koštice potrebno je preraditi u roku od 12 mjeseci, a Lastavci ih, po potrebi, prerađuju u uljari Županić u Vidovcu, jer su zadovoljni njihovom recepturom za preradu ulja.
Kažu da je potrebno 30 kilograma koštica za 20 litara bučinog ulja, s time da koriste i suncokretovo ulje na kojem se prži. Dobiveno ulje spremaju u tankove od nehrđajućeg čelika i sami ga pune u boce od tamnog stakla.
– Imamo uskladištene koštice, dakle ne napravimo odmah cijelu količinu. Kad se potroši, tada napravimo friško. Tako da stalno imamo svježe ulje – kaže Irena.
Osim bučinog ulja, proizvode i druge proizvode koje prodaju na ludbreškoj tržnici, kućnom pragu, ali i nekim ugostiteljima. Tako u ponudi imaju i brašno od pira i heljde, raženo, hajdinsku kašu, kašu od pira, jabučni ocat, orahe, grah i bučine koštice.
Polako se mijenja način života, primjećuje Irena, a zdrave namirnice znače povratak prirodi, pa ljudi sve više konzumiraju bučino ulje.
– Dolaze nam vjerni kupci, a naše ulje otputuje poštom i u neke morske destinacije gdje ga naročito cijene. U Pulu, Rijeku, Zadar, Starigrad, Novu Bistru, Karlovac… a slali smo ga i izvan granice Lijepe naše, najviše u Austriju, Italiju, Belgiju, Norvešku i Njemačku. Sigurno je za takvu potražnju presudna i visoka kvaliteta našeg bučinog ulja – ističe.
Dokaz tome su i brojna priznanja, jer je bučino ulje OPG-a Lastavec dobitnik najviših ocjena stručnih ocjenjivača. Najdraža im je nagrada s 9. izložbe u Varaždinu, 2019., kada im je dodijeljena zlatna medalja u kategoriji djevičanskih bučinih ulja proizvedenih tradicionalnim postupkom, dok su, ove godine u svibnju, na 3. međunarodnoj izložbi Alpe-Adria i 10. izložbi bučinih ulja Hrvatske osvojili srebrnu medalju.
– Tada smo baš bili sretni. Za nas je to lijepi uspjeh – kažu Irena i Mirko.
Bučino ulje svrstava se u delikatesna i još je uvijek egzotičan proizvod. Mnoge teorije govore da bi svatko trebao jesti najviše one namirnice koje se uzgajaju u podneblju gdje živi.
– Vrlo je zdrava namirnica, ali pomalo zanemarena u prehrani. Neopravdano. Naime, u našem kraju morali bismo više koristiti bučino ulje, jer su istraživanja pokazala da ono kvalitetom i zdravim svojstvima nimalo ne zaostaje za maslinovim koje se toliko popularizira – kazuje Irena.
Pravo bučino ulje vrlo je gusto i tamne zelene boje, a okus je specifičan i sličan bučinim košticama. Zbog njegove boje naziva ga se i crno ulje, a u nekim dijelovima Hrvatske i koščično ulje, što je i pravi tradicionalan naziv, pojašnjavaju Lastavci, jer se proizvodi od koštica.
– No, ljudima je to nepoznanica. Buče su proizvod koji je “smeće”, koštice su glavne. Tikve su se sadile, jer su kvalitetna hrana za stoku, a koštice vadile, prale, sušile i spremale za “koščično” ulje. To bi, zapravo, trebalo biti ulje od sjemenki, ali ljudima je to bilo jako neobično. Pokušalo se i zbrendirati, ali je teško takav naziv među ljude staviti – pojašnjavaju.
Sjemenke i bučino ulje vrlo su traženi, posebice u Sloveniji i Austriji, odakle se proizvodnja ovog ulja proširila u sjeverne dijelove Hrvatske.
Lastavci kažu da im je buča zanimljiva poljoprivredna kultura, ali i isplativa. Za litru bučinog ulja treba izdvojiti 90 kuna.
– Nikad nismo bili zainteresirani za proizvodnju velikih količina, ne trebamo biti multimilijarderi. Mi te koštice volimo – poručili su na kraju Mirko i Irena.
