Tradicija je riječ koja najbolje opisuje rad Hrvatskog planinarskog društva Bilo Koprivnica, osnovanog davne 1928. godine. Otada okuplja avanturistički nastrojene pojedince željne zapanjujućih pogleda na prirodu, nezaboravnih doživljaja i predivnih uspomena. Dok je u Hrvatskoj registrirano tridesetak tisuća planinara, Bilo ima oko 450 članova, što mladih, što starih. O tome kako je riječ o dobro podmazanom, organiziranom sustavu govorili su nam predsjednik društva Ivica Kušek zvani Hans i voditelj sekcije za izlete Renato Rac.
Prije svega valja naglasiti kako se vrhovi ne osvajaju, već pohode! Nema natjecanja, jurnjave, trčanja. Polako, cilj je uživati, relaksirati se u prirodi s kojom svi danas imamo znatno slabiji dodir. Davanjem 100 kuna za članarinu u slučaju seniora, odnosno 40 kuna u slučaju mladih i umirovljenika, nećete se instantno moći nazivati planinarom, ali ćete imati mogućnost ići na izlete i fizički jednostavnija, tzv. hodanja. Učlanjenjem dobivate i organizaciju izleta sa stručnim vodstvom, mogućnost posudbe opreme, popuste na kupnju planinarske opreme i 50 posto popusta na ulaznice nekih nacionalnih parkova. Naravno, sve to nije usporedivo s iskustvom koje ćete ponijeti kući s putovanja.
– Vodiči na planinarske pohode ne mogu voditi osobu koja nije planinar. Planinar ne mora biti član našeg društva, ali mora imati znanja osnova planinarstva iz aspekta sigurnosti i kretanja. Dogodi li se, ne daj Bože, nešto, osoba je osigurana, što je zakonski definirano – objasnio nam je Rac, naglasivši kako planinarenje nije izlet, već je u pitanju višesatno hodanje tijekom kojega se vremenske prilike mogu promijeniti zbog čega je važno odgovarajuće psiho-fizičko stanje, a tu je i spavanje u planinarskim objektima minimalnog komfora koji će vas, niste li se spremni malo “žrtvovati”, pošteno nažuljati.
U planinu nikada ne idi sam!
Iskustvo i interes dva su elementa na temelju kojih se biraju destinacije. Pritom ideje predlažu vodiči, ali i sami članovi koji, recimo, žele svojem popisu viđenih čuda prirode dodati neko novo mjesto. Godišnji, čak i višegodišnji planovi koji podrazumijevaju odlazak van Hrvatske, time i veću pripremu, dogovaraju se unaprijed. Očigledno, osnovna planinarskog društva, objasnili su nam, jest organizacija izleta. No, to nije jedina aktivnost. Kako bi uživali i zdravi se vratili kući, društvo organizira planinarske škole i edukacije, nakon kojih se otvaraju vrata raznih tečajeva.
– Naše društvo funkcionira kroz sekcije. Članovi su podijeljeni na sekcije za izlete, visokogorsko planinarenje, mlade planinare, fotosekciju i markaciste. Svaka ima svoje pravilnike, definirane aktivnosti te što se smije ili ne. Tako su definirani i izleti koje odrađujemo po određenim pravilima – naveo je dvojac, dodavši kako se visokogorsko planinarenje odnosi na uspone iznad 3000 metara kojih godišnje planiraju desetak, a ovisno o vremenskim prilika ispune nešto manje.
Spomenuti markacisti osobe su obučene i zadužene za izgradnju, održavanje i označavanje planinarskih staza planinarskim markacijama. Bijela točka u crvenom krugu međunarodni je standard označavanja koji obavezno, izgubite li se u prirodi, morate tražiti. Vratite se na mjesto gdje je viđena posljednja oznaka, naglasio je Kušek. S glavnim pravilom na umu – u planinu nikada ne idi sam – uz činjenicu da će vas na izletima pratiti više vodiča, ne biste morali brinuti da će se to dogoditi.
– Tempo grupe i način planinarenja određuju se prema najslabijem članu. Hoda li netko teže iz određenog razloga, grupa će usporiti. Možda se nekome neće sviđati, ali nikoga nećemo ostaviti – pojašnjava Rac.
Nikoga sigurno neće ostaviti ni na 40 kilometara dugom, ali ne zahtjevnom Koprivničkom planinarskom putu koji Bilo redovito održava. Da biste savladali stazu koja ima šest točaka – pri čemu je prva u Podravskoj Subotici, a zadnja u Glogovcu – a rasprostire se po bregima i šumi, bit će vam potrebno od devet do deset sati hoda. Na taj se potez dosad odlučilo, tvrde, više od deset tisuća ljudi. Dio njih zasigurno je bacio pogled, možda i zakoračio u unutrašnjoj dviju planinarskih kuća o kojima brinu. Prva nosi naziv Rudi Jurić, koriste je od druge polovice sedamdesetih, a ujedno je startna točka puta. Druga, imena Anin vrh, smještena je blizu najvišeg vrha Bilogore, iznad Glogovca. Obje su, kao i ostali planinarski objekti, ponajprije sigurnosnog karaktera, a koriste se i za edukaciju, tečajeve, planinarske škole ili vježbe HGSS-a.
Usku i čestu suradnju društvo ima s raznim udrugama poput onih za slijepe i slabovidne, za osobe s mentalnom retardacijom, s oboljelima od multiple skleroze ili biciklističkim klubovima. Njihovi članovi te ostali željni druženja i prirode, bilo iz Hrvatske ili susjednih zemalja, prvi vikend u listopadu okupljaju se na Planinarskoj kestenijadi koju društvo kontinuirano provodi već 28 godina.
Cipele, cipele i samo cipele.
Mi smo kao jedna velika obitelj, kaže Rac, dodajući zanimljiv podatak prema kojemu članstvo društva Bilo čini gotovo 70 posto žena i 30 posto muškaraca. Nerijetko iste uspone savladavaju bake i djedovi uz pratnju unuka. A kako njeguju i rad s mladima, govori da djeluju u sedam škola. Uobičajeno je da se djeca upisuju u petome razredu. Do kraja osnovnoškolskog obrazovanja, siguran je Kušek, već imaju malog planinara koji je izgradio planinarski način života.
– Teško je objasniti zašto. S ljudima treba znati raditi. Možda je to želja da nekome nešto pružimo, da odvedemo druge da nešto vide i dožive. A sreća je nagrada – pokušao je Rac objasniti osobine i razloge zašto postati vodičem.
Kako bi uz sve mjere predostrožnosti, iskustvo i potrebno znanje putešestvije prirodom prošle u najboljem redu, važna je odgovarajuća oprema. Za početak, uz ranije spomenutu članarinu te plaćanje izleta čiji iznosi ovise o samoj destinaciji, bit će vam potrebno nekoliko stotina kuna za bilo kakav ruksak, dobru jaknu, elastične planinarske čarape, kabanicu, rukavice, kapu, možda odmah i štapove kojima ćete podijeliti težinu i rasteretiti zglobove. Planirate li se baciti na one velike, oku neuhvatljive vrhove, cijena će rasti. Druga je to pjesma, napominje Kušek. Ali, ono što se ne mijenja, temeljni dio opreme su…
– Cipele, cipele i samo cipele. To je osnova svega. Danas imamo planinarske cipele kakve smo nekada mogli samo sanjati. Ranije je to bila tvrda, neugodna cipela, a danas, kad se obuje, mora odmah pristajati, kao da je noga u periju. Mora biti nepromočiva i dovoljno masivna da se s njom može na kamen – detaljno je opisao Kušek.
U torbi, usto, uvijek treba biti mjesta za par flašica vode. Dovoljno i još pola litre više, Racov je odgovor na pitanje koliko je minimalno potrebno ponijeti.
– Čovjek je potekao iz prirode, uvijek govorim. Nedostaje im, vraćaju joj se. Priroda radi nevjerojatnu regeneraciju tijela. Odlaskom u planinu nakon radnog tjedna dolazi do obnove. U planini se fizički umorimo, ali psihički odmorimo. Idemo napuniti baterije – zajedničkim snagama zaključuju predsjednik Kušek i voditelj Rac iz HPD-a Bilo, inače najuspješnije planinarske udruge Hrvatske 2018. godine.
