dani ponosa i slave

FOTO Koprivnički branitelji Hanžeković, Vrban i Vuković bili su sudionici akcije Oluja. Ovo je njihova priča…

Trojica koprivničkih branitelja ekskluzivno su za čitatelje ePodravine iznijeli dojmove akcije Oluja i prisjetili se raznih anegdota iz tih dana. Progovorili su o bojištima na kojima su djelovali, ranjenicima i samim akcijama, a ponudili i viđenje rata s odmakom od gotovo tri desetljeća

13:01h
0
Fotografije ustupili M. Hanžeković i D. Vuković

Na jučerašnji dan 1995. godine, u pet sati ujutro, počela je vojno-redarstvena akcija Oluja. Nakon četiri godine pod okupacijom pobunjenih Srba, oslobođeno je više od 10 tisuća četvornih kilometara, odnosno gotovo 20 posto ukupne površine Hrvatske, a sve to u samo 84 sata. U munjevitoj akciji, na bojišnici dugoj 630 kilometara, sudjelovalo je oko 200 tisuća branitelja, a svoj obol dali su i oni s područja Koprivničko-križevačke županije.

Prema nekim procjenama, u ratnom djelovanju tih je dana sudjelovalo je više od tisuću Podravaca i Prigoraca, a njih 400-tinjak bilo je iz Koprivnice. Među njima bili su i Mirko Hanžeković (53), Ranko Vrban (52) i Damir Vuković (58), koji su s čitateljima ePodravine odlučili podijeliti svoju priču vezanu uz Oluju. Kako i sami kažu, veličanstvenu i rijetko viđenu akciju, koja se kasnije proučavala na vojnim sveučilištima i kojoj su se divili čak i Amerikanci.

Svi oni bili su uključeni u Domovinski rat od samog početka, što znači da su puške uzeli u ruke u ranim dvadesetim godinama. Sukladno tome, akciju Oluja dočekali su kao iskusni vojnici, a unatoč tome što nisu bili u Kninu, jer su za taj proboj bile zadužene slavne 4. i 7. gardijska brigada (splitska i varaždinska), svoja su zaduženja odradili bez većih problema, i ono što je najvažnije, bez ljudskih žrtava unutar svojih postrojbi.

Svi su htjeli u akciju, problem riješili izvlačenjem šibica

Mirko Hanžeković bo je pomoćnik zapovjednika Specijalne jedinice policije Ban PU koprivničko-križevačke, a uoči Oluje s kolegama je bio je stacioniran na južnom bojištu. Kako kaže, bili su na čistoj neprijateljskoj liniji, jer su držali granicu između tadašnje Republike Srpske i BiH, odnosno Crne Gore.

– Negdje 3. kolovoza donesena je odluka da se kreće u vojno-redarstvenu operaciju Oluja, u koju je trebao ići i jedan naš vod, dok su preostala dva trebala ostati u obrani Dubrovnika i okolice. Naravno, svi smo htjeli u Oluju, a kako se nismo međusobno mogli dogovoriti, zapovjednik Ivica Jurenec ponudio je da izvlačimo šibice. Imao sam tu sreću da izvučem najveću i krenuo sam u Oluju – priča nam anegdote Hanžeković.

Mirko Hanžeković, Ranko Vrban i Damir Vuković // Foto: Vedran Tkalec

S ekipom je bio upućen na područje Starigrada – Paklenice i dalje preko Velebita, gdje su bili u pratnji postrojbama koje su u prvom udaru osvojile lokacije oko Svetog Roka prema Gračacu.

Koprivnička postrojba osvojila Boričevac i farmu s četnicima

– Drugi dan smo u Gračacu dobili zadaću da osiguramo jedan dio prostora prema prijelazu Malovan, točnije da se osigura izvlačenje srpskih snaga i civila koji su bježali prema Bosni, ali i da spriječimo ulaze četnika iz smjera Benkovca i Obrovca prema Gračacu, prema našim drugim položajima koji su već bili oslobođeni. Nakon toga smo sudjelovali u akcijama oko Donjeg Lapca i prema BiH – priča nam.

Zanimljivo, zadnje dane Oluje koprivnička postrojba osvojila je malo mjesto Boričevac i farmu gdje su bili položaji četnika. Tada su, praktički, došli do same granice s BiH, gdje su morali stati s operacijama.

– Nije nam bilo dozvoljeno ići dalje. Nakon kratkog odmora od par dana, vraćeni smo u Gračac, gdje smo mjesec dana izvršavali svakodnevne operacije čišćenja terena na tom oslobođenom području. To je trajalo skoro do 15. rujna. Tražili smo minska polja, zaostale postrojbe i pojedince, oružje i tako dalje. Stradalih, na sreću, nismo imali, osim lakše ozlijeđenih – ispričao nam je Hanžeković.

Iako je u tajnosti pripremana, spremno dočekali Oluju

Ranko Vrban bio je pripadnik 2. topničko-raketnog divizijuna 202. topničko-raketne brigade PZO Koprivnica. Vrijeme Oluje proveo je na pravcu oslobađanja hrvatskog Pounja i Banovine.

– To su ustvari bila dva pravca. Jedan je bio Sisak – Petrinja – Glina – selo Maja, a drugi pravac bio je Sunja – Hrvatska Kostajnica – Dvor na Uni i dalje izlazak na granicu i spajanje s 5. korpusom Armije BiH. Dio snaga je bio uključen u te aktivnosti, a dio je bio na obrani gospodarskih i infrastrukturnih objekata u Ivanić gradu i Sisku te protuzračnih obrana skelskih prijelaza na Savi – pojasnio nam je Vrban.

Hanžeković i dio ekipe u Boričevcu // Foto: Ustupio M. Hnažeković

Kaže kako su uoči Oluje već bili na tom području tako da su, unatoč tome što je akcija pripremana u tajnosti, bili spremni za akciju i ratna djelovanja.

– U listopadu 1994. godine mi smo povučeni s južnog bojišta i upućeni na ono oko Sunje, gdje smo zaposjeli položaje. To je bilo vrijeme najžešćih napada na bihaćku enklavu i postojala je mogućnost da se ponovi nova Srebrenica. Već tad se razmišljalo da se krene u proboj i pomoć Bihaću, da se krene u oslobađanje hrvatskog Pounja i Banovine – priča nam.

Vodili borbe i nekoliko dana nakon završetka akcije Oluja

Ipak, u konkretnu akciju krenulo se nekoliko mjeseci kasnije.

– Tijekom same operacije nismo imali djelovanja po neprijateljskom zrakoplovstvu, jer nisu ni letjeli, ali smo služili kao potpora pješaštvu u napadnim operacijama. Nažalost, imali smo jednog ranjenog pripadnika i to u Dvoru na Uni. No, naglasio bih da za nas akcija nije završila 5.8., kao što to mnogi misle, jer smo mi vodili borbe sve do 11. kolovoza. A dolje na čuvanju granice s BiH ostali smo sve do 18. kolovoza – naglasio je Vrban.

Damir Vuković bio je ratni zapovjednik 13. protuoklopnog topničko-raketnog divizijuna Koprivnica. Kaže kako nisu imali saznanja da se sprema operacija, ali su slutili, jer su dobili premještaj na drugo područje.

– Divizijun kojim sam zapovijedao je nakon Bljeska i očuvanja granice na Savi kod Jasenovca, dobio krajem šestog mjeseca novu zapovijed o pretpočinjavanju Zbornom području Karlovac i generalu Miljenku Crnjcu. Bili smo nositelji protuoklopne borbe, od Duge Rese do Slunja i štitili smo područje međurječja od neprijateljskih oklopa – prisjeća se Vuković.

Prvi upotrebljeni top na karlovačkoj bojišnici bio je top koprivničkog divizijuna

Ističe kako su njihove pripreme bile više obavještajnih naravi, točnije dobivali su foto snimke bespilotnih letjelica svih njihovih tenkovskih i oklopnih utvrđenih područja, proučavali su konfiguraciju terena i mjesta razmještaja.

Dio koprivničke ekipe pod zapovjedništvom Damira Vukovića // Foto: Ustupio D. Vuković

– Koliko su oni znali o nama, mi smo duplo više znali o njima. U prvoj fazi imali smo zadaću zaustaviti neprijateljske oklope na pravcima Cerovac – Barilović – Perjasica prema Slunju, a u drugoj smo prešli preko Turnja i imali smo borbena djelovanja sve do Vojnića, tu je naša zadaća završila. Na sreću, velikih gubitaka nismo imali, osim trojice ranjenika – kazao nam je.

Baš poput ostalih sugovornika, i Vuković naglašava da Oluja za njegovu postrojbu nije završila 5. kolovoza.

– Mi smo se “fajtali” s četnicima i 7. kolovoza u večernjim satima, tada su pala zadnja njihova uporišta, a dan kasnije predali su se njihovi korpusi. Znači, 8. kolovoza je za moju postrojbu završila Oluja. No, ovdje bio dodao jednu zanimljivost, koju mnogi ne znaju. Naime, prvi top koji je na karlovačkoj bojišnici bio upotrebljen bio je naš protuoklopni. Top našeg divizijuna, koji je na tri kilometra uništio neprijateljski paljbeni položaj. To je vrlo zanimljivo i moramo se malo pohvaliti – s osmjehom na licu iznio nam je ovu činjenicu Vuković.

Pojedini Koprivničanci među prvima ušli u Knin kao pripadnici 7. gardijske brigade

Naglasio je da su Koprivničanci sudjelovali u nekoliko postrojba tijekom Oluje, a izdvojio je veliku pomoć zbornog mjesta Koprivnica i nastavnog središta HV-a Koprivnica, koji su ih logistički podupirali. Isto tako, dodaje da su pojedini naši sugrađani 5. kolovoza među prvima ušli u Knin i na tamošnju tvrđavu, jer je dosta Koprivničanaca bili i u redovima 7. gardijske brigade.

Svu trojicu naših sugovornika upitali smo je li Oluja bila vrhunac njihovog ratnog puta? Dobili smo različite odgovore, ali svi su se složili u jednom – bila je to vrhunski pripremljena i odrađena akcija, što potvrđuje i mali broj poginulih s obzirom na veličinu prostora na kojem se djelovalo.

Pretraga terena nakon Oluje // Foto: Ustupio M. Hanžeković

– Bila je posebna akcija, ali teško mi je reći je li to bio moj vrhunac, jer sam s dečkima prošao mnogo toga. Primjerice, iako se kraj rata službeno vodi 1996., nama je završio tek 2000. godine. Naime, na tom našem južnom bojištu granate su padale još 1998. godine. Dolje su bili stalni sukobi s četnicima iz Trebinja, koji su ugrožavali Cavtat, Dubrovnik i područja oko same granice – pojašnjava Hanžeković.

Za jedne vrhunac ratnog puta, za druge tek jedno od bojišta

Za razliku od njega, Vuković kaže da je za njegovu postrojbu Oluja bila vrhunac.

– To svakako. Mi smo namjenska postrojba, cilj nam je bilo neprijateljsko oklopništvo, to smo riješili u završnim operacijama i više nije bilo ugroze za neki kontra napad. Nakon Oluje došlo je do demobilizacije, slijedili su preustroji postrojbi i s time je završila priča o protuoklopu u Koprivnici – napominje Vuković.

Vrban, pak, kaže da je Oluja broj jedan, vrh vrhova, ali da je ubrzo nakon nje sudjelovao u akcijama u kojima je bilo znatno više poginulih.

– Za razliku od samih početaka rata, za vrijeme Oluje bili smo već dobro obučeni, uvježbani i lakše smo djelovali nego prije. No, nama završetkom te operacije nisu prestala ratna dešavanja. Primjerice, mi smo u rujnu sudjelovali u vojnoj operaciji Una u Hrvatskoj Dubici, koja je nečasno završila s velikim brojem poginulih pripadnika. Nismo uspjeli ostvariti ono što je bilo zacrtano i posljednji pripadnici naše postrojbe vratili su se u Koprivnicu tek krajem studenog – prisjeća se Vrban.

Nema više jedinstva i zajedništva kao u ratnim danima 

Također, pitali smo ih kako s odmakom od gotovo tri desetljeća gledaju na Oluju i općenito rat? Ukratko – s ponosom – rekli su sva trojica.

– Mi kao generacija ostvarili smo 13-stoljetni san hrvatskog naroda. Naš je narod 13 stoljeća maštao o slobodi, bili smo uvijek za nekog ili pod nekim, sada više nismo. Stvorili smo slobodnu i suverenu Republiku Hrvatsku i imali smo privilegiju sudjelovati u ostvarivanju tog sna hrvatskog naroda. Tako ja gledam na rat i sve ono što se događalo – jasno je poručio Vrban.

Paljbeni topnički položaj // Ustupio D. Vuković

Hanžeković tvrdi da su to bila drugačija vremena, a da je najvažnije to što su spriječili Srbe u planiranju crte Karlobag – Karlovac – Virovitica.

– Da su uspjeli u tom naumu, nama bi granica išla gore po Bilogori, bila bio od nas na nekih 50-ak kilometara. Tko zna, možda bismo išli za Zagreb preko Varaždina, a ne Križevaca. To je bila surova realnost u to vrijeme i zato smo bili smo jedinstveni. Išli smo gdje god je trebalo ići i bili smo spremni na sve, a s ciljem da sačuvamo državu. Danas je takvo nešto teško zamisliti – mišljenja je Hanžeković.

Da 117. brigadu nisu zaustavili Sarajevskim primirjem iz 1992., Bljeska ne bi ni bilo 

Vuković se slaže sa svime onime što su rekli njegovi suborci, no htio je posebna naglasiti nešto drugo.

– Da smo mi Koprivničanci pravi ratnici govori i podatak da je naša slavna 117. brigada bila jedna od rijetkih u to vrijeme koja je imala oslobađajuće djelovanje. Oslobodili smo dio zapadne Slavonije, Bajer i Subocku. Daljnje djelovanje zaustavljeno je nekom čudnom politikom, Sarajevskim primirjem 15.1.1992. godine. Da tada nismo bili zaustavljeni, kasnije ne bi bilo ni potrebe za Bljeskom – siguran je Vuković.

Dodaje da je 117. brigada tada logistički bila među najjačima u državi, a da se ne smije zanemariti ni uloga 61. LAD PZO Koprivnica

– S pukovnikom Nenadom Barićem na čelu, to je najdugovječnija ratna postrojba našeg grada. Njihov ratni put počeo je u listopadu 1991. i trajao praktički do završnih operacije Oluje. Neprekidno su bili na terenima širom Lijepe naše, od Dubrovnika do istočne Slavonije i to treba posebno izdvojiti – pohvalio je Vuković koprivničku ekipu i prisjetio se povratka u Koprivnicu nakon Oluje.

Veličanstven doček i tisuće ljudi na koprivničkom Trgu

Kaže, to je nešto veličanstveno što se ne zaboravlja.

Na Trgu je naše branitelje dočekalo nekoliko tisuća građana // Foto: Ustupio D. Vuković

– Postoje slike i vidi se da je bio pun Trg. Dočekalo nas je nekoliko tisuća građana i tu smo shvatili koliko smo veliki posao obavili. Osjećali smo ponos, osjećali smo snagu, ali i zahvalnost. Teško je to uopće riječima opisati, ali sam siguran da nitko od nas taj doček neće zaboraviti dokle god smo živi – kaže Vuković.

Za kraj, naši sugovornici suglasni su da je današnji praznik najveći praznik u Hrvata, ali smeta ih činjenica da se to slabo obilježava, izuzmemo li Knin.

– Vidite i sami da nema hrvatskih zastava pa kućama, zgradama, čak ni javnim ustanovama. To nas smeta. Današnji datum jedan je od važnijih u novijoj hrvatskoj povijesti i red je da institucije to podignu na veću razinu i da se dostojanstveno proslavi u svim dijelovima Hrvatske – rekli su Vrban i Hanžeković, dok je Vuković zaključio.

– Da ne ispadne krivo, mi ne živimo u prošlosti, ne živimo više u ratu, okrenuti smo budućnosti, imamo djecu, imamo obitelji svoje, ali tražimo neki minimum poštovanja prema ljudima koji su doprinijeli ovome što imamo danas – za kraj je poručio.

Fotografije ustupili Mirko Hanžeković i Damir Vuković