Sezonsko i fino

FOTO Krenuli su sa šest kilograma, a danas sade 150; evo zašto se uvozni češnjak ne može mjeriti s domaćim koji uzgajaju Lovrići

08:30h
0
Finka i Marko Lovrić, uzgajivači povrća iz Starigrada // Foto: Matija Gudlin
Foto: Matija Gudlin

Marko i Finka Lovrić iz Starigrada dokaz su da ne morate imati nepregledna polja i hektre zemlje da biste uzgajali nešto ukusno, domaće i da biste živjeli od toga.

Njihova okućnica zapravo je skromne veličine za jedan OPG, oko 500 kvadrata, no gotovo svaki njen kvadratni metar maksimalno je i promišljeno iskorišten, dijelom na nekoliko plastenika punih povrća, dijelom na kulture koje rastu na otvorenom.

U svakom godišnjem dobu tako se tamo može vidjeti nešto sezonsko, od paprike, krastavaca i rajčice ljeti, do salate, blitve, celera, mrkve, tikava u jesensko doba, da nabrojimo samo dio. No, ono što nam je zapelo za oko je aromatičan domaći češnjak, kojemu je ‘posvećen’ cijeli jedan plastenik, a blizu tavana vise vreće i vreće tog nevjerojatno zdravog povrća.

– Češnjak je pravi, domaći, dobili smo ga još prije 12 godina od prijatelja iz Hrvatske Kostajnice. Počeli smo sa šest kilograma, a sada sadimo po 100-150, kako koje godine. Ove godine je odličan, za razliku od prošle kada ga je mnogo propalo – govori nam Finka.

Često se ističe da je domaći češnjak superioran uvoznom, najčešće kineskom, a u to su uvjereni i Lovrići.

Finka i Marko Lovrić, uzgajivači povrća iz Starigrada //
Marko Lovrić s impresivnim primjerkom tikve // Foto: Matija Gudlin

– Da, definitivno je bolji, odmah se vidi po okusu i po mirisu. Baš je danas jedan čovjek kupio dvije kile, rekao je da je odličan i da ga jede svaki dan, iako svi viču na njega da smrdi – uz smijeh nam prepričava Finka.

– Razlika je i u tome čime se tretira. Normalno je da će kineskom uzgajivaču, koji izvozi tone češnjaka, primarna biti količina, kvaliteta i ne toliko. A kupci ko’ kupci, i njima je bitno da bude nešto jeftinije – dodaje Marko.

Kako bi ga imali tijekom cijele godine, u proljeće ga sade na polju, a ujesen u plasteniku. Svoje povrće prodaju na koprivničkoj tržnici, a trenutno su im hit tikve ‘šefe’, iliti ‘šeflje’, kako ih Lovrići nazivaju, koje se prvenstveno koriste za ukras. Osim njih, ove su godine uzgojili i narančaste tikve dugog vrata, a jedan posebno impresivan primjerak dugačak je gotovo metar i pol.

Budući da na njihovoj zemlji uvijek nešto buja i raste, uvijek imaju s čime i otići na tržnicu, a kažu da od toga mogu i pristojno živjeti.

– Zadovoljni smo, iako je svake godine malo teže, pogotovo zbog trgovačkih lanaca. Ipak, ovo je sve naše, domaće, nešpricano, sve ručno okopavamo i kvaliteta je tu. Znaju nam se ljudi nekada požaliti kada nađu gusjenicu, a nisu svjesni da to znači da povrće nije špricano – prepričava nam Marko.

Finka i Marko Lovrić, uzgajivači povrća iz Starigrada // Foto: Matija Gudlin
Foto: Matija Gudlin

Mnogim uzgajivačima je ova godina bila teška zbog ljetne suše, no Lovrići uglavnom nemaju toliko gubitaka zahvaljujući ulaganju u navodnjavanje, koje se proteže svakim plastenikom i vanjskom površinom. Kažu da, iako je skupo, dugoročno se itekako isplati.

– Bez vode ništa, da ove godine nismo imali navodnjavanje, ne bi imali baš ništa – uvjerena je Finka.

Unatoč problemima i teškom radu, koji su neizostavni dio života svakog poljoprivrednika, oni ne žale ni za čim. No, godine su ih oboje pomalo sustigle i za dvije godine će prepustiti svoj štand na tržnici nekome drugome i otići u zasluženu mirovinu.

– Uvijek se više isplati raditi nego sjediti, izdržat ćemo još dvije godine. Teško nam je, oboje smo sve stariji, a problem je naći radnika za ovakav posao. Ljudi su se kod nas naviknuli na socijalu i samosažalijevanje, još iz nekih prošlih vremena, a mnogi nisu ni svjesni toga. Ja sam, primjerice, prije 20 godina napravio prvi plastenik od letvi i najlona, a susjed je gledao i smijao se. No, malo pomalo, skupio sam za drugi, pa od ta dva za treći, četvrti… Nikad nisam morao ulaziti u kredite i dugove, to je možda lakše, ali što ako propadneš? – pita se Marko.

Kako sada stvari stoje, za dvije godine već ionako pomalo poluprazna tržnica ostat će bez još jednog štanda domaćih proizvoda, no tko zna, možda se ipak nađe netko voljan raditi, saditi, okopavati i brati ono što se u više od 20 godina stvaralo na OPG-u Lovrić.

čitam...