Ledenjak Gergeti na planini Kazbek dom je mnogih koji su nestali u tim pukotinama. U posljednjih pet godina ondje je poginulo 12 planinara, a za dvoje se tragalo dok su dečki bili ondje.
Koprivnički visokogorac poznat po svojim samotnjačkim ekspedicijama odnosno samo u društvu mede Ivice, ove se godine odlučio na ekspediciju s većim društvom.
– I sad je u planu bio samostalni projekt From sea to summit – Elbrus 2016., ali izbili su problemi s vizom i terorističkom situacijom u Čečeniji i Dagestanu. Stoga sam se priključio ekspediciji mog HPD-a Kapela iz Zagreba za koju nas se skupilo osmero. Konkretno petero, jer troje je Gruziju obilazilo turistički, dok smo mi ostali bili na planinama – objašnjava nam Matej specifičan po tome što su njegove ekspedicije uvijek po nečemu prve.
– Nije najvažnije u nečem biti prvi, ali slatko je postaviti izazov i uživati u saznanju da si napravio nešto što do sada nitko nije. To je draž našeg ega koji nas konstantno motivira na razne akcije. Tako smo sad bili prvi Hrvati koji su ispenjali vrhove gorja Chauki 20-ak kilometara od vrha Kazbeka, glavnog cilja ekspedicije – priča nam Perkov i opisuje ogroman i raznolik planinski lanac Kavkaz, u sklopu kojeg je ekipa u Chauki gorju ispenjala šest vrhova čija visina premašuje 3000 metara, a kao trofej ističe se vrh Tikanadze (4462 m).
Gruzija je omeđena Kaspijskim i Crnim morem, te Rusijom, Armenijom i bliskoistočnim zemljama, a ekipa je upoznala i više od planina.
– Gruzijci imaju specifično pismo, a jezik je mješavina grčkog, perzijskog, slavenskog i romanskog. Glavni grad Tbilisi iznenadio nas je svojom ljepotom i raznolikošću, a nezaobilazan doživljaj svakako čine lokalni specijaliteti. Nacionalni muzej razgledavali smo više od tri sata – opisuje ovaj entuzijast te nadodaje da je na planini Kazbek prema mitologiji prikovan Prometej, jer je ljudima donio vatru, a zatim se bacio na planinarski dio.
– Penjanje na ovoj ekspediciji bilo je specifično zato što vizualno baš ništa ne izgleda teško i komplicirano. Međutim, riječ je o planinama vulkanskog podrijetla koje su načinjene od specifične krušljive mekane stijene. Za što god se uhvatiš, ostane ti u ruci. Komadi kamenja vrlo su špičasti i oštri. To je bitno otežavalo uspone i činilo ih opasnima, pa smo zbog toga odustali od vrha Ortsveri (4280 m), iako nadomak cilju – dočarava nam Perkov.
Glavni cilj ekpsedicije bio je 5047 m visok Kazbek, na glasu kao jedan od naljepših vrhova Kavkaza. Iako tehnički nezahtjevan, kako Matej kaže, vrh nije bezazlen.
– Penjanje je vrlo naporno, problem je hladnoća pojačana vjetrom, a sam boravak na visini iscrpljuje tijelo penjača i glavni je razlog povraćanju te sličnim simptomima visinske bolesti. Mi smo bili dobro aklimatizirani i uživali smo u privilegiji radosnog klicanja s vrha. Ipak, po povratku u bazni logor morali smo si priznati da smo istrošili sve atome snage, planina nas je slomila – živopisan je Matej i ponešto nam je rekao o pametnom ponašanju u planini.
– Krenuli smo pješice iz mjestašca Stephansminda s 1600 metara visine, natovareni s ruksacima od 25 kg i nismo ni mogli napredovati uvis drukčije nego laganim korakom. Mnogi jurcaju pri usponu, pa se doma vrate bez ispenjanog vrha, pokleknuvši pred glavoboljom i probavnim smetnjama – iskusan je naš sugovornik.
Kako priča, ledenjak Gergeti na planini Kazbek dom je mnogih koji su nestali u tim pukotinama. U posljednjih pet godina ondje je poginulo 12 planinara, a za dvoje se tragalo dok su dečki bili ondje.
– Iskusni smo i oprezni, poštivali smo procedure, nosili odgovarajuću opremu i nije bilo problema. Upravo zbog toga što je Kazbek na glasu kao nezahtjevan, mnogi ga ne shvaćaju dovoljno ozbiljno pa nastradaju. Na jednom dijelu tokom cijelog dana vlada zaglušujuća buka kamenih lavina – nadrealne su Matejove priče koji kaže kako im vremenske prilike nisu dopustile popeti još dva vrha u gorju Chauki alpinističkim smjerovima.
– Chauki nas je iznenadio svojom ljepotom, šest dana boravili smo u logoru na 2500 m i svaki dan penjali tritisućnjake koji su nas okruživali. Nije lako biti više od deset dana u planini, jesti dehidriranu hranu i prolaziti velike napore. Na kraju, svi smo smršavili nekoliko kila i vratili se doma kao manekeni – našalio se Matej, pa ispričao kako je planinariti u društvu.
– Luka Kvočić, Vjekoslav Habulinec, Luka Molvarec, Roman Mlakar i ja dugo se i dobro poznajemo. Funkcionirali smo odlično, nije bilo nikakvih tenzija i grubih riječi. Do suza smo se nasmijali, a najvažnije je imati ekipu u koju imaš povjerenja – objašnjava Perkov i dodaje kako je bilo i trenutaka nervoze i grintavosti zbog gladi, umora i hladnoće, ali da nisu ispoljavali svoje negativne osjećaje na ostale.
– Vrlo smo umorni stigli na plato podno Kazbeka, no ostalo je još nešto više od pol sata iako je izgledalo manje. Dolazak na vrh bio je fantastičan osjećaj – stajali smo na snijegom pokrivenom vrhu, a oko nas je bilo samo magleno more kroz koje su se probijali pettisućnjaci Kavkaza. Cijeli život gledaš ovakve prizore na slikama, dokumentarnim filmovima, a sada si zaista ovdje – priča nam koprivnički junak o osjećaju ispunjenosti i ponosa.
Kaže kako je alpinistički uspon na Tikanadze u Chauki gorju bio je težak na drugi način zbog krušljive stijene.
– U par navrata činilo se da ćemo morati natrag, ali uvijek bismo pronašli put. Bilo je straha i problema pri svladavanju vertikali četiri metra prije vrha, ali popeli smo se. Penjački pojas visio je na meni kao na lutki, bez srama priznajem da sam barem dvije kile smršavio od straha. Ali planina nas je primila, počastila doživljajem i pustila da se vratimo u dolinu i ispričamo priču – podijelio je naš sugrađanin s nama svoje neprocjenjivo iskustvo i istaknuo kako planinarastvo čovjeka uči poniznosti, trudu, odricanju i strpljenju.
