Prostorom između Bednje i perivoja dvorca Batthyany u centru Ludbrega, uz već postojeće sportske sadržaje i objekte, proteže se šetnica i požarni put. Najnovijom ‘barikadom’ na požarnom putu, gromadama kamenja, zatvoren je izlaz iz romskog naselja u grad. A u tom malom naselju preko pruge, uz lijevu obalu Bednje, nedaleko stadiona u Ludbregu, živi desetak obitelji romske nacionalnosti.
– Već se nekoliko puta dogodilo da nam je na sličan način zakrčen put. Prije otprilike godinu dana netko je dovezao šljunak, pa su postavili betonske žardinjere, a sad su s kamenjem zatvorili. Postavili su ga po širini, zabarikadirali da se ne može prolaziti. Nitko nije navještao da će to učiniti. Mislim da se to dogodilo preko vikenda. To običan čovjek ne može sam postaviti, na svoju ruku i zatvoriti put. Učinjeno je po nečijem nalogu. Ne znam tko stoji iza toga i nije mi jasno zašto to počinitelji rade. To je za nas šikaniranje, praktički ograničavanje kretanja, pogotovo djeci koja idu u školu, ali i ljudima koji su voljeli prošetati do dijela gdje Bednja žubori – kazao je Miro Levaković.
U naselju je, kaže, lokva do lokve, djeca stižu prljava u školu, pa se nastavnici čude što su prljava. Nemaju riješenu osnovnu infrastrukturu – rasvjetu, ni asfalt.
– Kako ne bi bila kad hodaju po blatu! Put je prepun graba, morate paziti kako vozite. Dok se, na primjer, asfaltiraju kojekakvi prilazi u goricama, a mi nemamo osnovne uvjete za život. Ne živimo u srednjem vijeku, mada tako ispada, jer smo marginalizirani. Posljednjih 30 godina su jedino promijenili krov na staroj stambenoj zgradi. I prijašnje gradske uprave su nas diskriminirale. Osjećamo se kao građani trećeg reda, a Ludbreg se drži kao naj grad, a nas jednostavno degradiraju. Ne rješavaju nam se neka osnovna životna pitanja i još nam se odmaže s ovim glupostima – mišljenja su Miro i Martin Levaković.
Gromade kamenja, naime, predstavljaju veliki problem za djecu koja su tuda redovito prolazila u školu.
– Mogli su zbetonirati jedan željezni stup pa da djeca slobodno prolaze. Nije problem što auti ne mogu proći, nego djeca moraju zaobići gromadu kroz travu. Da sada neko dijete otklizne u Bednju, utopilo bi se! Lako za aute. Uopće je i ružno za vidjeti. Neka barem djeci ostave prolaz, a oni su zakrčili put i njima. Mogućnost im je ići kroz prolaz gdje je pruga, no što ako na njih naleti vlak?! Ljudi znaju ovim putem šetati, to i jest šetalište s jednog mosta na drugi, a sada moraju ići preko pruge. Neshvatljivo nam je sve – govori Martin Levaković.
Obrazloženje smo potražili u ludbreškom komunalnom poduzeću Lukom.
– Tim kamenjem će se sanirati i urediti obala Bednje i trenutno je tako raspoređeno, jer su u tijeku radovi, a u planu su i novi, pa da ne voze auti poprijeko kako se ne bi uništavao dio gdje je novoizgrađena atletska staza. Kamenje nema drukčiju funkciju, nego da se njime uredi obala – pojasnio je Robert Tkalec, voditelj građevinsko-tehničkog odjela u Lukomu.
Djeci koja idu u školu i pješacima ova ‘prepreka’ predstavlja golemi problem.
– Pješački prolaz je uz prolaz kroz rampu, odnosno kroz ulicu I. Gundulića. Prolazi ravno od romskog naselja, dakle ne idete dolje lijevo za požarni put, nego produžite ravno i u nastavku je asfaltiran pješački prolaz – pojasnio je Tkalec i napomenuo da je u planu rješavanje javne rasvjete u romskom naselju i asfaltiranje.
