Bojana Baburek mlada je žena koja dolazi iz malog sela pokraj Sokolovca, imena Milićani. No, svjetska je to žena i to shvatite isti tren kad se upoznajete s njom. Posebna je to 33-godišnjakinja koja se nakon odrađenih sezona na Jadranu, rada u skladištu, brojnih konobarskih i drugih poslova, samo mjesec dana nakon završenog Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, ukrcala na brod i nastavila s avanturom zvanom život. Proputovala je, reklo bi se pola svijeta, kako s brodom tako i u vlastitom aranžmanu, a trenutno živi i radi u Kini.
– Rekla sam si, ajde idem probati na godinu dana i koliko god da mi bude teško, bum preživela, odradila, uštedjela novac i nekaj vidjela. Sletjela sam u Houston, što mi je za početak bilo prekul, a činjenica da moj brod ima tjedne izlete na Jamajku, u Belize ili pak u Meksiko, bila je više nego privlačna – prisjeća se Bojana svog prvog odlaska na brod. Ta jedna godina pretvorila se u okvirno sedam godina.
Trebalo joj je neko vrijeme da se navikne na novu radnu okolinu, apsolutno joj je sve bilo drugačije, klima, hrana, ljudi koji su na taj brod došli sa svih strana svijeta. Iako je po prirodi radoholičar, trebalo joj je neko vrijeme da se privikne na jako strog raspored i silna pravila, činjenicu da nema slobodan dan barem narednih osam mjeseci. U tome je uspjela.
Putovati voli i vjeruje da će uvijek uživati istražujući nepoznata joj mjesta.
Bojana je, od kad je počela raditi na brodu, proputovala “pola svijeta”. Kostarika, Peru, a naravno posjetila je i kolijevku života Machu Pichu, to se ne propušta ako si u Peruu. Tri tjedna putovala je Indijom, posjetila je i grad Agru kako bi si ostvarila želju i vidjela Taj Mahal. Poslije se fokusirala na Europu.
– Što se Europe tiče bila sam samo u Španjolskoj, a danas ne znam je li mi draža Italija, Cipar ili Grčka… – nabraja Bojana. Gradovi u kojima bi definitivno mogla živjeti su, kaže Bojana, Stockholm, Kopenhagen, Helsinki. S druge strane u Londonu ne bi nikad željela živjeti, ali opet, uspio ju je fascinirati.
– Da ne duljim sad s nabrajanjem gdje sam sve bila, reći ću vam samo da su putovanja prekrasan dio posla na brodu. Imala sam sreće oploviti šest kontinenata i vidjeti gotovo 50 država – kaže Bojana. Kad nije bila na brodu i radila, Bojana je također putovala svijetom.
– Dok danas razmišljam o tom periodu života i odluci da idem radit na brod, pitam se zakaj to nisam napravila puno ranije. Razmišljam o prijateljstvima koja sam stekla i zanimljivim ljudima koji su mi uljepšavali svakodnevicu. Razmišljam koliko sam strpljivija, koliko sam smirenija u stresnim situacijama, samostalnija i koliko sam se u biti izgradila kao osoba. Bez obzira Kakvo mi je stanje na bankovnom računu danas, ili kakvo će biti u budućnosti, smatram se izuzetno bogatom osobom – govori Bojana.
Mislila je da će se 2018. godine smiriti i na jedan čas prestati putovati, odnosno raditi izvan Hrvatske.
Nakon otprilike sedam godina, 2018., Bojana se vratila doma, barem je tada tako mislila. Danas, nakon skoro godinu dana provedenih u Kini, priznaje da je te 2018. tražila posao u Hrvatskoj, no da ga je tražila onako kako se spada, vjeruje da bi ga našla. A onda je vidjela oglas za posao u Kini i stvarno joj nije dugo trebalo da počne skupljati svu potrebnu dokumentaciju. Bila je spremna za nove izazove. Pošto je bila već u Hong Kongu, posjetila je Šangaj i neke druge manje gradove smatrala je da ne ide u nešto potpuno nepoznato.
– Znala sam koliko je život tamo jeftin, a s obzirom na to da je kineska vlada strancima nudila posao predavača engleskog jezika, vrlo brzo sam si rekla da je to posao za mene. Klince obožavam i rad s njima mi se činio uživancijom – objašnjava Bojana. Bojana nam priznaje da je odavno odlučila izbjegavati poslove koje ne voli ili koji ju ne ispunjavaju. Tako je svojevremeno otišla i na Bali gdje je volontirala mjesec dana u jednoj školi. To iskustvo također neće nikad zaboraviti.
– Jednog dana dok ću imati 95 godina i dok me ljudi oko mene budu morali podsjećati kako se zovem, još uvijek ću se sjećati Balija i kako mi je tamo bilo prekasno – rekla je Bojana.
Dakle, Bojana trenutno živi u Wendgenu u Kini, grad je to veličine Zagreba, smješten je na istočnoj obali, odmah “preko puta” Koreje, a ima oko tri i pol milijuna stanovnika. Zaposlena je u privatnoj predškolskoj ustanovi u kojoj satove engleskog drži djeci od tri do devet godina. Ima, kako nam objašnjava, apsolutnu slobodu na većini satova.
– Nitko me u biti niti ne pita kaj radim na satovima, ali mi je na samom početku vrlo jasno objašnjeno da su bilo kakve žalbe od strane roditelja nedopustive. Sve učionice su pod kamerama, a roditelji mogu gledati ili slušati sat kroz prozore na zidovima tako da mi nisu nikakve gluposti pale na pamet – šali se Bojana.
Posao predavača engleskog jezika dobila je, kako kaže, jer je zdrava, uvjet je bio i da je diplomirala prije dvije ili više godina u trenutku dok se zapošljavala, a nakon što je zadovoljila te uvjete odradila je i simulirani sat i dobila posao. Zvuči sasvim jednostavno, zar ne? No, ipak, nije. Dokumentacija koju je Bojana prikupljala bila je, kako na govori, apsurdna, više ni sama ne sjeća koliko je puta bila na ambasadi.
– Dok apliciraš za bilo koju drugu vizu koraci su takvi da ispuniš obrazac online, zatim izabereš termin na ambasadi i nakon prvog posjeta ti za dva dana pošalju putovnicu doma i to s vizom. Ali, Kinezi vole komplicirati tako da jednom dok dođeš tamo kreće sve ispočetka. No, odlučila sam otići i eto me živa i zdrava sam i nakon 11 mjeseci – govori Bojana.
Bojana nam govori kako je osnovnoškolski i srednjoškolski sustav u Kini s našim sličan samo po broju godina koje provedete u navedenim školama. Sve ostalo nije ni približno slično, objasnila je Bojana te napomenula kako je u Kini najteže upisati srednju školu, milijuni djece godišnje odlučuju počiniti samoubojstvo i to upravo zbog činjenice da nisu položili ispit kojim ostvaruju ulazak u određenu srednju školu. S druge strane upisati fakultet je puno jednostavnije upisati, no ako bi ga usporedili sa Hrvatskom, puno je skuplji, ali ga je i puno lakše završiti.
I dok je očito da je školski sustav u Kini drugačiji od našeg, očito je da postoje i neke druge razlike.
– Kinezi kao ljudi su puno drugačiji od nas, brzopleti, nestrpljivi, nekulturni, bezosjećajni. Čitala sam o tome prije, odgledala bezbroj videa na tu temu i uvjerila se sama sto puta. Nemojte me krivo shvatiti, upoznala sam i prekrasne ljude, bila sam pozvana u njihove domove, na večere, karaoke, ali dok ti nitko od susjeda u zgradi ne odzdravi sve ovo vrijeme, dok nitko ne pridrži vrata ispred tebe, dok vidiš kako se ponašaju jedni prema drugima, to je zapravo strašno. I te stvari su nekako prevagnule kod mene. I odlučila sam da me više ništa neće šokirati. Nedavno sam pokušala saznati kako je cura koja je otišla na bolovanje zbog poteškoća u trudnoći, no shvatila sam da nitko od kolegica nema pojma niti ih to zanima. Moram spomenuti i da su Kinezi loši vozači, ali također su i jako smiješni. Od načina kako jedu, kako se djetinjasto ponašaju i majko mila kako se oblače. No, sve u svemu nije mi dugo trebalo da se priviknem njihov način života. Iako je očigledno da sam ja ta koja je stranac među njima, nikad na to nisam gledala negativno. Izgledam drugačije pa bi se neki htjeli sa mnom i slikati, neki me pozdravljaju i mašu mi bez razloga, a najslađi su mi klinci, koji dok me vide na cesti reagiraju doslovno kao da su vidjeli vraga. Uglavnom, svaki dan nešto novo doživim – smije se Bojana.
Otići tako daleko nije ju bilo strah.
Otkrila nam je i bi li ostala u Wendengu da joj se ponudi stalno zaposlenje.
https://www.facebook.com/epodravina/videos/462662604610775/
https://www.facebook.com/epodravina/videos/2503593673197736/
