IZ MILIĆANA, A SVJETSKA

FOTO/VIDEO Bojana živi u Kini, a pred kamerom je odlučila jesti zmiju i skakavce: Prošla sam 50 država i svašta probala, ali jedno kinesko jelo neću baš nikada

Kina je jako velika i standardi se drastično razlikuju između gradova, ali većina stanovništva živi u siromaštvu - govori Bojana. Njezine kolegice Kineskinje imaju i tri puta manju plaću nego Bojana, ali to im je dovoljno za normalan život sa povremenim luksuzima i bez ulaska u neke dugove.

17:00h
0
Foto: privatna arhiva

Bojana Baburek mlada je žena koja dolazi iz malog sela pokraj Sokolovca, imena Milićani. No, svjetska je to žena i to shvatite isti tren kad se upoznajete s njom. Posebna je to 33-godišnjakinja koja se nakon odrađenih sezona na Jadranu, rada u skladištu, brojnih konobarskih i drugih poslova, samo mjesec dana nakon završenog Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, ukrcala na brod i nastavila s avanturom zvanom život. Proputovala je, reklo bi se pola svijeta, kako s brodom tako i u vlastitom aranžmanu, a trenutno živi i radi u Kini.

– Rekla sam si, ajde idem probati na godinu dana i koliko god da mi bude teško, bum preživela, odradila, uštedjela novac i nekaj vidjela. Sletjela sam u Houston, što mi je za početak bilo prekul, a činjenica da moj brod ima tjedne izlete na Jamajku, u Belize ili pak u Meksiko, bila je više nego privlačna – prisjeća se Bojana svog prvog odlaska na brod. Ta jedna godina pretvorila se u okvirno sedam godina.

Trebalo joj je neko vrijeme da se navikne na novu radnu okolinu, apsolutno joj je sve bilo drugačije, klima, hrana, ljudi koji su na taj brod došli sa svih strana svijeta. Iako je po prirodi radoholičar, trebalo joj je neko vrijeme da se privikne na jako strog raspored i silna pravila, činjenicu da nema slobodan dan barem narednih osam mjeseci. U tome je uspjela. 

Bojana Baburek // Foto: Privatna arhiva

Putovati voli i vjeruje da će uvijek uživati istražujući nepoznata joj mjesta.

Bojana je, od kad je počela raditi na brodu, proputovala “pola svijeta”. Kostarika, Peru,  a naravno posjetila je i kolijevku života Machu Pichu, to se ne propušta ako si u Peruu. Tri tjedna putovala je Indijom, posjetila je i grad Agru kako bi si ostvarila želju i vidjela Taj Mahal. Poslije se fokusirala na Europu.

– Što se Europe tiče bila sam samo u Španjolskoj, a danas ne znam je li mi draža Italija, Cipar ili Grčka… – nabraja Bojana. Gradovi u kojima bi definitivno mogla živjeti su, kaže Bojana, Stockholm, Kopenhagen, Helsinki. S druge strane u Londonu ne bi nikad željela živjeti, ali opet, uspio ju je fascinirati.

– Da ne duljim sad s nabrajanjem gdje sam sve bila, reći ću vam samo da su putovanja prekrasan dio posla na brodu. Imala sam sreće oploviti šest kontinenata i vidjeti gotovo 50 država – kaže Bojana. Kad nije bila na brodu i radila, Bojana je također putovala svijetom.

Bojana Baburek // Foto: Privatna arhiva

– Dok danas razmišljam o tom periodu života i odluci da idem radit na brod, pitam se zakaj to nisam napravila puno ranije. Razmišljam o prijateljstvima koja sam stekla i zanimljivim ljudima koji su mi uljepšavali svakodnevicu. Razmišljam koliko sam strpljivija, koliko sam smirenija u stresnim situacijama, samostalnija i koliko sam se u biti izgradila kao osoba. Bez obzira Kakvo mi je stanje na bankovnom računu danas, ili kakvo će biti u budućnosti, smatram se izuzetno bogatom osobom – govori Bojana.

Mislila je da će se 2018. godine smiriti i na jedan čas prestati putovati, odnosno raditi izvan Hrvatske.

Nakon otprilike sedam godina, 2018., Bojana se vratila doma, barem je tada tako mislila. Danas, nakon skoro godinu dana provedenih u Kini, priznaje da je te 2018. tražila  posao u Hrvatskoj, no da ga je tražila onako kako se spada, vjeruje da bi ga našla. A onda je vidjela oglas za posao u Kini i stvarno joj nije dugo trebalo da počne skupljati svu potrebnu dokumentaciju. Bila je spremna za nove izazove. Pošto je bila već u Hong Kongu, posjetila je Šangaj i neke druge manje gradove smatrala je da ne ide u nešto potpuno nepoznato.

– Znala sam koliko je život tamo jeftin, a s obzirom na to da je kineska vlada strancima nudila posao predavača engleskog jezika, vrlo brzo sam si rekla da je to posao za mene. Klince obožavam i rad s njima mi se činio uživancijom – objašnjava Bojana. Bojana nam priznaje da je odavno odlučila izbjegavati poslove koje ne voli ili koji ju ne ispunjavaju. Tako je svojevremeno otišla i na Bali gdje je volontirala mjesec dana u jednoj školi. To iskustvo također neće nikad zaboraviti.

– Jednog dana dok ću imati 95 godina i dok me ljudi oko mene budu morali podsjećati kako se zovem, još uvijek ću se sjećati Balija i kako mi je tamo bilo prekasno – rekla je Bojana.

Wendeng // Foto: Bojana Baburek

Dakle, Bojana trenutno živi u Wendgenu u Kini, grad je to veličine Zagreba, smješten je na istočnoj obali, odmah “preko puta” Koreje, a ima oko tri i pol milijuna stanovnika. Zaposlena je u privatnoj predškolskoj ustanovi u kojoj satove engleskog drži djeci od tri do devet godina. Ima, kako nam objašnjava, apsolutnu slobodu na većini satova.

– Nitko me u biti niti ne pita kaj radim na satovima, ali mi je na samom početku vrlo jasno objašnjeno da su bilo kakve žalbe od strane roditelja nedopustive. Sve učionice su pod kamerama, a roditelji mogu gledati ili slušati sat kroz prozore na zidovima tako da mi nisu nikakve gluposti pale na pamet – šali se Bojana.

Posao predavača engleskog jezika dobila je, kako kaže, jer je zdrava, uvjet je bio i da je diplomirala prije dvije ili više godina u trenutku dok se zapošljavala, a nakon što je zadovoljila te uvjete odradila je i simulirani sat i dobila posao. Zvuči sasvim jednostavno, zar ne? No, ipak, nije. Dokumentacija koju je Bojana prikupljala bila je, kako na govori, apsurdna, više ni sama ne sjeća koliko je puta bila na ambasadi.

– Dok apliciraš za bilo koju drugu vizu koraci su takvi da ispuniš obrazac online, zatim izabereš termin na ambasadi i nakon prvog posjeta ti za dva dana pošalju putovnicu doma i to s vizom. Ali, Kinezi vole komplicirati tako da jednom dok dođeš tamo kreće sve ispočetka. No, odlučila sam otići i eto me živa i zdrava sam i nakon 11 mjeseci – govori Bojana.

Wendeng // Foto: Bojana Baburek

Bojana nam govori kako je osnovnoškolski i srednjoškolski sustav u Kini s našim sličan samo po broju godina koje provedete u navedenim školama. Sve ostalo nije ni približno slično, objasnila je Bojana te napomenula kako je u Kini najteže upisati srednju školu, milijuni djece godišnje odlučuju počiniti samoubojstvo i to upravo zbog činjenice da nisu položili ispit kojim ostvaruju ulazak u određenu srednju školu. S druge strane upisati fakultet je puno jednostavnije upisati, no ako bi ga usporedili sa Hrvatskom, puno je skuplji, ali ga je i puno lakše završiti. 

I dok je očito da je školski sustav u Kini drugačiji od našeg, očito je da postoje i neke druge razlike.

Kinezi kao ljudi su puno drugačiji od nas, brzopleti, nestrpljivi, nekulturni, bezosjećajni. Čitala sam o tome prije, odgledala bezbroj videa na tu temu i uvjerila se sama sto puta. Nemojte me krivo shvatiti, upoznala sam i prekrasne ljude, bila sam pozvana u njihove domove, na večere, karaoke, ali dok ti nitko od susjeda u zgradi ne odzdravi sve ovo vrijeme, dok nitko ne pridrži vrata ispred tebe, dok vidiš kako se ponašaju jedni prema drugima, to je zapravo strašno. I te stvari su nekako prevagnule kod mene. I odlučila sam da me više ništa neće šokirati. Nedavno sam pokušala saznati kako je cura koja je otišla na bolovanje zbog poteškoća u trudnoći, no shvatila sam da nitko od kolegica nema pojma niti ih to zanima. Moram spomenuti i da su Kinezi loši vozači, ali također su i jako smiješni. Od načina kako jedu, kako se djetinjasto ponašaju i majko mila kako se oblače. No, sve u svemu nije mi dugo trebalo da se priviknem njihov način života. Iako je očigledno da sam ja ta koja je stranac među njima, nikad na to nisam gledala negativno. Izgledam drugačije pa bi se neki htjeli sa mnom i slikati, neki me pozdravljaju i mašu mi  bez razloga, a najslađi su mi klinci, koji dok me vide na cesti reagiraju doslovno kao da su vidjeli vraga. Uglavnom, svaki dan nešto novo doživim – smije se Bojana.

Bojana Baburek // Foto: Privatna arhiva

Otići tako daleko nije ju bilo strah.

– Kina jest jako daleko, ali bila sam i dalje, udaljenosti me nije bilo strah. Prijatelji su situirani i sretni, a obitelj raste, za njih se nisam morala brinuti. Početkom godine sam ponovno postala teta, a nedavno sam saznala da je još jedan bebać na putu. Na slikama i videima koje dobivam svi izgledaju veselo i bucmasto, a dok dojdem doma znam da se bum uvjerila da je to tak – rekla je Bojana koja uskoro i dolazi u Hrvatsku.
Iako je u Kini 11 mjeseci, a prije nego je otišla živjeti u Kinu, kineski jezik nije znala, no to joj nije bila prepreka.
– Jezik je uvijek najmanji problem, koristim ono kaj znam, učim svaki dan, a na dnevnoj bazi mi i ne treba jer podučavam engleski jezik. Prije nego sam došla u Kinu naučila sam reći hvala, molim, izvoli, oprosti, dobar dan i slično. Sad sam ovdje deset mjeseci i mogu reći da znam malo više. Krenem uvijek od jednostavnih stvari, boja, brojeva, dana u tjednu pa počnem sklapati rečenice. U Kini je izrazito teško, mandarinski je toliko kompleksan da i dok pokušavam spojiti nekaj kaj je logično, ne uspijeva mi. Oni imaju drugačiji naziv za tu određenu stvar, a ako i Google kaže da je to najteži jezik za naučiti, onda nam preostaje vjerovati u to. Jezik je to koji ima pedeset tisuća znakova, a svakodnevno se u razgovoru koristi oko dvadeset tisuća.  Educirani Kinez prepoznaje do osam tisuća znakova, ali dovoljno je naučiti dvije do tri tisuće da bi na primjer mogli pročitati novine svaki dan. Ja sam naučila jedan jedini, a radi se o znaku koji predstavlja pseće meso jer to stvarno ne želim okusiti i želim pod svaku cijenu izbjeći. U svakom slučaju snalazim se, koristim ruke, noge i aplikacije – prpošno nam objašnjava Bojana.
Bojana Baburek // Foto: Privatna arhiva
Iako ostaje pri svome da nikad, ali nikada ne želi probati pseće meso, Bojana se ne bi mogla nazvati osobom koja ne voli eksperimentirati sa hranom pa je tako dosad, po prvi puta ikad, u Kini okusila magarca, zvijezdu, ježinca, skakavca, zmiju pa čak i korijenje lopoča. Također je probala i jako puno vrsta gljiva, raznog povrća i morskih trava koje se nigdje drugdje u svijetu ne jedu ili pak ne rastu nigdje drugdje.
Bojana je i dalje znatiželjna pa je tako dosad vidjela sve okolne gradove, a s obzirom na to da joj je Weihai najbliži tamo najviše i odlazi. Kroz ljeto je upoznala jako puno stranaca, najviše Engleza i Amerikanaca. Kinezi su pak, kako sama kaže, očajni i jedini cilj im je oženiti se, a s obzirom na to da ih ima 35 milijuna više nego žena stvarno su spremni učiniti sve kako bi zaveli ženu. Spremni su tako kupovati mnogobrojne skupe poklone ili jednostavno iskeširati ogromnu svotu novaca koju uvjetuje buduća mlada. Prilazili su Kinezi i Bojani, valjda u nadi da zna njihov jezik, ali su se brzo razočarali.
Wendeng // Foto: Bojana Baburek

Otkrila nam je i bi li ostala u Wendengu da joj se ponudi stalno zaposlenje.

– Odavno su mi već ponudili stalni posao, ali nisam prihvatila. Živim u malom gradu, jedina sam strana učiteljica u školi u kojoj radim. U okolnim većim gradovima mogla bih dobiti posao već sutra i to s puno većom plaćom. Ovo je stvarno tražena struka, a ako si  stranac u Kini, ne moraš biti po struci učitelj, moraš samo znati engleski. No, ja nisam sigurna da želim ostati ovdje. 
Njezinu plaću je vrlo jednostavno provjeriti na internetu, a njome si može svakodnevno osigurati luksuz.
– Ako se u Kini po prvi put zapošljavaš kao učitelj i pritom dolaziš iz europske zemlje u kojoj engleski nije službeni jezik, što je moj slučaj, radiš za minimalac, a taj minimalac iznosi 9500 kuna. No, njihov standard je takav da si mogu priuštiti izlaske i luksuzne večer svakodnevno pa tako i putovanja na koja idem dok imam slobodne dane. Kina je jako velika i standardi se drastično razlikuju između gradova, ali većina stanovništva živi u siromaštvu – govori Bojana. Njezine kolegice Kineskinje imaju i tri puta manju plaću nego Bojana, ali to im je dovoljno za normalan život sa povremenim luksuzima i bez ulaska u neke dugove. No, gradovi poput Šangaja ili Pekinga imaju daleko veće standarde pa su troškovi života tamo nenormalno skuplji – govori Bojana.
Peking // Foto: Bojana Baburek
Kad smo već kod Pekinga, Bojana je posjetila i taj grad. U svibnju ove godine dobila je sedam slobodnih dana pa je otputovala u grad koji je od njenog Wendgena udaljen 900 kilometara.
– Cijeli grad je super povezan podzemnom željeznicom i jako se teško izgubiti s obzirom na to da su imena stanica jednaka nazivima atrakcija koje su turistički popularne. Bilo koje transportno sredstvo u Kini je super povoljno, za maksimalno dvije kune sjedneš na bus i voziš se gdje hoćeš. Putnički vlakovi, brzi vlakovi, letovi, sve je dostupno na dnevnoj bazi. Samo provincija u kojoj ja živim ima 16 aerodroma i osim za vrijeme blagdana i državnih praznika dok cijene drastično rastu, putovati kroz Kinu je jeftino. U Pekingu sam očekivala čuti više engleskog jezika, ali to se nije dogodilo čak ni u turističkim uredima. Popela sam se na Kineski zid, bila na famoznom glavnom Tiananmen trgu, posjetila Nacionalni muzej, poznate palače, prošetala parkovima, jela pekinšku patku. Dojmovi: Ništa posebno, ali super za vidjeti – zaključila je Bojana. 
Peking // Foto: Bojana Baburek
Posjetila je i grad Jinan koji se nalazi u sklopu provincije Shandong u kojoj i sama živi. Ujedno je to i glavni grad ove provincije. Najveći i najljepši grad u provinciji je Qingdao  koji je popularan zbog svjetski poznatog piva Tsingtao. U njemu se svake godine održava internacionalni pivski festival. Yantai je pak poznat po proizvodnji najprodavanijeg vina u Kini, Changyu. Boca varira od 70 do 300 kuna, ali bez obzira na cijenu, Bojan kaže kako joj je poprilično loše.
Ostali “manji” gradovi u kojima sam bila su i Rushan, Rongchang, a osim Jinana koji je smješten u središtu provincije, ostali gradovi su na obali i imaju prekrasne plaže. Uz te prekrasne pješčane plaže, stanovnici se ovdje vole hvaliti ‘čistim’ zrakom i najpovoljnijim životnim uvjetima na području Kine. Da su životni uvjeti odlični, to je istina, zato sam i došla u ovu provinciju – kaže Baburek.
Najbolja stvar u Kini za Bojanu je hrana, a najgora je komunizam, zaključuje naša sugovornica te dodaje kako joj osim obitelji, prijatelja i psa nedostaju i štrukli sa sirom, sjeti se često i čvarka s lukom te kuhanog sira sa ljutim paprikama.
Što će Bojana dalje odlučiti i gdje će ju život odvesti, u ovom trenutku još ne zna, nekako je naviknuta da u siječnju kada je njezinoj mami rođendan, donosi važnije životne odluke. Tako će i ovoga puta. Gdje god završila vjerujemo da će se vrlo brzo uklopiti!

Bojana Baburek_2

Bojana Baburek, iako je iz malena mjesta, zapravo je svjetska žena koja je proputovala pola svijeta. Trenutno živi i radi u Kini. Ovo su neki od trenutaka koje je vidjela i proživjela. A više o njezinu uzbudljivom životu saznajte na —> https://epodravina.hr/foto-video-bojana-zivi-u-kini-a-pred-kamerom-je-odlucila-jesti-zmiju-i-skakavce-prosla-sam-50-drzava-i-svasta-probala-ali-jedno-kinesko-jelo-necu-bas-nikada/

Gepostet von Epodravina.hr am Samstag, 11. Januar 2020

Bojana Baburek

Bojana Baburek već sada proživjela je stvari koje neki ne bi za dva ili tri života. Među ostalim, na svojim putovanjima isprobala je i neobičnu hranu. Pogledajte kakvog su okusa zmija i skakavci, a više o Bojani pročitajte na —-> https://epodravina.hr/foto-video-bojana-zivi-u-kini-a-pred-kamerom-je-odlucila-jesti-zmiju-i-skakavce-prosla-sam-50-drzava-i-svasta-probala-ali-jedno-kinesko-jelo-necu-bas-nikada/

Gepostet von Epodravina.hr am Samstag, 11. Januar 2020

čitam...
Loading...