Piše: Ozana Mikulić, Legrad
Putovanje na Triglav nije samo fizički pothvat, već duhovni i mentalni. Na ovom putu proći ćete kroz sva četiri godišnja doba, probijati granice izdržljivosti, pitati se je li vama ovo zaista trebalo ili je bila greška doći na ovako izazovnu planinu…
Želite li baš doživljavati grčeve u mišićima, spavati s još 12 ljudi u istoj sobi na 2400 metara nadmorske visine, biti bez struje i vode, ležati na stijeni – a opet misliti da je to baš najsavršeniji odmor koji vam treba. Uz sve to, diviti se netaknutoj prirodi čija ljepota ne može stati u riječi, proživljavati neponovljive trenutke s ekipom s kojom penjete, smijati se, jaukati i pjevati, tješiti se i bodriti, postajati svjesni koliko je čovjek zapravo jak i izdržljiv te da vaše tijelo može podnijeti mnogo više napora nego što ste mislili.
Najviši vrh – vrtuljak emocija
Put na Triglav djeluje poput vrtuljka emocija i fizičkih senzacija. U jednom trenu veseli ste i nadahnuti, u drugom ste nervozni jer ste gladni, zatim preponosni jer ste došli do vrha, a opet s upitnicima kako ćete sići dolje. Jer, sve vas boli, ali je sreća neopisiva, adrenalin vam “šikta” i blokira svaki osjećaj da vi nešto ne možete ili niste u stanju. Mogla bih ovako nabrajati do sutra, no poanta je jasna. Putovanje na Triglav iskustvo je koje će vas prožimati cijele, od glave do pete.
No, krenimo od početka.
Naše putovanje na Triglav počelo je iz Zagreba. Krenuli smo rano ujutro kako bismo do 9 sati došli do Pokljuke u Sloveniji, odakle je polazila naša staza. Svoj put počeli smo strmim penjanjem kroz gustu šumu, ali nas je za nagradu dočekao prekrasan pogled na Mali Draški vrh, a potom i na bajkovitu livadu okruženu planinama koju zovu „Na jezercu“.
Napravili stanku za jelo i piće, koja je bila nužna budući da nam je slijedio polusatni oštri uspon prema Studorskom prevalu. Što se više penjete, to će se pred vama početi otvarati sve ljepši i ljepši vidici. Uslijedila je ravna staza prema pitoresknom Vodnikovom domu, koji se smatra jednim od najljepših mjesta za odmor planinara na Triglavu.
Vodnikov dom
Okružen planinama, prekrasnom vegetacijom, zaštićenim biljkama svih boja i svišćevom pjesmom, stoji Vodnikov dom. Drvena je to planinarska kućica koja nudi smještaj i okrjepu umornim planinarima. Osoblje doma izuzetno je ljubazno, ponuda jela i pića je i više nego široka, a ispod samog doma nalazi se izvor hladne pitke vode na kojem se možete osvježiti te nadopuniti svoje mjehove i boce za put koji predstoji.
Inače, cijeli ovaj dio Triglava je i jedini slovenski nacionalni park. Opravdava taj status budući da njegova priroda zaista oduzima dah svojom ljepotom i očuvanošću.
Nakon Vodnikovog doma vegetacija polako nestaje i ubrzo ulazimo u kameniti svijet, koji će nas pratiti sve do Triglava. Naše odredište za prvi dan planinarski je dom Planika. Iako nam se Planika nalazila na horizontu čitavo vrijeme, ipak je uspon do nje bio dug i naporan. Na tom putu usporavao nas je vjetar, čija je brzina dostizala 50 kilometara na sat. Okruženi kamenjem i tek ponekim tvrdoglavim biljem koje raste iz nemile stijene, koračali smo prema svom današnjem cilju.
Iz kratkih majica i hlača u kojima smo počeli svoje putovanje, vremenski uvjeti na ovoj visini natjerali su nas da izvučemo još pokoji sloj odjeće. U ovim trenucima već su nam noge i želuci počeli signalizirati da smo prilično iscrpljeni te da je krajnji čas da pojedemo nešto fino, toplo i „na žlicu“, budući da smo cijeli dan živjeli na konzervama, energetskim gelovima, proteinskim čokoladicama i orašastim plodovima.
Planika podno Triglava
Oko 19 sati stižemo do Planike – planinarskog doma koji je smješten podno samog vrha Triglava. Planika je za razliku od Vodnikovog doma ipak malo manje „pitoma“, no hrane, pića i dobre volje u njoj ne nedostaje. Nakon odlične večere i kratkog, ali raspjevanog druženja s ostalim grupama i planinarima koji odsjedaju u Planiki, odlazimo na spavanje u grupnu spavaonicu za našu ekipu. Spavaonice su sasvim solidno opremljene i čiste, s obzirom da se nalazimo na 2400 metara nadmorske visine. Slovenci, kao što to rade i u svemu ostalome, tako i ovdje drže do reda i čistoće.
Pravi izazov bio je noću izaći iz kućice u kojoj smo spavali i otići na toalet. Naime, toalet se nalazi na 20-ak metara od kućice za spavanje, struje nema, vjetar puše i do 70 kilometara na sat, a temperatura na tim visinama spušta se noću ispod nule… Svi ovi faktori navode vas na zaključak kako je prava pustolovina dizati se usred noći, paziti da ne probudiš ostatak svoje ekipe, oblačiti se, obuvati gojzerice, stavljati naglavnu svjetiljku i doći do svog cilja dok te vjetar u tome pokušava spriječiti.
Naspavali se ipak jesmo, te ranom zorom ustali kako bismo uhvatili pogled na izlazak Sunca. Svitanje na ovoj nadmorskoj visini doživljaj je za sebe koji se urezuje u sjećanje i dušu. Ponijeli smo ga sa sobom kao jedno od najljepših sjećanja s našeg putovanja. Na brzinu doručkujemo, stavljamo na sebe opremu za penjanje (pojas, ferrata set, kacigu, osiguravajuće karabinere i gurtne) i krećemo prema najtežem i najopasnijem usponu na našem putovanju, onom na sam vrh Triglava, preko Malog Triglava.
Mali Triglav
Blaga kišica radi nam probleme, budući da moči sajle i klinove i čini ih skliskima, a oni su nam esencijalni kako bismo se uspjeli popesti. Kako vrijeme odmiče, tmurni oblaci odlaze, mi se penjemo sve više i više, vjetar suši stijene, Sunce nam sve jasnije sja i prelazimo u prostor apsolutnog mira i tišine.
Ubrzo shvaćamo da se nalazimo iznad samih oblaka, a pred nama se stvaraju novi kameniti usponi, svaki sve izazovniji od prethodnog. Bez obzira na napor i zahtjevnost ovog penjanja, ekipa ostaje vedra. Putem pjevamo, pa malo jaučemo, bodrimo jedni druge, odbrojavamo korake do vrha. Najveće smo strahopoštovanje doživjeli kada se pred nama stvorio takozvani Greben – uski put koji djeluje kao leđa zmaja.
Osiguran je brojnim sajlama i klinovima, odakle se staza nastavlja prema strmom vertikalnom usponu do vrha Triglava. Ovdje je vjetar zaista jako puhao, prolazili smo Grebenom polako, koristeći svu osiguravajuću opremu.
Vrh na 2864 metra
Napokon, stižemo na vrh Triglava na kojem stoji ponositi Aljažev stolp. Ovdje se nalaze i žigovi koje planinari mogu staviti u svoje planinarske knjižice. Svi su gore nasmijani, ponosni i sretni što su se usprkos vremenskim uvjetima uspjeli popesti do ove točke – 2864 metra. Naravno, nalazimo se visoko iznad oblaka, pogled je ponovno neponovljiv i neopisiv. Nekoliko minuta provodimo gore, fotografiramo se svi zajedno, a onda dogovaramo silazak.
Treba napomenuti da je silazak puno opasniji od penjanja na vrh. Čak 80 posto nesreća događa se upravo pri silasku. Na to nas upozoravaju i naši vodiči te nam savjetuju pojačani oprez i strpljenje na putu prema dolje. Silazak nas je zaista još više ispunio adrenalinom, kao da ga nije bilo dovoljno kad smo se penjali… Ipak, cijela se grupa uspješno spustila do planinarskog doma Planike u kojem smo prespavali. Najviše izazovno na putu prema dolje bilo je mimoilaženje s brojnim planinarima koji su išli na vrh, ali i onima spretnijima koji su nas prestizali prema dolje.
Od Planike do Vodnikovog doma imali smo prekrasno vrijeme, grupa je ulovila dobar tempo, kretali smo se relativno brzo i sigurno. Vodnikov dom zaista je prelijepo mjesto na kojem ne možeš da se ne zaustaviš. Tako da smo ponovo napravili kratku pauzu, a onda nastavili prema Studorskom prevalu.
Hvala svima, posebno vodičima
Možemo reći da je sve do tog trenutka išlo glatko, ali planina je nepredvidljiva te se vremenski uvjeti na njoj neprestano mijenjaju. Tako nas je u ovom trenutku spusta ulovila prilično jaka kiša, koja nas je dugo pratila. Osim što nas je dobro namočila, napravila nam je i probleme oko silaska, budući da je kamenje i korijenje po kojem smo se spuštali sada postalo zaista sklisko. Kad su ovakvi uvjeti, izuzetno je važno pažljivo i polako se spuštati. To će svakako usporiti put silaska, ali barem ćete dolje doći u komadu. Tako je i bilo. Oko 20 sati u nedjelju uspješno smo došli do našeg kombija kojim smo krenuli put Zagreba.
Zahvala ide organizatoru ovog putovanja, agenciji čiji su nas iskusni, profesionalni i sjajni vodiči cijelim putem držali na oku, hrabrili nas, bodrili i zajedno s nama savladavali sve prepreke, ali slavili i pobjede. Uspon na Triglav bio je iskustvo za pamćenje!
Kako je bilo Ozani i ekipi pogledajte u fotogaleriji…
