Kad sam čula tatin glas s druge strane, glas koji sam čekala 25 godina, u tom je trenu za mene završilo jedno traganje i počelo novo. Kao da se složila zadnja kockica, kaže Ida.
Ida (35) saznala je da je posvojena na najgori mogući način – od djece u vrtiću kada je imala četiri godine.
– Nešto sam imala, a ta curica nije, pa mi je rekla da ona to nema, ali zato ni ja nemam pravu mamu. Naravno da sam to doživjela traumatično i otrčala mami u suzama – prisjeća se ona. Kaže da ni nema prvo sjećanje o događaju u vrtiću, nego o maminoj priči.
Idealistička priča roditelja
– To je taman bilo razdoblje kad su mi planirali reći, no okolina ih je preduhitrila. Svi imaju potrebe složiti oko toga prekrasnu priču pa mi je mama rekla kako je jako željela imati prekrasnu curicu, koja će imati dugu crnu kosu, koja će biti posebna, a nije ju mogla roditi pa je zamolila drugu ženu, koja me rodila, da ju da njoj – rekla mi je ona tada i ja sam tu priču prihvatila.
No kako je rasla i sazrijevala, Ida je tražila je nova objašnjenja i to je bila aktualna tema koja se stalno prožimala u ovoj poznatoj koprivničkoj obitelji. Osim od roditelja, tražila je odgovore od bake, tete i svih bližnjih, a svi su se trudili napraviti idealističku priču, ne onu točnu, i svi su isticali tu njenu posebnost te da je biološka majka to učinila jer je morala, no bila je dobra osoba i njeni su biološki roditelji znali da ju ne mogu zadržati.
– Prihvatila sam to, no uvijek je postojala potreba da ih pronađem. Ni u jednom životnom periodu nisam od toga odustala. Prolazila sam kroz razne faze, no željela sam ih pronaći i onda kad sam bila ljuta na njih, jer ne možeš shvatiti kako netko može ostaviti svoje rođeno dijete – objašnjava ona.
Dodaje da je tek kad je postala majka dobila perspektivu što je sve majka spremna napraviti da djetetu bude dobro. – Sada o činu svojih bioloških roditelja imam pozitivniji stav, jer vidim da za to što su učinili treba ogromna snaga i hrabrost, te koliko čovjek treba biti realan i vidjeti koliko djetetu može pružiti, a koliko ne – kazuje Ida.
Stupila u kontakt s ocem
S 25 godina, netom prije svoje svadbe, odlučila je stupiti u kontakt sa svojim biološkim roditeljima.
– Željela sam sve saznati prije nego počnem razmišljati o formiranju svoje obitelji. Kontaktirala sam Centar za socijalnu skrb i glas s druge strane rekao mi je da poznaje moje roditelje i da su oni divni ljudi. Rekla sam mu kako mi je drago što su i na njega ostavili dobar dojam, no on je tada objasnio da misli na biološke. Ostavila sam svoj broj i odmah drugi dan me nazvao otac – priča Ida.
Kada se prisjeća tog poziva kaže da je bio napet i pun iščekivanja, a na prvi poziv je od straha u slušalicu vikala samo halo, halo i poklopila pa je zvao i drugi put.
– Rekao mi je kako mu je drago što sam se javila jer je na to čekao cijeli život. Počeo se ispričavati i pokušao mi objasniti što se dogodilo. S ocem sam bila u kontaktu, no majka to nije mogla učiniti zbog kulturoloških razlika, što mi je otac približio i s tim sam pomirena – kaže ona.
Bila je tu riječ o srednjoškolskoj ljubavi te su ju zbog drugih običaja na Kosovu dali na posvajanje.
– Od svih slika koje sam stvarala o njima u glavi, od idealiziranja da bi imala bolji život do toga da su propalice pa bi bila siromašna ili živjela u domu, ispostavilo se da moji biološki roditelji zaista jesu divni ljudi – smije se Ida.
S ocem je bila u stalnom kontaktu, no nikada se nisu vidjeli, jer se godinu i pola nakon toga razbolio i umro, ali potrudio se da za nju sazna njegovo troje sinova, od kojih je jedan već bio kod nje u Koprivnici, dok druga dvojica planiraju doći.
– Kad sam čula tatin glas s druge strane, glas koji sam čekala 25 godina, u tom je trenu za mene završilo jedno traganje i počelo novo. Kao da se složila zadnja puzla – kaže.
No njenim roditeljima nije bilo lako u periodu puberteta, kad je bilo predbacivanja, ultimatuma pa su joj rekli kada će biti punoljetna, onda će joj pomoći pronaći biološke roditelje, kako kaže i Zakon.
– No tada su pokazali nelagodu i nesigurnost jer su se plašili kako će naš odnos dalje izgledati. Mislila sam kako je nevjerojatno da se mogu bojati hoću li ih i dalje voljeti jer je ljubav prema njima uvijek bila neupitna. No sad kad imam svoje dijete, to mi je jasnije. Kad se čula s tatom, sjela sam s njima za stol, oprezno ih obavijestila i tada je sve sjelo na svoje mjesto – kaže Ida.
Kad je i sama bila trudna, bila joj je super ideja što će konačno imati nekog tko će ličiti na nju i obrnuto.
– To je površna činjenica, ali meni je puno značila – priznaje ona.
Preporuča se da dijete odrasta sa spoznajom da je posvojeno, a njen sin, koji danas ima osam godina, od prvog dana zna da mu je mama posvojena, jer, kako kaže Ida, njezina je identifikacija dio njegove.
Bolna zadirkivanja okoline
No Idi kao djetetu ponekad nije bilo lako nositi se s reakcijama okoline.
– Kao dijete, što sam željela to sam imala, roditelji su mi željeli sve priuštiti pa je bilo puno ljubomore od strane druge djece, kad oni nešto ne bi imali rekli bi mi – ja imam pravu mamu, tebe ni tvoja mama nije htjela i to me uvijek zaboljelo – sjeća se ona.
Ida je danas psiholog u dječjem vrtiću te, između ostalih, radi i na slučajevima poput svojeg.
– Razgovaram s drugim ljudima, posvojenima, onima koji su posvojili i vidim da dosta ljudi to ima potrebu tajiti jer se boje reakcija okoline. Njima je primjerice ‘koma’ kad netko spomene mene pa kaže da je imala predavanje psihologinja Ida, i pita ‘jel to ona Vesnina posvojena’ – objašnjava ona.
Kaže da roditeljima posvojene djece takva povezivanja smetaju te ne žele da to proživljavaju njihova djeca.
– Pokušam im objasniti da je to isto kao da netko kaže – to je ona mala plava. Svi imamo obilježja koja nas čine kao osobu i ne trebaju nas vrijeđati – tvrdi ona.
U njenoj široj obitelji, Ida je treće posvojeno dijete, a njeni roditelji kasnije su prirodnim putem dobili drugo dijete, Idinog brata, naspram kojeg se ona nikad nije osjećala zakinuto.
– Znam da su nas podjednako voljeli, a od svih članova obitelji sam osjećala da sam u nadređenom položaju. Uvijek su se trudili meni se više dokazati i bila sam miljenica. Bilo bi zanimljivo pitati brata kako se on osjećao – smije se ona.
Savjet drugima
Kaže da ju zadirkivanja više ne diraju.
– Svaki čovjek ima sliku o tome što znači biti posvojen, to je nešto što me ne čini drugačijom od bilo koga. Danas ne krivim djecu, ali mislim da puno interpretacija koje sam doživjela, su zapravo bile riječi roditelja koje su im rekli kada su bili nemoćni, poput Ida to ima, ali zato nema pravu mamu. Zato je važno što roditelji djeci govore – mišljenja je ona. Kaže da se oduvijek htjela baviti s djecom.
– Psiholozi su pokazali da zanimanja biramo u skladu s prvim sjećanjima koja su pokazatelji naše životne teme, a moja je stvarno to i bila – kaže ona o svom zanimanju.
Posvojenoj djeci koja danas prolaze kroz njena iskustva poručuje kako je normalno da im je teško i da ih sve brine.
– Mene su spašavala maštanja i različiti scenariji. I maštanje je nužno da si pomognemo izbiti negativne slike iz nas samih. Odrasli pak trebaju smoći snage otvoreno pričati o tome, priznati djetetu čega se boje i biti iskreni u komunikaciji – zaključuje Ida svoju dirljivu priču.
