Kolumna: Goran Šafarek

Kad zmija ugrize

14:09h
0
Iz dnevnika istraživača Goran Šafarek
Iz dnevnika istraživača Goran Šafarek

Zmije su i danas velika prijetnja ljudima u Južnoj Africi. Šesnaest vrsta otrovnica može ubiti čovjeka, a još pedesetak gadno ozlijediti.

Foto: Goran ŠafarekVrijeme brzo prolazi na terenu i već smo nekoliko dana na putu. Vozili bi se u našem terencu Toyoti Hiluxu nekoliko sati, onda iskočili da pretražimo komad travnjaka, šumarka ili stijene pa potom dalje na put. Potom bi našli mjesto za spavanje te po zalasku sunca se opet zaputili na noćno pretraživanje. Usred smo savana Južne Afrike, zajedno sa slonovima, zebrama, lavovima i ostalim životinjama. Ipak, uglavnom gledamo u zemlju, tražeći neke od najopasnijih zmija na svijetu. Sudionik sam velikog znanstvenog – izrade Crvene knjige ugroženih gmazova Južne Afrike, Lesota i Svazilanda, ogromnog područja na jugu crnog kontinenta. Vođa projekta je Marius Burger, dugokosi i plavokosi Bur ogromne karizme. Kad bi svojim baritonom progovorio odmah bi okupirao centar pažnje i ne uzalud – njegove priče mogao bih slušati danima. Na kraju smo istraživanja i sada popunjavamo rupe po cijeloj zemlji, vozikajući se od jednog mjesta do drugog kao u holivudskom filmu ceste.

Rijetko koja zemlja se može podičiti brojem vrsta gmazova poput Mariusove domovine. Ta zemlja obiluje gmazovima i to vrlo zanimljivim. Južna Afrika udomljuje skoro 500 ostalih vrsta gmazova. Tu su ozloglašene crne i zelene mambe; kobre, među njima kobra pljuvačica koja izvanredno lako otrovom pogađa oči; nervozna puhajuća siktavica te predivna gabonska ljutica čija se baršunasta pojava ne zaboravlja nakon što se jednom vidi; stileto zmija ne mora čak ni otvoriti usta da bi svojim postranim zubima koji vire iz usta ubrizgala snažan otrov. Slijede ih pitoni te vojska ostalih neotrovnica.

Foto: Goran ŠafarekČesto panični zvukove ljudi i životinja odaju prisutnost zmija. Tako je uzbuđeno cvrkutanje ptice u krošnji osamljenog stabla privuklo pažnju naše ekipe. Oko ptičjeg gnijezda se šunja boomslang, najotrovnija zmija Afrike. Bez dileme Marius skače na drvo i metalnom kukom skida otrovnicu. I onda ju drži živu golim rukama. „Svaka zmija zahtijeva svoj način rukovanja“ pokazuje bez straha. Jedno od velikih pravila je da se ljutice nikako ne smije primati za rep. Lako svinu svoje mišićavo i kratko tijelo i grizu neiskusnog čovjeka. Čak se i ozloglašena crna mamba može uhvatiti živa, no za te aktivnosti valja imati debelo znanje, iskustvo i živce te podužu metalnu hvataljku.

Marius u intenzivnoj // Foto: Goran ŠafarekZmije su i danas velika prijetnja ljudima u Južnoj Africi. Šesnaest vrsta otrovnica može ubiti čovjeka, a još pedesetak gadno ozlijediti. Uvjerio sam se u to jednog sudbonosnog jutra u blizini nacionalnog parka Kruger. Bilo je kobno rutinsko uzimanje uzoraka siktavici, otrovnici srodnoj našem poskoku, ali mnogo jačeg otrova. Marius je poskočio i ispustio zmiju, nekoliko sočnih psovki je ugledalo svijetlo dana. Siktavica ga je ugrizla! „Ovo će biti vrlo gadno“ brzo se smirio međutim. „Ross, uzmi auto i vozi do prvog doktora. Ali neću jurnjavu i još jednu nesreću…“ sa bolnom grimasom je iscijedio Marius. „…kad tamo stignemo, hoću lijekove za bol, plazmu i kortizol“. Nevjerojatno je koliko je smiren i logičan, a baš je to najvažnija samopomoć. Što je manje panike, to će manje otrova srce pumpati žilama u tijelo. Zaboravite podvezivanje, sisanje otrova i rezanje rane – to će samo pogoršati stvar. Prvo naselje bilo je srećom na pola sata vožnje. Palac koji je dobio najviše otrova već je poplavio, a oteklina se polako ali sigurno penjala prema laktu. „Osjetio sam kako se zmija umorila i malo sam popustio stisak na vrat“ vraća natrag film Marius dok je u bolnici primao prvu pomoć. Oteklina je međutim i dalje rasla i odluka je pala – mora se uštrcati protuotrov u četiri sata udaljenoj Pretoriji.

Foto: Goran ŠafarekPrvi put u dvadeset i pet godina mu se tako nešto desilo, priča Marius mjesec dana kasnije, nakon deset ampula protuotrova onaj isti dan, više dana intenzivne njege, zatim četiri operacije uz stalne preglede kod liječnika. Morali smo na neodređeno vrijeme prekinuti ekspediciju, no važno je bilo spasiti život. Marius je potom dosta vremena vukao aparat za isisavanje rane kao zatvorenik svoju kuglu dok na laptopu sređuje rezultate, dakle već je opet aktivan. Koliko s druge strane nesretnika nema ni znanje, novaca niti mogu dovoljno brzo do liječnika pa ili ginu ili ostaju trajno osakaćeni. Čak i Marius na kraju ima trajne posljedice – nepokoreni palac iz kojeg su tetive i živci izjedeni prvo otrovom pa odumiranjem tkiva od otekline. Trebati će još vremena da se do kraja oporavi, da krene ponovo na posao „Nesreće se konačno svakom dešavaju, u autu, na ulici, u stanu…Takav je moj život i neću s time prestati“ sjaji mu se u očima dok već na karti planira nove ekspedicije.

čitam...
Loading...