„Zdravlje nije sve, ali bez zdravlja, sve je ništa” (A. SCHOPENHAUER)
Bolest predstavlja poremećaj normalnih zbivanja u organizmu, kao reakcija na vanjske i unutarnje podražaje – biološke, fizikalne, kemijske, mehaničke ili psihološke prirode.
Gubitak zdravlja jedan je od najvećih gubitaka i za posljedicu ima intenzivnu stresnu reakciju. Kao i svaki drugi gubitak, tako i ovaj započinje procesom žalovanja, tijekom kojeg bolesnik prolazi fazu neprihvaćanja bolesti, fazu gnjeva i ljutnje, fazu depresije i završno fazu prihvaćanja.
Kakva će biti bolesnikova reakcija na bolest najviše ovisi o samom bolesniku, ali i o težini bolesti. Tako će simptomi vezani uz sljepoću ili gluhoću, kao i nepokretnost izazvati burnu reakciju i vrlo teško ugroziti i mentalno zdravlje, pogotovo osobe koja je ranije vidjela, čula ili se normalno kretala. Ova stanja dovode bolesnika do izolacije u odnosu na okolinu i u znatnoj mjeri narušavaju kvalitetu življenja.
Pacijentu, ipak, najteže pada saznanje o zloćudnoj bolesti, primarno zbog još uvijek uvriježenog mišljenja da su te bolesti neizlječive. Tako se i liječnik nalazi u vrlo delikatnoj situaciji – kako i kada priopćiti pacijentu dijagnozu bolesti i prognozu liječenja.
Prva reakcija svakog bolesnika pri sumnji ili spoznaji da ima rak je strah i zabrinutost. Sasvim je razumljiva i očekivana depresivna reakcija, jer bolest u pravilu mijenja uobičajeni životni obrazac bolesnika. On je lišen mnogih zadovoljstava i ugoda, postaje više ili manje ovisan o drugima, a njegov socijalni status se drastično mijenja. Za to prvo razdoblje pacijent i liječnik moraju zajednički naći što brže i bolje rješenje. U toj novoj i neželjenoj situaciji, kad nastupi bolest, najviše toga ovisi i sve se događa na relaciji pacijent – liječnik – obitelj
Ljudski se odnosi između ostalog zasnivaju i na uzajamnoj pomoći i suosjećanju. Stoga je uloga liječnika nezamjenjiva, jer pacijent njemu povjerava svoju bol, strah, nezadovoljstvo, nemire, brigu i nespokoj – naprosto sve ono što ga muči. Bolesnik u liječniku traži osobu koja će ga pažljivo slušati, koja će ga razumjeti i stoga je potrebno veliko strpljenje liječnika, njegova blagonaklonost i suosjećanje. Ostvarenje dobrog emocionalnog odnosa između pacijenta i liječnika najvažniji je preduvjet kasnijeg uspješnog liječenja.
Osobe koje imaju veću sigurnost i samopouzdanje realnije sagledavaju svoju bolest. Naravno i one su zabrinute i ustrašene u okvirima očekivanog realnog straha koji je posljedica svake bolesti, ali se mogu adaptirati na stvarnost, liječiti se, pretrpjeti bol i neugodu koju bolest donosi i optimistički iščekivati izlječenje. Svaka je tjelesna bolest obojena ličnošću pacijenta. Ima bolesnika koji više boluju od jake emocionalne patnje kao reakcije na bolest, nego od same tjelesne bolesti i oni trebaju posebnu brižnost, strpljenje i razumijevanje.
Kronične reumatske bolesti mogu psihički značajno opteretiti bolesnika zbog straha od prirode bolesti, bolova, ograničene pokretljivosti i nepredvidivog tijeka liječenja. Strah se javlja zbog brige za obitelj i neizvjesnog nastavka obavljanja profesionalnih dužnosti. U pravilu kraće ili duže vrijeme tijekom osnovne bolesti dominira anksiozna i depresivna simptomatologija.
Postoji i vrlo mala skupina bolesnika s trajno negirajućom reakcijom bolesti, a oni su i prije nastupa bolesti iskazivali sklonost da na neugodne psihičke podražaje reagiraju negacijom i neprihvaćanjem. Za njih je bijeg od stvarnosti obrana od najvećih pritisaka i opasnosti.
Piše : dr. Dražen Sačer, fizijatar
Tel. 048 625 033
E-mail : sacer.drazen@gmail.co
