Gradski sudac je bio čelni čovjek grada koji je u svojoj dužnosti objedinjavao upravnu i sudbenu vlast. U neku ruku, njegova bi se uloga mogla danas usporediti sa zajedničkim ovlastima gradonačelnika i predsjednika općinskog suda. Sudac je koordinirao gradsku upravu, vodio je građansko i kazneno sudovanje te zastupao gradsku općinu. Sudac se birao glasovanjem čitave koprivničke općine. Pojedini su osobe, iz raznih razloga, a vjerojatno često zbog dobrog obavljanja službe, bili višekratno birani na dužnost gradskog suca.
Novi sudac se birao svake godine, a instalacija nove gradske uprave se odvijala početkom svibnja što je propisano još u srednjemu vijeku. Iako je u ispravi bana Mikca iz 1338. regulirano da koprivničkog načelnika biraju dvanaest zaprisegnutih građana, herceg Stjepan privilegijem iz 1353. umjesto načelnika uvodi dužnost izbora suca. Koprivnički građani i stanovnici «imati će od sada svake godine mogućnost izabrati i postavljati između sebe za suca i župnika koga god složno svi budu htjeli, suca će nama predstavljati». Izbor suca nije bio precizno reguliran ni u privilegiju kralja Ludovika I. Anžuvinca iz 1356. godine, gdje, uz ostalo piše, «a građani neka imaju slobodnu mogućnost izabrati gradskog suca odakle god budu htjeli i nama ga predstaviti i nakon godinu dana izmijeniti ga.»
Posebno je važan privilegij iz 1356. koji je vrijedio i u 17. stoljeću te je 1669. preveden na kajkavski. U njemu o izboru gradskog suca piše: «Purgari pako odku goder hoteli budu szlobodu szi imaiu izeprati, i dopelati Szudcza, koteroga pred nasz uszako leto na vigyenye dopelyati imaiu…».
Jedna te ista osoba je mogla biti birana za suca više puta. Suca je mijenjao njegov zamjenik koji je često obnašao dužnost fiskusa. Prema nekim mišljenjima, u Koprivnici su se često vojni zapovjednici ponekad nametali za suce. To je samo dijelom točno jer je dio časnika u Koprivnici imao status koprivničkih građana ili barem stanovnika, a neki su imali i plemićki status. Iz privilegija kralja Ludovika I. je moguće tumačiti slobodu izbora gradskog suca koprivničkih građana i stanovnika što će posebno biti važno za objašnjavanje zbivanja u 17. stoljeću kada su vojne osobe bile birane za gradske suce. Privilegij kralja Ludovika I. vrijedio je do 19. stoljeća i prema njemu nije bilo prepreke da građani i stanovnici Koprivnice odaberu koga god žele za svojega suca pa tako i časnike koprivničke vojne posade.
Iako bi se to na prvi pogled moglo činiti realnim u 16. i 17. stoljeću, vjerojatno se u svim slučajevima nije radilo o nametanju vojnih zapovjednika za suce već o tome da su pojedini članovi gradske uprave istovremeno vršili i vojnu službu, najčešće kao vojvode u utvrdama Koprivničke natkapetanije. Oni su na dužnost suca bili formalno birani barem u razdoblju od kada su sačuvani gradski zapisnici, tj. od 1639. godine. Izbor vojnih časnika za suca ili neku drugu dužnost u gradskoj upravi olakšavao im je dobivanje prihoda s dvije strane. U njihovim se svakodnevicama ponajbolje može osjetiti vojno-civilna dvojnost Koprivnice izazvana pograničnošću te sva slojevitost njihovih identiteta. Pripadnost vojnoj hijerarhiji nije im ometala rad u gradskoj upravi. Zalaganje za čuvanje starih prava slobodnog i kraljevskog grada je bilo rezultat njihove pragmatičnosti i praktičnosti jer im je istovremeno sudjelovanje u gradskoj upravi i vojnim strukturama omogućavalo sinergijske učinke na povećanje prihoda i moći.