Unutarnja organizacija bila je omeđena krutim cehovskim odredbama o zapošljavanju, kvaliteti robe i načinu trgovanja, odnosima prema gradskoj upravi, crkvi, pa i svakodnevnom životu majstora, kalfi i šegrta. Ceh je imao uvid u cjelokupno ponašanje u proizvodnji i odnosima unutar radionice.
Da bi se barem donekle zaštitili svoja prava od majstora djetići (kalfe) se u Koprivnici udružuju u svoj zasebni ceh. Poznat je npr. “Czeh mladenczov iliti detichov vu varassu Koprivniczi” koji svoja pravila dobiva 19. rujna 1795. godine. Ugarsko namjesničko vijeće obavijestilo je gradski magistrat o statutima cehova 1780. godine. Prema demografskoj tabeli iz 1783. godine vidi se da je tada bilo 264 majstora, pomoćnika i šegrta. Djelovala je 151 obrtnička radionica: 2 stolara, 1 zlatar, 1 pivar, 3 kožara, 2 licitara, 2 kirurga, 26 čizmara, 7 užara, 2 kotlara, 1 sedlar, 3 kovača, 4 bravara, 13 tesara, 5 lončara, 1 krojač za kepenjke, 5 mesara, 2 remenara, 3 mlinara 7, krznara, 2 klobučara (njemačka), 5 krojača (njemačka), 2 sapunara, 12 krojača (mađarskih), 4 postolara (njemačkih), 5 postolara (slavonska), 16 tkalaca, 2 tokara, 3 bačvara, 2 grobara i 1 zubundžija. Uz ove obrtnike u radionicama je radilo još i 69 pomoćnika (kalfi) i 44 naučnika (šegrta). Prema tome vidi se da je bitno obilježje tadašnjem koprivničkom gospodarstvu davao veliki udio proizvodnje odjeće i obuće – različite vrste tekstilne robe i kožnih proizvoda – dok je broj ostalih zanata ograničen. Tako je popisano u prehrambenoj grani 15 obrtnika, u preradi drvene ili željezne građe bilo ih je 18, ali je najveća skupina od 90 obrtnika radila u strukama odjeće i obuće.
Kako je dokumentacija o cehovima dosta okrnjena teže je izučavati povijest obrtništva u Koprivnici. Leander Brozović navodi da su od druge polovice 18. stoljeća u Koprivnici djelovali brojni cehovi – njih ukupno devet, od kojih su četiri ceha činili obrtnici istih struka, a u ostalih pet udružili su se zanatlije iz različitih ili srodnih struka. Na osnovi povijesne dokumentacije može se zaključiti da su početkom 19. stoljeća u Koprivnici djelovali slijedeći cehovi obrtnika: 1) Stari ceh (remenari, kovači, sedlari, bravari, krznari i nožari), 2) Krojački ceh, 3) Čizmarski ceh, 4) Kolarski ceh, 5) Ledarski ceh, 6) Mesarski ceh, 7) Tkalački ceh, 8) Lončarski ceh i 9) Mješoviti ceh češljara, užara, tokara, brijača, medičara, pekara i sapunara.
Prema popisu poreza iz 1846. godine evidentirano je u Koprivnici 130 obrtnika, a tek je maleni dio ovih majstora raznih struka imao svoje sjedište unutar utvrde, svega njih dvadesetak. Glavnina se smjestila u predgrađu “Pod Pikom”, gdje ih je popisano oko sedamdesetak. Ovdje su bili brojni zanatlije tekstilnih struka, a takav je razmještaj nesumnjivo rezultat dugotrajnijeg povijesnog razvitka naselja i obrtništva.
Zanimljiva je sačuvana cehovska dokumentacija za ovo razdoblje, ali detaljnom istraživanju povijesti koprivničkih cehova valjalo bi posvetiti zasebnu studiju. Od ove dokumentacije valjalo bi navesti knjigu zapisnika Protocoll in der Koenig Freistadt Kopreinicz privilegirten Schuhmacher und Lederer Meister, koji su se s manjim prekidima vodili od 1774. do 1860. godine. U tom smislu vrijedna je i knjiga blagajne koprivničkog Čizmarskog ceha s popisom svih majstora od 1829. do 1840. godine, a 3. svibnja 1834. godine Plemeniti Czeh Sostarszki, Vargarszky y Ledererszky nabavio je novu cehovsku zastavu, čija je izrada stajala tadašnjih 144 srebrnjaka. Također bi valjalo spomenuti pravila koprivničkog Ceha kožara, opančara i postolara od 5. siječnja 1786, dok čizmari svoja pravila obnavljaju 5. ožujka 1820. godine.
Zanimljiv je i protokol s popisom kalfi pintarskog (bačvarskog), zidarskog, stolarskog, tokarskog i kotlarskog ceha od 1782. do 1871. godine, kao i protokol ili zapisnik Ceha kovača, stolara, remenara i bojadisera od 1775. do 1820. godine; zatim pravila Czeha kovacsev, spolarov, czesztarov ili naiffarov, remenarov, szedlarov, szrebrenarov, kerznarov y tisslarov iz 1766. godine; nadalje protokol ili zapisnik Ceha kovača, bravara, stolara, krznara, remenara, kotlara, limara, nožara i kolara od 1750. do 1857. godine; artikuluši kovachev, stolarov, czeszttarov, szedlarov, remenarov, nosarov, steklarov y sapunarov iz 1795. godine; protokol plemenitog ceha kovača, bravara, mačara i krznara od 1820. do 1831. godine; pravila ceha kovača, čohača i gumbara izdana u Beču 1819. godine; glavni zapisnik Starog ceha od 1859. do 1901. godine; zapisnik sjednice (zpravišča) lončarskog ceha od 1869. do 1895. godine te obilje drugog cehovskog materijala.
U razvijenijim dijelovima Monarhije već od kraja 17. stoljeća, a u našim krajevima od konca 18. stoljeća, započinje polagani proces raspadanja cehova i njihovih stega. Analizirajući osnovne uzroke raspadanja cehovskih udruženja možemo ih svrstati u tri grupe: 1) neravnopravna konkurencija manufakturno-tvorničke produkcije, 2) međusobna borba bogatih i sitnih obrtnika, te 3) sve veći antagonizam između majstora obrtnika i zaposlenih djetića i naučnika, a jedan od bitnih uzroka ukidanja cehova je i djelovanje ugarske uprave koja ih je smatrala zastarjelom institucijom i tražila njihovo ukidanje. Inače u Hrvatskoj su cehovska obrtnička udruženja službeno ukinuta 1872. godine.