Širenjem Koprivnice izvan utvrde stvorio je temelje današnjeg grada. Izgleda da je na prijelazu 16. u 17. stoljeću dio stanovništva živio izvan koprivničke utvrde u njenoj neposrednoj blizini. Da se radilo o skromnim objektima stanovanja potvrđuje izvješće koprivničkog zapovjednika Albana Grasweina iz 1601., koji spominje «staje i kućerke» izvan utvrde. Koprivničanci su, prema ovom podatku, izvan utvrde imali staje u kojima su držali stoku, a dio vjerojatno siromašnijih stanovnika je živio u «kućercima. Tijekom 17. stoljeća Koprivnica je počela intenzivnije živjeti izvan tvrđave tj. došlo je do svojevrsnog izlaska iz jezgre u koju se zatvorila u 16. stoljeću. Do kraja 17. stoljeća većina je gospodarskih funkcija izmještena na prostore novog središta koje se formiralo uz sjeverni rub tvrđave. Razumljivo je da je novo središte nastalo u zaštićenijem sjevernom dijelu, ali su na njegov smještaj utjecali i drugi faktori, poput prometnih pravaca, konfiguracije terena, sastava tla itd.
Fizionomsko-morfološka oblježja objašnjavaju kompaktnost naselja odnosno gustoću i način izgrađenosti naselja urbanim sadržajem te fizionomske karakteristike urbanog sadržaja. Koprivnička vojna utvrda je sredinom 17. stoljeća bila modernizirana, tj. tada je dobila raveline, predbedeme i kavalire. Unutar utvrde su boravili vojnici sa ostacima civilnog stanovništva koji su formalno imali privilegij slobodnog kraljevskog grada. Ugroženost tog privilegija prikazuje njegovo relativno često potvrđivanje kod vladara krajem 16. i početkom 17. stoljeća (1590., 1609. i 1630.). Pri ovome je važno istaknuti da nakon 1630. nema novih potvrđivanja gradskih privilegija što bi možda moglo govoriti o tome da one više nisu bile ozbiljnije ugrožene.
Otvaranje Koprivnice, odnosno njen izlazak «iz jezgre», ilustrira tekst povjesničarke umjetnosti Marije Planić-Lončarić: «Utvrda sada postaje jezgra novog većeg naselja, koje počinje izrastati u njezinoj neposrednoj blizini. I dok su mali objekti okruženi zemljanim bedemima provodili život kao u krtičnjaku, nekoliko većih, kao komanda, glavna straža ili zvonici, tek su izvirivali iznad opkopa. Sada međutim počinje osvajanje novih, širokih prostora, koji se nalaze nadomak utvrđenju. Dijelovi novog naselja nalaze se samo na sjevernoj i zapadnoj strani tvrđave, znači uz najzaštićenije dijelove prostora, gdje su se konačno nalazila i gradska vrata.» Po drugoj strani, Mirela Slukan Altić smatra da «povijest Koprivnice sve do kraja 17. stoljeća, povijest je njezine vojne utvrde», barem što se kartografskih izvora tiče, pa se zbog toga u proučavanju izlaska Koprivnice «iz jezgre» utvrde u obzir moraju uzeti druga vrela.
Već u prvoj polovici 17. stoljeća došlo je do pojačanog useljavanja te se grad počeo širiti oko utvrde. Unutar utvrde postojale su tri ulice s malim trgom ispred vijećnice. Ulice su bile pravile i pružale su se u smjeru sjever-jug. Glavna ulica je povezivala sjeverni ulaz u utvrdu, uz koji je na temeljima starog franjevačkog samostana izgrađena katolička crkva Sv. Nikole, sa novim franjevačkim samostanom i crkvom Sv. Antuna Padovanskog. Na zapadnoj strani je bio mali zapadni ulaz u grad. Na toj se ulici, kako sam već spomenuo, početkom 17. stoljeća odvijala glavnina trgovine, a cehovski majstori su tamo imali smještene radnje. U toj ulici su bili još: gradska vijećnica, škola, zgrada vojnog zapovjedništva, vojno skladište, zatvor i groblje. Nove ulice u podgrađu su se prvo počele formirati uz sjeverna i zapadna vrata, a pružale su se uz ceste prema sjeveru i zapadu. Nove zone izgradnje su bile tako blizu utvrdi da su nove ulice poprimale izgled izduženih trgova i pratile konture obrambenog kompleksa koprivničke utvrde.