Mnogi Podravci još dugo, dugo pamtit će današnji dan – to jest, prisjećaju se sa sjetom tog 11. svibnja već pomalo davne 1996. godine. Danas, 14 godina kasnije, mnogo toga se promijenilo – u državi, u gradu, u sportu. O čemu konkretno govorim? Mlađe generacije ostat će pomalo zbunjene uvodom, no onim starijim ljubiteljima rukometa već titra osmijeh na usnama. Prošli put sam pisao o ružnim stvarima u sportu, ovaj put ću o lijepim, jer mi je kao rukometnom fanatiku današnji dan blagdan veći od Uskrsa, Božića i sličnih stvari – riječ je o rukometnom finalu Lige prvakinja 1996., kada je Podravka u legendarnoj utakmici srušila bečki Hypo. Pa, krenimo redom…
Grad živio za rukomet
Rukomet je bio totalno „in”, kako bi se izrazili današnjim rječnikom. Cijeli grad je živio za rukomet, dvorana je bila puna na svakoj utakmici. Na rukomet su išli svi, čak i oni koje sport nije odveć zanimao, no rukometnoj groznici se nisu uspjeli oduprijeti. Bolest zvana „rukomet” bila je totalna epidemija koja je zarazila grad – ne samo te godine, već negdje od početka rata. Omladina je radila transparente, navijalo se na galeriji stare dvorane – majke su šivale zastave, u modi su došle one trube za rukomet koje su stvarale zaglušnu buku. Na rukometne utakmice znao me voditi otac, ulazili smo kroz donji ulaz jer bi uvijek dobivao neke karte preko firme.
Uvijek mi je bio čaroban taj ulazak u dvoranu. Prolaziš vrata, ulaziš u hodnik – sve puno nekih službenih ljudi, koračamo hodnikom prema središnjem ulazu u dvoranu, kroz koji idu igračice – kako se približavamo ulazu, već se osjete jaki decibeli tutnjanja bubnjeva i pomalo tih urlik mase koja samo čeka da eksplodira- ušli bi u dvoranu, cure su se zagrijavale na parketu, na tribini pjesma i ludilo, na razlgasu neka klasična „dizalica” koja dodatno potpaljuje frenetičnu atmosferu, masa crvenih šalova, trube, bubnjevi, papirići… Sve je to na mene kao klinca od 11-12 godina djelovalo prilično snažno, tako da sam nerijetko pola utakmice gledao očiju uprtih na galeriju gdje su bili navijači, tzv,. Kronikusi, dok bi dio utakmice odgledao na parketu.
Nije godina 1996. jedina zvijezda koja sja
Spomenuo bih uzgred da je Podravka ostvarivala velike uspjehe na rukometnom polju devedesetih. Ta 1996. ostala je svima u pamćenju po trofeju, no malo ljudi zna da je Podravka igrala finale Lige prvakinja i prethodne sezone, također protiv Hypa. Bila je to jako zanimljiva utakmica – također opći kaos u dvorani, čovjek na čovjeku, bubnjevi, cijela dvorana u crveno-bijelim balonima. Poluvrijeme je bilo 11-11, a na kraju utakmice 17-14 za Podravku. To znači da je Podravka u cijelom drugom dijelu zabila samo 6 golova, a moćni Hypo samo tri! Tri gola u cijelom poluvremenu, hej!!! U uzvratu su nas u Beču satrali tako da smo ostali bez pokala, no ta prva utakmica također ima dosta elemenata zbog kojih se definitivno vrijedi pamtiti. Osim po rezultatu, pamtit ću je po tom što sam skačući promašio stepenicu i kada sam pao, srušio sam ljude u dva reda ispod sebe. Nije mi nitko zamjerao – bio sam malen i morao sam skočiti da nešto vidim (bogme nisam ni sad prevelik, već pravi vilenjačić).
11.5. 1996.
Danima uoči utakmice karata više nije bilo. Bile su velikog formata, cijena od 100 kn. Navijači su se spremali na svoj način, u gradu se samo pričalo o velikom finalu. Hypo je u Beču pobjedio 13:17, tako da nam je trebala pobjeda od 5 golova razlike. Znam da su povodom finala napravili i neku navijačku pjesmicu koja se puštala s razglasa, nešto u stilu „treba nam samo golova 5, a ti navijaj i deri se, daj sve za cure iz Koprivnice, mi smo sila europska”, ne znam jesu li to točne riječi ali tako nekako pamtim. Tata je bio na službenom putu, trebao se vratiti oko 15h, čekao sam dva sata pred zgradom u strahu da ne zapne na putu i da mi izbjegne utakmica. Sjećam se da mi je dan prije utakmice u posjet doma došao susjed Bojan, sin novinara Ive Čičina – Mašanskera. Mjenjali smo materijale – ja njemu dao neku zastavu kojom su dečki morali prekriti neku mrlju na zidu da roditelji ne skuže (tako je nekako išla priča), a on meni dao šal Podravke i Munchena 1860. Neka mi ne zamjere što će ih roditelji nakon ove kolumne grditi zbog mrlje na zidu, ili što je već bilo. Živio sam na raskršću u Meštrovićevoj, gledao sam kako polako ljudi idu put dvorane. Osjećala se velika napetost u zraku, cijeli grad sanjao je tu pobjedu. U Beču na prvoj utakmici bilo je ludilo, oko 200 ljudi iz Koprivnice putovalo je autobusima i autima, upaljena je na kraju utakmice i jedna baklja. Hypo je bio nezamislivo jak tih sezona, bez izgubljenih utakmica, gazio sve redom, no želja za tom pobjedom bila je neopisiva.
Ulaz
 |
 |
 |
 |
Ulaz je otvoren dva i pol sata prije utakmice, a sat i pol prije tekme sve je bilo krcato i dvorana je ključala. Set lista pjesama s razglasa znala se napamet, cijela dvorana je sa šalovima u zraku pjevala „Zadnja ruža hrvatska”, trans totalni. Zatim svečani trenutak (kakvog više nema), bio je ulaz rukometašica u dvoranu. Muzika se prekidala, dvorana zašutjela. S razglasa su krenuli taktovi iz pjesme „Final countdown,”, pa ritmično ratničko nabijanje bubnjeva, uz glasan uzvik Ive Čičina na razglasu „Dame i gospodo – rukometašice Podravke!!!”, a cure su ušle uz ogroman aplauz i nekoliko papirnatih traka koje su poletjele s tribina. Ušle su i cure iz Hypa, popraćene zvižducima. Hypo smo tada baš mrzili, jer su uvijek imali imidž nekog bogatog kluba kojeg su vodili utjecajni ljudi, a bilo je puno sudačkih pogrešaka na našu štetu i sumnjalo smo da to i nije tako slučajno. Atmosferu su dodatno potpaljivali glumci odjeveni kao maskote pijetlova, a po dvorani su se dijelile neke reklamne kape. U dvorani je bilo negdje oko 40 stupnjeva – užasna vrućina, 2500 ljudi u dvorani koja prima manje, totalni mravinjak. Ljudi su stajali i iza gola, te na improviziranoj tribini na istoku kod onog stakla. Ograda je bila puna transparenata koji su se doticali i Slavena, jer cijeli grad je također živio za to da Sl
aven uđe u prvu ligu. Kronikusi su masovno odlazili i na utakmice Slavena, ma bila je to ista publika. Početak se bližio – cure su prozvane, zatim su na klupi stale u krug i spojile ruke uz poklič „Ko izda pizda!”, dok su navijači također urlali „Hoćemo pobjedu”; te potom „Pizda ko izda”. Potpuno drugačije od današnjeg „Kuham pečem poham”, jer ovaj iz 1996. valjda šteti imidžu frme i utječe na drastičan pad prodaje Vegete u Belom Manastiru. A dalje.. dalje je povijest
Utakmica
Tko nije bio, teško mu se može opisati kako je ta utakmica izgledala. Vodili smo i gubili, bila je to bitka gol za gol na parketu, puno udaraca, puno tučnjave, lavovska borba – trener Šojat na klupi vodio je utakmicu sav preznojen i prije nego li je počela. Na poluvremenu je bilo izvlačenje nagradne igre Zlatni pijetao, skupljale su se neke vrećice, a glavna nagrada je bio pijetao od čistog zlata (mislim da težine 1kg). Atmosfera je bila pozitivna, no bilo je pred nama još 30 minuta. Cijela dvorana je većinu utakmice bila na nogama, zadnjih 20 nitko nije ni sjedio. U jednom trenutku Hypo je čak preuzeo vodstvo (a mi morali taj premoćni Hypo zgaziti s 5 komada), u dvorani na trenutke muk. Ne znam ni sam kako je krenulo, stigli smo ih i krenuli u vodstvo.
Ta magična ekipa koju Podravka više nikad neće imati uspjela je dostići famoznih 5 razlike – Samira Hasagić, Božica Palčić, fenomenalni duo Tirca –Cozma, fantastične Ljerka Krajnović i Irina Maljko na golu, te naravno, Snježana Petika (koja je tu utakmicu navodno igrala pod temperaturom i na kraju završila u bolnici na infuziji, tako mi netko rekao – sorry ako nije točno). Petnaest minuta prije kraja nitko više nije bio normalan, nitko nije sjedio ni šuteći gledao na parket – svi su skakali, urlali, povik „ustanite Podravci” samo je nadolijevao ulje na ionako vrelu atmosferu, dok je Ivo Čičin konstantno davao podršku s razglasa „Ajmo cure, igrajte! Ajmo dečki, idemo navijati! Glasnije!”, sjećam se razdoblja od 3 minute prije kraja – iz sveg glasa sam vikao, a sam sebe nisam čuo, eto takva je to ludnica bila! Cijela dvorana je bila u nekom transu…
Zar zaista…?!
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Kada je pao gol za 5 razlike to je bilo to, korak do sna kojeg je cijeli grad dvije godine sanjao. Hypo je imao zadnji napad, znam da su gol promašili, ostalo je još par sekundi, neka od naših cura bacila je loptu prema tribini na kojoj su već gorjele baklje, a sa sirenom koja je odjeknula… Najbolje da pogledate slike, koje govore 1000 riječi. Ja i brat smo dugo mahali nekakvim transparentom koji smo crtali i bacili na parket svaki po jednu papirnu traku koje smo nekako unijeli. To je bilo to, napokon je bilo gotovo. Na semaforu je stajalo vječnih 25:20, rat je završio, a pehar koji su cure digle i pile šampanjac iz njega bio je tako nerealan, jednostavno pola ljudi u dvorani još nije bilo svjesno što smo to osvojili. Iz dvorane još pola sata nitko nije izlazio, a fešta koja je započela trajala je dugo u noć. Spomenuo bih da su na tribini bili i dečki iz Senja s parolom „Senjska bura Koprivnicom puše – Šojat i Podravka bečki Hypo ruše”, a pridošli su i navijači iz drugih gradova (Zagreb, Kutina…). Nije bilo čarobno samo to što je Podravka postala broj jedan u rukometnom svijetu – već to kako je cijeli grad disao zajedno s tim curama i bio neizostavni osmi igrač. Ta sinergija tribina i parketa rezultirala je osvojenom titulom. Nikad kasnije grad nije živio toliko za rukomet. I nikada ni neće, nažalost.
Analiza tog vremena
Ne znam koliko vas pamćenje služi, ali bilo je to zanimljivo vrijeme. Rat je netom bio završio, u Bosni je još bilo svega. Bili smo mlada država, tipična sa svojim kompleksima „male države”. Mnogi su nas još zvali „Jugoslavija”. Hrvatska se tek plasirala na Euro u Engleskoj, koji nije ni počeo. Nije bilo Janice ni Ivice. Ivanišević nije osvojio Wimbledon. Jedino su rukometaši osvojili ns SP na Islandu srebro, a i Hajduk je još godinu dana prije završio svoju europsku bajku. Nije bilo interneta ni mobitela, cd-a… Slušalo se sve i svašta na kasetama, omladina je isfuravala navijačku spiku i crpila informacije iz Tifa i Tribina – navijači su bili svi, čak i oni koje sport nije zanimao. Mi klinci smo na Podravkinim utakmicama imali svoj navijački svijet, dok su stariji išli na Hajduka i Dinama diljem Hrvatske (i Europe). Podravka nije predstavljala samo Koprivnicu, već i Hrvatsku. Valja istaći da Liga prvakinja tada nije bila ni približno jaka kao danas – Podravka i Hypo bili su favoriti i rivali, dok su drugi klubovi tu bili tek toliko da popune raspored (iako je Podravka znaka i na nekima od njih slomiti zube). Nije bilo toliko bogatih skandinavskih i ruskih klubova kao danas. Prije nekoliko godina došli smo na ideju da, s ciljem očuvanja ovog sportskog događaja, snimimo utakmicu na DVD i distribuiramo navijačima. Snimili smo utakmicu skupa sa prilogom iz sportske emisije Arena koja se tada vrtila na HRT, super je to ispalo. Sredili smo neki omot i prodavali DVD po 15 kuna, tek toliko da pokrijemo troškove. Ako je netko zainteresiran, neka mi se javi preko sajta ili Facebooka, rado ću mu spržiti kopiju. Snimka je prezanimljiva iz više razloga – pomalo smo se smijali ugledavši cure u trenirkama „rumunjskog” dizajna, prepoznavši sebe i neke bližnje na tribinama (Stric Pandurić, ako ovo čitaš – srdačan pozdrav!), a koliko god puta tu snimku gledao, nimalo ne pretjerujem kada kažem da sam sa svakim gledanjem proživljavao svaku minutu utakmice iako je prošlo više od deset godina, te bi mi se oči sa zadnjom sekundom uvijek zarosile – pa i sad dok ovo pišem. Eto, toliko smo bili tada ponosni i toliko su jake emocije, kada ti suze idu na oči i nakon dugih 14 godina. Svaki put dok prođem kraj stare dvorane sjetim se te utakmice, ali i mnogih, mnogih drugih, bezbrojnih trenutaka koje smo proživjeli na manjim utakmicama. Bilo je još susreta kada smo orgazmički osjetili tu davnu 1996. – kada smo izbacili slovenski Krim 1998., kada smo 2002. ušli nakon 3 godine u Ligu prvakinja pobjedivšu rusku Akvu (sva publika završila u terenu i dobili bocu votke s feferonima), te kada je Budimir pogodila deveterac nakon isteka vremena kod neriješenog rezultata 2004. kada je Lokomotiva bila prvak Hrvatske. Bilo je još
kojekakvih velikih pobjeda i briljantnih golova u zadnjim sekundama, no sve je to ništa prema onom čemu smo svjedočili tog 11. svibnja 1996. Bilo je to nešto posebno, i to nikada nećemo zaboraviti.