KOLUMNA: Glas s ulice // Blagdan u sjeni blagdana
Blagdan u sjeni blagdana
Znate svi i sami što obilježavamo ove nedjelje- Uskrs, najveći katolički blagdan. Jedan od ona dva blagdana u godini kada svi idu u crkvu, tupo gledajući u neku točku i čekaju da prođe tih sat vremena. A dok tih sat vremena prođe, dolazi do najsvečanijeg dijela katoličkog slavlja – cjelodnevnog prežderavanja šunkom, sirom i vrhnjem, jajima, kolačima, janjetinom i ostalim delicijama. Malo kome katolički blagdani imaju nekog smisla, a većinu građanstva zaboli neka stvar za Isusovo rođenje, ispadanje prvo mliječnog zuba, ulazak u pubertet, raspeće i uskrsnuće. Uskrsnuo Isus – jaka stvar. Jeste kad gledali Chicago Hope ili Hitnu službu? Tamo u svakoj epizodi nekog vrate iz mrtvih, pa nitko od toga ne radi čuda. Uskrs nam ionako služi kao jedna odlična isprika da napunimo trbuhe bez grižnje savjesti „jer to je narodni običaj i tako se odvajkada radi“. Ma neka, meni ionako svejedno.
I dok se mnogi ljudi i danas spore oko toga da li je Isus Krist postojao ili nije, on je svakako čvrsto ukorijenjen dio naše tradicije i kulture – ponajprije u živopisnim psovkama koje tako rado koristimo u svim mogućim prigodama. Koja je svrha Isusovog postojanja, koju nam poruku eventualno šalje i oko čega bismo trebali malo razmisliti, to nikog nije previše briga. „Jesi li sreo Isusa?“ pitao me neki dan čudni mladi tip u odijelu, dok sam šetao gradom. „Nisam ga sreo, valjda je u birtiji“ odvratih i produljim dalje. Više volim tražiti smisao u nekim realnijim, ovozemaljskim stvarima. U sjeni Uskrsa, afere oko napumpavanja šunki vodom i famoznog Isusovog ustanka iz mrtvih, odvija se jedna tiha mala svečanost za koju također većinu ljudi zaboli neka stvar. Od 1992. godine naovamo, redovito se 22. travnja obilježava Dan planeta Zemlje. Zemlja, to je ovaj mali, ljepuškasti planet na kojem živimo.
Jesmo li sami u svemiru?
Nemam pojma. Zanima me to kao i svakoga od nas. Postoje li svemirci? Ako postoje, zacijelo dolaze s nekog planeta koji ima uvjete za život, dakle planeta sličnog našoj Zemlji. Ima li takvih planeta u svemiru? Pa možda i ima, ali zasad ne znamo ni za jedan. Fascinantno je da ljudska vrsta svojim ponašanjem ne pokazuje to saznanje – prema ovom jedinom planetu na kojem živimo ponašamo se krajnje eksploatatorski, poremetivši usput bezbrojne eko sustave i pridonoseći uništavanju prirode koje nas okružuje.
Mijenjam svijet!
„Želiš li promijeniti svijet, kreni od sebe!“, kaže stara izreka. Koliko god razglabali o tome koliko pojedinac može ili ne može promijeniti svijet, činjenica je da uvijek moraš početi od sebe i svojim primjerom pokazati drugima kako se neke stvari rade. U osnovnu školu išli smo svi, zar ne? Ondje su nas još u prvom razredu učili koliko je važno čuvati prirodu i gospodariti otpadom. Pa su nam tako onda rekli da postoje veliki zeleni kontejneri u koje se ubacuje staklena ambalaža, veliki plavi kontejneri u koje se odlaže papirna ambalaža te recimo mali crveni kontejner u koji se bacaju stare baterije (koje spadaju u opasan otpad).. Unatoč tome što smo tu edukaciju od malih nogu prošli svi, čini se da 90% ljudi i dalje izigrava imbecile odlažući sav otpad u jedan kontejner. Gotovo je nevjerojatno da većinu ljudi apsolutno zaboli neka stvar za svijet u kojem živimo, za prirodu koja nas othranjuje, za jedini planet koji pruža uvjete za život. 
Fascinantno je da bi svi mi htjeli u nekakvu „Europu“ i puna nam je gubica te „Europe“, a i dalje se ponašamo kao najgora necivilizirana bagra. Kada bi se radila nekakva anketa (istraživanje) o recikliranju otpada i obrazovnoj strukturi anketiranih, siguran sam da bi rezultati bili porazni – upravo oni najobrazovaniji, doktori, magistri, stručnjaci, znanstvenici i ini lumeni ne pridaju apsolutno nikakvu pažnju reciklaži otpada i očuvanju okoline. To je jedan veliki pokazatelj primitivizma u našem društvu – možeš biti ne znam kako uspješan biznismen, menadžer, stručnjak, izumitelj, doktor znanosti, ali ako ne pridaješ minimum truda očuvanju okoliša, nedvojbeno si i dalje primitivac unatoč ne znam kakvim diplomama, i pozicijama i životnim postignućima.
Edukacija ili balkanski mentalitet?
Mnogi će reći kako je ljudima potrebna edukacija u svezi gospodarenja otpadom. Edukaciju smo prošli svi, još odavno. Svima su nam ušle u glavu neke stvari kada govorimo o očuvanju prirode. Međutim, dok vidiš kako neki imbecil baca punu vrećicu staklenih boca ili starih novina u kontejner za skupni otpad, a pola metra dalje ima na raspolaganju plavi/zeleni kontejner koji služi za odlaganje spomenutog reciklažnog otpada. Dakle ne govorimo o pomanjkanju edukacije, već o najdubljem primitivizmu kojeg teško možeš izbaciti iz čovjeka, a mislim da tu ne bi pomogle ni dobre batine. Kod razgovora s nekoliko takvih ljudi oko spomenute problematike, pitao sam ih zašto se tako ponašaju. „Zar je tako teško papirnu ambalažu skupiti u posebnu vrećicu i jednom tjedno odnijeti do kontejnera koji ti je pod nosom?“ pitam ih. Dobio sam tipičan balkanski odgovor „Ne da mi se s tim zajebavati!“. Tako oni kažu, naglašenim tonom kojim zorno pokazuju kako su oni ozbiljni ljudi i nemaju vremena baviti se pizdarijama, dok mi kojekakvi „probisvijeti“ i „specijalci“ gubimo vrijeme na gluposti. Ukoliko im kontejner nije pod nosom, bilo kakav prigovor o reciklaži otpada nailazi na napad u stilu „Pa neću valjda hodati pola kilometra da bih bacio nekoliko usranih staklenih boca u kontejner!“. Naravno da nećeš, razumijem… Pimitivan si i time se ponosiš!
Europa?
I dok se velikoj većini ljudi u Hrvatskoj ne da maltretirati s reciklažom otpada kako bi na taj način minimalno pridonijeli očuvanju okoliša, u Europi je to normalna stvar kod svakog kućanstva. Dakle, lako je razlučiti da smo mi Hrvati ozbiljni ljudi koji imaju pametnijeg posla od razdvajanja papira od stakla i plastike, dok je Europljanima (pogotovo u Skandinaviji i germanskim zemljama) normalno da kod kuće odvajaju otpad i odlažu ga u za to posebno predviđene kontejnere. I to ne zato jer se tako mora, već zato jer tako žele i jer je to sastavni dio njihove kulture. Možda nisu dovoljne edukacije, već bi trebalo uvesti visoke novčane kazne za sve prekršitelje i nemarne budale kojima nije strano bacanje smeća svuda naokolo. Naplatiti gospodi „koja imaju pametnijeg posla“ kaznu, po moguć
nosti zajedno s troškovima zbrinjavanja otpada koji nerijetko završava na divljim deponijima diljem podravskih šuma. Također mi je intrigantno zašto većina ljudi stare automobilske gume baca upravo u potoke. Jel to neki ludi trend, nekakvo sektaško ponašanje, narodni običaj, nešto seksualno, ili… Jednostavno ne razumijem.
Domoljublje?
Domoljublje je jedna vrlo zanimljiva društvena pojava. I dok je kod nas Hrvata normalno da se patriotizam iskazuje „vješanjem Srba“ na sportskim utakmicama, žderanjem janjetine na „rvacke blagdane“ poput Velike Gospe ili ostalih svetačkih individua, proslavom dana NDH 10. travnja i odlaskom na Thompsonov koncert u ustaškoj majici ili kapi, u nekim drugim zemljama patriotizam ima potpuno drugačije konotacije. 
Patriotizam znači voljeti svoju domovinu i pokazati ljubav prema njoj kojekakvim akcijama koje poboljšavaju život u zajednici i čine naš životni prostor ljepšim i urednijim. U njih spadaju i ekološke akcije, koje su u Hrvatskoj prerijetke i malo tko ih organizira. Kada bi kardinal Bozanić sa svojom ekipom odustao od gradnje one monstruozne biskupske zgrade u koju je bespotrebno uloženo nekoliko milijuna eura, te s tim parama organizirao čišćenje hrvatskih šuma i gudura od starih automobilskih olupina, štednjaka i frižidera, bila bi to zbilja super stvar za koju bi čuo cijeli svijet. Možda bi na taj način i privukao mlade u crkvu. Ne sjećam se da sam ikad čuo za neku ekološku akciju koju je organizirala katolička crkva – bilo bi im pametno da se ponekad okane duhovnih stvari i pozabave se ovozemaljskima, te umjesto da dave ljude s bespotrebnim govorancijama na misi, neka im podijele vreće za smeće i rukavice i usmjere ih na koristan rad koji će svakako učiniti njihove živote smislenijima, a njih same ispunjenima pozitivnim energijom. Isto tako, većina pojedinaca koji su u stanju iz ljubavi prema domovini sprejem šarati zagrebačke barokne fasade parolama „Ne damo Gotovinu!“ i druge koje pozivaju na ustanak protiv fantomskih komunista i Srba koji se spremaju na „ponovnu okupaciju Lijepe naše“, mogli bi malko okrenuti kompas, te jednog vikenda uzeti vreću za smeće i krenuti s čišćenjem „Lijepe naše“ Nevjerojatno, ali dok planinarim često uz stazu nailazim na otpad. Ambalaža od jogurta, limenke piva, najlonske vrećice… „Vidiš ovo? To su ljudi… To nisu životinje ostavile!“ rekla bi moja frendica Sunčana. Takve stvari su mi zapravo fascinantne – hodaš šumom, odmoriš se da uživaš u prirodnoj ljepoti, pojedeš čokoladicu i baciš omot na tlo. Žedan si, popiješ sok i baciš limenku u šumu. Naravno, zašto bi je ponio sam sobom, kad već ima budala koje će to pokupiti?
Kad sam spominjao da ljudi trebaju svojim primjerom pokazati kako se to radi, moram reći da sam baš danas naišao na događaj koji svake godine organiziraju mladi grada Pazina, a riječ je o ekološkoj akciji „Marš na Učku“. 
Mladi se skupe i ponesu ruksake, gitare i vreće za spavanje, hodaju Učkom i Ćićarijom te skupljaju smeće koje su tokom godine pobacali neodgovorni izletnici i „zaljubljenici u prirodu“. Bilo bi zgodno kada bi se na takve akcije odlučili i svi oni kojima su usta tako puna domoljublja i hrvatstva, ali ih savjest nimalo ne muči dok u vožnji bacaju kroz prozor auta otpatke po istoj toj „Lijepoj našoj“, dok uz muziku s radija urlaju „Oj Zagoro lijepo li si, Slavonijo zlatna ti si…“. Neki su toliko vatreni u toj ljubavi za „Lijepom našom“ da ponekad bacaju i opuške, koji efikasno za vrlo kratko vrijeme „počiste“ desetke hektara borove šume tijekom ljetnih sezona. Mnoge škole i fakulteti u četvrtak pripremaju razne ekološke akcije kako bi, eto, barem jednom godišnje pokazali svoju zabrinutost za Zemlju, ili samo očistili svoju savjest. Bolje jednom nego nijednom, no većina ljudi taj dan koji bi trebao biti proglašen blagdanom neće obilježiti – imaju „pametnijeg“ posla.
Umjetnost prirode iznad umjetnosti ljudi
Dok se mnogima danas u ovom ludom načinu života cijeli smisao življenja svodi na jurcanje za karijerom, novcem i slavom, provod slobodnog vremena u noćnim klubovima i shopping centrima, rijetki su oni koji shvate da život ima mnogih drugih ljepota koje čekaju da budu otkrivene. Ponekad treba malo stati, usporiti. Otići u prirodu, hodati i osluškivati pjev ptica, sa škripom stabala dok im vjetar njiše grane, osjetiti miris svježe trave i lišća koja šušti pod nogama. Sjesti na suncu koje ti grije lice i uživati u pogledu, rukom pogladiti stijenu koja ovdje stoji tisućama godina i odolijeva zubu vremena. Priroda je tako veličanstvena i stvara umjetnička djela s kojima se nijedno ljudsko ne može mjeriti. Mnoga od tih umjetničkih dijela su bespovratno uništena ljudskim nemarom, no mnoga su još uvijek tu (jeste li posjetili Mljet, Plitvice, Risnjak, Kornate…). Većina tih umjetničkih djela je trenutna, poput izlaska i zalaska sunca, snježnog pokrivača kojeg je svake godine sve manje ili divljih životinja koje je danas tako teško vidjeti. Među najljepša umjetnička dijela prirode spadaju i špilje sa svojim ukrasima, no mnoge špilje su tokom prošlih desetljeća zbog ljudi bespovratno lišene svojih siga.
I na kraju…
Iako su ljudi tijekom prošlih stoljeća tvrdili da je Zemlja ravna ploča, da je mjesec od sira, da su crnokose žene koje žive na kraju sela vještice, iako su tokom stoljeća izvršeni najrazličitiji masakri, gotovo je fenomen kako smo sada, na najvišem civilizacijskom stupnju u povijesti, još uvijek u nekim segmentima do srži primitivni, bezobzirni i divlji. Nebriga za očuvanje okoliša nije samo lijenost i nemar, već najgori mogući odraz divljaštva i zatucanog mentaliteta. Onaj tko nema poštovanja prema prirodi, nema nikakvog poštovanja ni prema samom sebi. Pa naravno, zašto bi se uopće itko brinuo za okoliš u kojem živimo kada se na ovom planetu nećemo zadržati. Jer kako je Isus rekao, „Svi ćemo mi kad-tad ići u Kraljevstvo nebesko.“ Što reći na kraju? Kao i prethodnih 39 kolumni, i ovu četrdesetu započeo sam s pretpostavkom da se apsolutno svi slažu samnom. Na kraju, ipak mi se čini da će se mnogima (prozvanima) dignuti kosa na glavi dok čitaju ovaj tekst, no za to me apsolutno nije briga. Zapravo, čudim
se da netko moje kolumne uopće čita.