Listopad – mjesec borbe protiv raka
Inače ne preferiram ovakve dane, mjesece, tjedne i godine „borbe“ protiv svakojakih bolesti. Uvijek mi se to činilo nekako tupavo. Listopad – mjesec borbe protiv raka. Kao da se bolesni od raka ne bore protiv svoje boleštine i u drugim mjesecima u godini. I kao da druge bolesti nemaju prioritet liječenja u listopad – borimo se protiv raka, a vi s tuberkulozom, osteoporozom i AIDS-om čekajte siječanj, travanj ili lipanj, pa ćete doći na red. Kako god, ovaj mjesec se obilježava to i amen.
Trenutno radim na jednom glazbenom projektu i skupljao sam materijali starih hrvatskih punk bendova. Naišao sam na Schizoid Wiklers, te se oslonio na Google u traženju materijala. Na kraju nisam našao nikakve pjesme, pa mi je frendica Sindi dala neke mp3-ce i time me spasila skroz. Hvala Sindi!
No, naišao sam na nešto drugo. Riječ je o nekim člancima o Vidi Borš, članici Schizoid Wiklersa, koja je teško oboljela od raka. Sa svojom bolesti bori se na dva načina. Fizički – kemoterapijama, lijekovima i inim medicinskim metodama. Psihički, što je možda još i važnije – svojom vedrinom i humorom, koja je rezultirala pisanjem bloga „Humore, ne tumor!“. Stupio sam s Vidom u kontakt, rekao joj na kakvom projektu radim (vama još neću reći, saznat ćete kroz mjesec-dva) i baš joj je bilo drago, prisjetila se nekih mlađih dana kada je bila pankerica i zabavljajući se htjela mijenjati svijet. Mijenja ga i sad, u to sam se uvjerio čitajući njen blog. Riječ je o svojevrsnom dnevniku pisanom na izuzetno specifični način, prepunom originalnog humora. Kroz napise, rimovane rečenice i razne forice Vida opisuje svoj bolesnički život, te angažman u udruzi „Sve za nju“ (udruga angažirana oko žena oboljelih od raka). Ono što mi se posebno dopalo je njen bunt protiv svega – protiv ljudi koji joj tupe kako će joj bog pomoći, jer ona je zakleti ateist i smatra da boga nema. Bunt protiv bolničkih pravila, koja uporno stavljaju u sobe mlade sa starima, umjesto s mladima – da se u teškim trenucima zabave, popričaju, nasmiju. Bunt protiv doktora koji joj govore što smije a što ne smije, bunt protiv ljudi koji ne cijene vlastito zdravlje. Bunt protiv psihijatara koji kljukaju ljude s antidepresivima, umjesto da im propisuju terapije putovanjima, hobijima, i sl. Obožavam putovati, jer putovanja su najbolja terapija. Bunt protiv situacija u kojima se nalazi, npr. primanje kemoterapije s kreveta koji je još topao od bolesnika koji je prije nekoliko minuta tu ležao i umro. Sjetio sam se i svojih bolesničkih dana, dok sam s tumorom ležao u Dubravi, čitao Harry Pottera i slušao posljednji krkljaj jednorukog starca do sebe. Onda sam gledao kako ga oživljavaju, pa je doktorica vikala na mene da šta gledam, šta je tu toliko zanimljivo. Pa bilo mi je zanimljivo, prvi put tako nešto vidim. Svakako zanimljivije od besciljnog prešetavanja po hodinu, dok čekam da ga odnesu na patologiju kako bih ja opet neometano legao u krevetac i čitao Harry Pottera. Sjetio sam se nekih ljudi koje sam u bolnici upoznao – Ranko i Ljilja. Stalno smo se družili, pričali viceve, zabavljali se koliko smo mogli, kratili vrijeme, posuđivali si knjige. Prije mnogo godina je to bilo, a još uvijek smo u kontaktu. Nestvarni drugi svijet… Sad sam zdrav, s guštom ispijam pivicu, pogam na koncertima i gledam grimase na licima frendova dok im opisujem bolničke dane.
Slušanje muzike u bolnici i vožnja u kolicima
Bila je 2002. godina, zima. Još je daleko bilo do ikakvo max ADSL u hrvatskoj, imali smo onaj spori Internet. U bolnici u Dubravi kratili smo vrijeme na svakojake načine. Bili smo na VIP katu – naš susjed bio je general Janko Bobetko, kojem nije bilo apsolutno ništa, sli se skrivao u bolnici da ne završi u Haagu. Bili tu i doktori iz Haaga, no skoro da ga nisu ni gledali – doktor iz Hrvatske im je pokazivao neke snimke, pitaj boga čije. Možda je bilo na njima malo mog tumora, Rankovog infarkta, Ljiljine plućne katastrofe… Da, zanimljivo je u novinama čitati jedno, a uživo gledati drugo. „Vidiš, pa ipak je umro“, rekoše mi. Naravno da je umro, kad je bio star ko Grčka. Bilo mu je i vrijeme! U to vrijeme još mi nisu moji donijeli walkman, pa sam se spuštao u prizemlje, gdje su postavljeni stalci s internetom. Mogao si surfati par minuta, onda bi te izbacilo van, jer bilo je to nešto reklamnog karaktera. Ni myspace nije postojao.. otišao sam na web stranicu grupe Exploited, pustio „Alternative“ i slušao, pritiskajući uho na zvučnik kako bih bolje čuo jer je bilo pretiho. U to vrijeme je i podravka igrala s Kometalom, pa sam bio i na web stranici makedonskog kluba. Ovi pak nisu imali pjesmu u tihoj verziji, pa su se ljudi po bolnici okretali da vide odakle to svira „Makedonsko devojče“. Poslije sam dobio svoj walkman i dvadesetak kazeta, pa nisam maltretirao druge ljude svojim izopačenim glazbenim ukusom. Imao sam i posjete ekipe s faxa. Tete iz referade su si dale oduška i stavile neki letak da sam bolestan, ono ko flyere za koncert, tako da su svi mislili da sam na samrti, iako sam bio daleko od toga. „Što ti bi?“, pitaše me drugovi. „Imam tumor 3×6 cm u obliku trokuta i zovem ga Igor.“, rekoh im. Tako da su došli i kupili mi bombonijeru u obliku trokuta, s puno trokutastih čokoladica unutra. Bile su zabavne te posjete, jer neki su baš bili raspoloženi za isprobat vožnju u invalidskim kolicima, pozvat sestru s onim crvenim gumbom, a vrhunac je bio dok je jedna zločesta Maja stala na kabel čistaču koji je usisavao hodnik. Tip gura usisavač, gura, vidi da ne ide, okrene se i ima što vidjet – Maja, koja je u svom black metal ruhu izgledala ko Sotonin izrod, stoji s obje noge na kabelu i zlobno mu se smije!. Tip je popizdio, a zločestoj Maji smo se svi smijali, jer baš je bio smiješan prizor.
I što smo naučili?
Naučio sam da je dobro uvijek nositi u bolnicu puno knjiga, kazeta, mp3 i po mogućnosti laptop, jer ondje je strašno dosadno. Naučio sam da treba nositi i svoju hranu (ako smiješ jesti sve) jer bolnička je hrana jako fuj. Naučio sam da se na muci poznaju junaci – tj. vidiš tko te se sjeti svaki dan, a neugodno se iznenadiš dok te prijatelj kojeg si smatrao bliskim uopće ne kontaktira. Naučio sam da nije fora dok te ljudi sažalijevaju i misle da si poseban samo zato jer si bolestan. Što još? Hm… Naučio sam da svojom voljom i vedrinom, te humorom možeš biti najjači. Naučio sam da sve što je lijepo kratko traje – moj frend Igor, koji je rastao u meni, nestao je. Nisu mi dali ni da ga doma ponesem u staklenci. „Ali onim ljudima koji imaju žučni kamen to stavljate u kutijicu i date im da ponesu dom…!“ Protestirao sam, ali nije išlo. Naučio sam koliko je teško kretati se dok ti atrofiraju mišići, i što to znači „ne moći hodati bez pomoći drugog“. I što još? E da… život je prekratak da bi trunuli doma ništa ne radeći i gledajući na satu kako nam vrijeme prolazi. Mnogi me nazivaju neozbiljnim jer volim iskorištavati svoj život – putovati, zabavljati se, izlaziti. Oni koji mi prigovaraju su ozbiljni, pa sjede doma i ne idu nikud. Onda se svađamo i tako. Ja pogam u prvom redu dok neki bend dragi mi svira, okružen dragim ljudima, i prisjetim se na sekundu te davne 2002. dok smo ja i Igor ležali u Dubravi i na
Jordanovcu. Onom istom Jordanovcu, iz kojeg legendarni Stric, naš voljeni sugrađanin i Podravec, nije izašao. Da, život je prekratak.
Priča o jednom mladiću kojeg više nema
Mnogo mladih pogiba, umire od bolesti, odlaze „nekamo“ prerano. Ovdje ću prenijeti jedan Vidin post s bloga, jer za ovog dečka je većina vas čula, a neki stariji su ga možda i poznavali. Neki su s njim svirali, drugi se s njim zabavljali na bivšem festivalu Drnjington u obližnjem pitoresknom seocu.
„svi znate ko je vladimir šeks. al ne znate ko je domagoj šeks. to je njegov sin.bio. moj najbolji prijatelj.bio.kakav tata takav sin nije bio. njemu bi danas rođendan bio al on danas ko da nije bio. tako vam je to.
mali šeki. bio je najinteligentniji dečko u razredu. bio je najduhovitji dečko u razredu. radio je najveće spačke u razredu a ja sam se najviše smijala njemu u razredu i jednom sam pala s ruksakom na leđa od smijeha a onda se on smijao i reko mi da sam kornjača.
ma mali prgavac je bio. ružan ko štakor mali ali tolko simpatičan da bi ga za kućnog ljubimca ispod jastuka ima. plesao balet pred školskom pločom dok profesor ne gleda a kad gleda ništa. lijepio post it-e s prostim porukama profesoricama po suknjama. gađao kredama one jadnike koji odgovaraju. pisao šalabahtere s odgovorima na pitanja pod testovima i slao nam okolo. pjevao pod satom. imao duge prljave nokte pa njima pikao po vratu cure. cure vrištale od užasa, druge od smijeha.
mali prasac je bio taj šeks a dobar ko sam vrag. visili smo kod njega doma i bojali se da nam tata ne uđe u sobu a kad bi ušo nastao bi muk i bili bismo jako ozbiljni i u strahu od nečeg ozbiljnog, pitaj boga boli me noga čega al bilo nas je strah. bilo je to pankersko doba i mi smo se borili protiv toga ozbiljnog, mi smo željeli anarhiju, slobodu, punk.bili smo ekipa, svirali po bendovima, izlazili, pisali fanzine, stvarali scenu, volontirali, borili se za bolji svijet, vjerovali.bili smo jaki, najjači, bili smo zauvijek mi.šekija su svi znali i svi voljeli. nikome nije smetalo što je sin političara, jedino je njemu smetalo. mali šeki je bio sve kontra od onog što je politika a znao je o njoj sve.
i onda je otišao. prvo u drugu državu. pa na drugi kontinent. pa na drugi planet.i pa pa. dragi moj šeki.“