Valentinovo
Dan zaljubljenih. U komunizmu ga nije bilo, jer komunizam nije priznavao religiju, samim tim ni sv Valentina. Eto, bar su po nečem bili progresivni. Ljudi jedni drugima daruju ruže, tulipane, suncokrete, listove marihuane i ostale biljke kojima izražavaju svoje osjećaje prema voljenoj osobi Na sve strane savjeti kako provesti Valentinovo što kvalitetnije, a nadobudne kolumnistice poglavito u ženskim časopisim naoštrile su pera (jel se tako kaže?), dajući gospođama i gospođicama savjete kako osvojiti muškarca, kako ga zadržati (uvijek se tu sjetim žene koja je izdala tri hita na ovu temu, pa ju je na kraju ostavio muž), kako ga usrećiti i sl.
Proglašava se nas momke najčešće zbunjenim nezrelim dečkićima kojima do pedesete treba mama, ovakvima i onakvima, no primijetio sam da u današnjem društvu vlada stanovit tabu o pripadnicama suprotnog spola. Naime, nitko ne želi (ili se ne usuđuje, ili šuti pod prijetnjom batinama) da su djevojke zapravo vrlo zanimljiv rod po pitanju zrelosti, ozbiljnosti i slično. Naime, šuti se o tome kako je većina djevojaka iznad nekakve solidne dobne granice od 22-23 toliko nezrela i ograničena da je to zapanjujuće. Dok vidite žensku osobu koja samouvjereno korača pločnikom i opakim pogledom pokorava svijet oko sebe, nerijetko se iza tone šminke, brižne vanjštine i pomno razrađenog javnog nastupa skriva totalna ruševina od osobe, bez talenta, bez prijatelja, bez ikakve svrhe postojanja. Vole se praviti pametne, zrele i ozbiljne, iako u životu nisu postigle apsolutno ništa, niti bi im čovjek povjerio na čuvanje nacrtanu ovcu.
Takvi talenti lako padaju na provokacije, a jednu sam uspio isprovocirati do te mjere da je uletjela u koncertni projekt bez ikakve šanse da uspije, ulažući poveću svotu novca, koju je naravno izgubila. Šokantno je, zapravo, koliko djevojaka u tim godinama porazno gleda u ogledalo, skupljajući hrabrosti da si priznaju kako nemaju život. Nerijetko je riječ o osobama s čak nekoliko propalih pokušaja školovanja na fakultetima, dodatno iskompleksiranih propalim vezama, propalim prijateljstvima, s nedostatkom sposobnosti rasuđivanja. Dobar dio njih je izrazito nekomunikativan, psihe nagrižene kojekakvim kompleksima, frustracijama i raznovrsnim duševnim bolestima (razne fobije, psihoze, podvojene ličnosti, nekakvi sindromi, šizofrenija…), tako da bi čovjek mislio da mu je simpatija zapravo odrasla među životinjama, a ne među ljudima. Frend mi je nakon jedne kave izrazio „oduševljenje“ jednom gospođicom:“Mi na kavi, a ona nešto tamo izmišlja, čudno me gleda. Dođe linjavo smrdljivo pseto, ova se sva raznježi, ode u dućan kupiti limenku pseće hrane – daje mu, pas liže hranu, limenku, njenu ruku i prste, ova sva u deliriju, a ja gledam šokiran. Još poslije doznam od nekoga da je pol toga što je rekla o sebi obična izmišljotina. Dosta je bilo, više ne idem na nikakve kave s nikim. Osjećam se ko pisac koji putuje svijetom i intervjuira luđakinje za novi roman“. S njim se slaže i jedan drugi kolega, koji mi je opisao kako u tim situacijama pacijentici ostavi novac za kavu, ustane i bez riječi ode. Nama dečkima ostaje da na kave sa eventualnim simpatijama idemo s nekakvim psihijatrom koji će nam pomoći procijeniti o kakvoj sorti luđakinje se radi, da li je ljubav našeg života ukrotiva s određenim koktelom lijekova ili bi bilo pametno za Valentinovo joj darovati luđačku košulju s nekakvim prikladnim uzorkom (evo inspiracije za dizajnere). Kolumnistice neka i dalje ošte svoje pera opisujući lov na posljednji muški primjerak, jer jedino im to i preostaje. Žene, kao i policija, nikada neće priznati pogrešku, te će nas radije nazivati „konjima, pederima, nezrelim majmunima“ negoli se suočiti s činjenicom da su zbog ovih ili onih karakteristika – nepoželjne. S obzirom da u svojevrsnom dosjeu imam podosta takvih destruktinivnih elemenata prožetih raznim devijantnostima (nekima sam morao zaprijetiti i policijom), svima im pomirljivo šaljem pusu i želim sretno Valentinovo!
New rock o’clock
Glazbena scena našeg pitoresknog gradića ne miruje. Povodom Valentinova (ko bi rekao, ja mislio da su rokeri buntovni i da su raskrstili s religijom) u Kuglani se održao jednodnevni festival naziva „Ljubav, strast i rock’n’roll“. Ovaj festival koji se održava od 2004. je za svaku pohvalu, a cilj je povodom Valentinova napraviti koncert koji bi promovirao mlade bendove iz cijele Hrvatske koji stavljaju naglasak na autorsko stvaralaštvo. Prvih tri puta ovaj event se održavao u Domu mladih, nakon toga konstantno u Kuglani. Ove godine nastupili su Savant, Nap i Wendy darling – sva tri benda sviraju izvrsni rock. U njihovoj glazbi nije teško osjetiti strast, jer bez strasti, naravno, nema ništa. Ultimi romantici! Organizator ovog događaja je mladi Goran Pintarić, inače vokal koprivničke hard rock grupe Pod naponom. Čuli ste za njih? Poslušali? Ako niste, odite na njihov myspace profil. Dečki su upravo izdali novi singl pod nazivom „Prva“, zbilja okej stvar! Bivši frontman grupe Fakini Milivoj Štefanec izdao je instrumentalni album „3×3“ (izdavač Šareni dućan). Ovo je njegov prvi solo album i konkurira za glazbenu nagradu „Indexi“ za najbolji album u 2009. na području bivše Jugoslavije u kategoriji „Prvi album“.
Indexa i njihove glazbe sjetit će se starije generacije koje me eventualno čitaju (veli frend da me njegova mama redovito čita i smijucka se), mlađima su nepoznati. Prema broju glasova, od 40 kandidata Štefanec se nalazi na čvrstom 12. mjestu s tendencijom napredovanja. O albumu je pozitivne kritike napisao Vladimir Horvat na glazbenom portalu Terapija, a ugodno iznenađen je ostao i doajen hrvatske glazbe Arsen Dedić, koji je Milivoju uputio laskave komplimente. Za kraj ću samo spomenuti da dokumentarni film o koprivničkoj punk sceni „Koprivnica pleše pogo“ otvara ovogodišnji DORF festival u Vinkovcima (festival dokumentarnog rock filma), što je uspjeh sam po sebi.
E da, i koprivnički rapcore momci imenom Mrtve ribe (iliti Dead fish) uskoro će imati promociju albuma „Cronopol“, tj. krajem trećeg mjeseca. 
Dakle, glazba nam ne stagnira, stalno se nešto radi, pokreće, promovira i sl. Pohvalno! Još kad bi to znale popratiti lokalne novine, jer jedine rubrike koje se bave mladima pišu o tome kako osnovnoškolci doživljavaju prvi snijeg (prije 20 godina bi pisali o tome vole li više proljeće ili Tita), kako se srednjoškolci oblače i koliko troše na gablec, a mlade majke, izmučene kao rudari iz Aleksinca nakon duple smjene, ponosno se kočopere sa smežuranim naotečenim bebačima. Ovu posljednju rubriku nerijetko zbunjeno gledam i uzaludno tražim njen smisao. Whatever, profesionalizam ostavljam profesionalcima, a teme za koje smatram da eventualno nedostaju pokušavam pokriti svojim angažiranim piskaranjem zbog kojeg mi neki plaćaju pića po Kugli, drugi me bojažljivo gledaju u strahu da ih ne spomenem u nekom tekstu, treći me bijesno gledaju i prijete šamarima, a četvrti komentiraju kako uopće nisam nikakav novinar. Hi hi hi, pa i nisam… Inače ne bih bio toliko zanimljiv 😛