Ludi grad
Čitav grad je poludio. Na Zagreb mislim. Bogme više nikamo ne idem bez mp3 playera, jer ako ne slušam omiljenu muziku, prisiljen sam slušati babe koje prigovaraju jedne na druge, klinke koje tračaju frendicu iz 2b opće gimnazije, nagelirane kauboje u trenirakama koji komentiraju svaki automobil koji prođe, šminkericu koja sluša narodnjake iz mobitela te nekog frika koji je sjeo i onda sve ljude oko sebe (njih 20-ak) ispituje „Jeste li umorni, hoćete li sjesti?“.
U svemu tome obrati mi se jedna babetna „Hej, mali! Pa naj viseti na meni, kam se guraš s tim ruksakom?“. Rekoh „Pa gužva je, kaj da ti velim!?“. „Nek je gužva, s tim ruksakom me stalno rivlješ!“. Onda ispalim „Ja i moj ruksak smo ko vi bez ruksaka“, na što je ova umuknula. Najlakše je žderat, skupit stotinjak kila i onda prigovarat ljudima u tramvaju da ti zauzimaju mjesto. E moj sinko, ne ide to tako!.
Pokušavam se zabaviti gledanjem kroz prozor. U oči upadaju cure odjevene po najnovijoj hit –modi: trenirke neke, patičice, štucne… Ono, kao, „Vraćam se iz teretane, a teretane nisam vidla“. Zanimljivo, gotovo svaka ima koju kilu (ili nekoliko desetaka) viška. „Dušo draga, da se ti baviš sportom ne bi bila debela!“ pomislim i zatvorim oči jer mi je dosta ovog ludog grada.
Sad, tijekom blagdana, posjetit ću onaj drugi grad, Koprivnica se zove. Također suludi grad, ali na drugi način. Tamo se ništa ludo ne događa, svi su kao pod sedativima. Vidim ljude nakon nekoliko mjeseci i razgovor ide u stilu „Kaj ima? „, odgovor „Pa nema nikaj“. Velim „Dobro, a kaj radiš po cele dane?“, ovaj veli „Pa… ništ…!“. Zanimljivo kako nekima nikad nema ništa, dok drugi ne znaju kako svladati problem manjka vremena za sve aktivnosti koima se bave. O tome pred kraj kolumne!
Podravka
Neki dan dođem doma i vidim neki rukomet na TV. Pita japa „Kaj je to, europsko prvenstvo il nekaj?“, a ja blijedo gledam i pojma nemam. Čudno za čovjeka koji je nekada auto stopom išao do Slavonskog Broda gledati Podravku protiv Salvonijatransa, te nakon utakmice žicao tetu Anu Matišić za prijevoz s rukometašicama doma. E, to su bila vremena! Sport me već neko vrijeme ne zanima – možda sam odrastao, ali nekako mi se više čini da nije to što je nekada bilo. Podravka, najdraža naša, ima novu upravu. Navodno ta uprava radi dobar posao – hvala bogu, bilo je i vrijeme da netko počne. Rezultati? Bit će bolje dogodine. Rukomet je sport, lopta je okrugla – nekad pobijediš, nekad izgubiš.
Malko me iznenadilo dok sam vidio staru simpatiju Nikicu Pušić na popisu igračica ove sezone. Znam da ovo čita il će joj cure prenijeti, pa ono, „Bok Nikuška!“. E, nekada smo ja i frendica Petra sačekavali Nikicu nakon utakmica i žicali dresove. Onda smo u tim dresovima ponosno hodali naokolo, te na pitanja odakle nam to, umišljeno govorili „Nikica nam je dala!“. Ma čovječe, ko da smo Boga osobno vidjeli, a ne rukometašicu kose žute poput pileta.
Davorina i Joža, kaj delate?!
Inače nisam ljubitelj nijedne političke stranke. Od domaćih ljudi ne gotivim previše pojedince, iako sam se i ja svojevremeno furao na staru narodnu „Što je više kleveta i laži – Mrle nam je miliji i draži!“. Drugi pojedinac, politički jak iz našeg malog gradića, upravo je Josip Friščić iz HSS. O njemu nikad nisam mislio ništa. Ne tiče me se, kao ni njegovo slizavanje sa vladajućom strankom, kojim je mnoge razočarao. No, mene je još više razočaralo dok sam pročitao da Josip Friščić otvoreno podupire Vlatka Markovića, predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza. Ne mogu vjerovati da jedna takva osoba ide uništavati svoj ugled (ono što mu je od njega ostalo) podupirući čovjeka koji je uništio hrvatski nogomet. U ovo ludo vrijeme u kojem živimo nogomet nam je dotakao samo dno. U cijelu priču upao je i Davor Šuker, kojem to zaista nije trebalo jer na taj način srozao je ne samo svoj ugled, već ugled čitave generacije Vatrenih. Dva klana, Markovićev i Štimčev, bore se za prijestolje. Dva klana puna sumnjivih ljudi s dosjeima, mafije, ljudi koji iza sebe imaju kojekakve neraščišćene poslove i propale projekte. Štimac, zamislite to samo, ima plan i program! Ma nemoj mi reći? Plan i program imaju i hadezeovci, pa eto, država nam je svejedno u rasulu.
U to vrijeme Zdravko Mamić novinarima psuje majku, oca i Jocu Amsterdama (ne bi mu čudilo da Joca vodi to sve), Dinamo i Hajduk su opet ispali iz Europe. Krivi su svi samo ne oni – zaleđeni teren, suci, pekmez koji su jeli ujutro u hotelu za doručak… Navijača više nema, ono malo što ih je ostalo razočarano su bacali šalove na tartan stazu. Moji šalovi lijepo su složeni, te ispeglani i mirišljavi stoje u ormaru, u kutiji punoj fotki, programa za utakmice i starih karata. U navijačkoj penziji su, poput mene. A drugi se i dalje voze u skupocjenim autima, vani piju šampanjce i druže se s manekenkama, a u idućem kolu opet će izgubiti od opskurnih klubova i kriviti zaleđeni teren.
Nacizam i fašizam za početnike
Nasilje mladih opet zahvaća državu, nakon što je nekoliko ljudi u par godina stradalo od batina, ni krivi ni dužni, ovaj užas se nastavlja – mladi Miroslav Tunjić iz Županje ubijen zbog kutije cigareta. Punio je novine tjedan dana, a onda više ni slova o tome. Koprivnica je isto imala svoje heroje – ekipu koja je prije par godina iz čista mira do smrti iscipelarila hrvatskog branitelja i heroja iz Zagreba, koji je vikend provodio na nekoj feštici na Vinici. I danas, Koprivnica ima nove idiote. Nadobudne klince koji nemaju život, pa se furaju na nacizam i fašizam, briju glave i na Facebook stavljaju statuse „Danas je skinheadsima radna subota!“.
Ima ih nekoliko. Njihov cilj? 
Uglavnom pojedinci, nikako grupa, jer nemaju se hrabrosti suprotstaviti većem broju ljudi ili sebi jednakima. Dakle, maltretiraju, napadaju i tuku samo i isključivo slabije od sebe, klince, djevojčice od 13-14 godina… Zbilja moraš biti genijalac da ideš prijetiti nekoj klinki jer nosi majicu Che Guevare, ili klincu nekoliko godina mlađem jer sluša muziku na mobitelu. Jedan je svojevremeno hrabro za jednom djevojkom trčao želeći je isprebijati – letvom?! Možda trenutno samo ja vidim problem… Ne znam samo odakle im te ideje, valjda iz nekakvog nastranog priručnika „Nacizam i fašizam na početnike“. Pr
imao sam i ja prijeteće poruke od dotičnih, no nikada mi se nisu usudili prići.
Nije bitno samo što rade roditelji i škola, već i što (ne) radi policija, koja bi trebala stati u zaštitu građana. Ne samo klinaca i curica koje pojedinci imaju na meti, već i radi njih dvojice i njihove ekipe – koja je već nekoliko puta u gradu dobivala batina od ljudi kojima je bilo dosta i koji su uzeli stvari u svoje ruke, kad već policija to nije kadar. Znam da većina ljudi misli da dižem prašinu bezveze, ali sjetite se – nismo li nedavno imali slučaj crnoputog igrača Slavena, koji je napadnut od strane istih? Naravno, u njihovom stilu – letvom, s leđa!
Matej Perkov Fan club u raljama leda!
Pa tako nekako! Jedan od mojih vjernih čitatelja navodno je pao na ovom prokletom ledu na putu do posla, te se sam izubijao i završio u bolnici. Njemu želim brz oporavak, a ostalima poručujem neka paze. Pazite kako hodate, domovina nam je zaleđena!
PMS – punk mijenja svijet!
Svoj zadnji projekt iz glazbene domene napravio sam u skladu sa svojim glazbenim ukusom kojeg dijele tek neki. Riječ je o hrvatskim girl fronted punk bendovima, dakle bendovima s pjevačicom. Ovaj kompilacijski CD izdan je prije dva tjedna, dijeli se besplatno, čitav projekt je DIY i omogućuje vam da čujete kako zvuči 29 hrvatskih bijesnih žena.
Ovaj projekt planirao sam početkom 2010., na osmi mart. No, neke stvari su se oduljile, pa sam pripremio sve to za kraj godine. Zašto zadnji projekt? Zato jer mi je dosadilo ulagati svoje vrijeme i energiju da bih ispromovirao neki bend i napravio nešto dobro za scenu. Svaka čast pojedincima, ali većina bendova ne zna ni sama što hoće, a dobar dio ih ne želi ulagati u sebe niti se potruditi. Hej, to je vaš bend, potrudite se malko!
Naravno, kod većine njih ista priča – ne uspiju, raspadnu se i uvijek im je kriv netko drugi, treći, deseti… Uvelike me podsjećaju na Zdravka Mamića, a od takvih ljudi, bogme, idem što dalje! Žao mi je što promocija nije održana na Girl power festu u Kuglani – točnije, ove godine tog festivala nije bilo. Prva verzija udruge MAK bila je da nemaju novaca i pogođeni su recesijom, a druga da im se takav festival neda raditi. Šteta u svakom slučaju!
Znate li vi uopće tko je Petar Rikić?
Koprivnica je mali grad s mnogim poznatim imenima. Još jedno se probija – to je Petar Rikić, mladić koji motociklom obilazi svijet. Njegova pustolovina podsjetila me na film „Motociklistički dnevnici“ o putovanjima Che Guevare dok je još bio student. Jednom sam gledao neki dokumentarac o hrvatskim bajkerima, gdje je jedan objašnjavao kako svi maštaju o tome da sjednu na motor i putuju Europom ili svijetom – ali jako malen broj ljudi ima muda za to.
Petar očito ima dovoljno hrabrosti (i sposobnosti) da se upusti u tako nešto. E sad, zanima vas više? Više ne znam ni ja, zato idem danas na njegovu promociju knjige „Oko svijeta“. Dakle, osim što zna voziti, dečko zna i pisati, a knjiga se prodaje za skromnih sto kuna. Osim što Rikićeva pustolovina djeluje zanimljivo, također djeluje itekako inspirativno. Samo se treba spakirati, odabrati rutu i krenuti! S obzirom da su moderna vremena, dodao sam Petra na Facebook i zabavljao se gledajući prekrasne fotografije s putovanja diljem planete na kojoj živimo. Nevjerojatno kako si neki lako nađu zabavu, dok većina ljudi doma trune i ne zna kamo bi sa sobom. Recenzija knjige slijedi u drugoj kolumni, a nadam se i intervju s mladim pustolovom.
Bijeg
Dakle, kako rekoh, preko glave mi je svih i svega: i debelih žena koje se furaju na sportivo look, i iskompleksiranih nazi skinheadsa, i nogometne mafije, i apatičnih ljudi koji trunu. Rekoh, dosta! Pakiram se i bježim! Ruksak, nepromočive hlače, sendviči, čokoladica, voda, karta, planinarske cipelice i put pod noge. Tišina, bjelina. Sunce tek izlazi. Nema nikog. Ni gnjavatora ni problema. Jedini problem je što sam skrenuo sa staze, al idem po nečijim tragovima pa opet dobro. Sve je mirno, čujem samo svoje disanje.
Dolazim do planinarskog doma, posjetitelja još nema. Uživam u toplom grahu s pola kile papra (uobičajena doza), a neka debela mačka mi se šmajhla oko nogu i žica hranu. Sit i napit uzimam rukavice i kapu koje sam stavio sušiti na peć, te idem dalje. Evo i vrh, evo i pogled radi kakvog se zbilja isplatilo probijati kroz snijeg koji seže do koljena. Silazim po snijegu, uživam u osjećaju kao da trčim kroz puding. Vraćam se doma, u busu me čudno gledaju dva nagelirana tipa koji bazde po dezodoransu i idu na izlazak. Zbilja, izgledam ko da sam sišao s planine. Onda opet rasprave i čuđenje „Pa di ideš sam, šta pretjeruješ, to nema smisla…“. Ne znam zašto je ljudima tako teško prihvatiti da je netko drugačiji. Kao što netko voli u seksu da ga se bičuje i veže lisicama, tako ja volim hodati sam po šumi i baš mi je super. Ne znam kaj se svi čude ko picek glisti. Naravno, dok treba ići samnom, svima se teško ustati u 5 i bazati po šumetini nekoliko sati u komadu. Nije ponekad lako ni meni, ali na kraju sam uvijek zadovoljan pa nema razloga da ne odem. Eto vam par slika pa uživajte.
Na kraju čestitke
Neki od vas slave Božić. Neki slave Festivus. Drugi ne slave ništa jer su ateisti. Božić mi predstavlja dan odmora od svakodnevnih napora na radnom mjestu, pa sam pripreme izvršio razgovarajući sa svojom vagom. Vaga je dala zeleno svjetlo za „žderilo“, kako bi rekao moj frend Karlo, tako da mi u petak preostaje božićna kupovina čokolada, čipsa, ljutih kobasica i sličnih krasota. Rekli su da će Božić biti bijel, a Štefanje sunčano, pa bi ovo zbilja mogao biti pre
krasan vikend.
Svima vama koji ste me ove 2010. čitali i podržavali najljepše zahvaljujem! Nećemo si lagati, imali ste prilike pročitati hrpu gluposti, ali ako ste se ponekad barem malo nasmijali, onda dobro! Smijeh još nikog nije ubio, ali ubit će mene cura jer sam joj božićni poklon zapakirao u novinski papir. I to one stranice s osmrtnicama. Kaj sad, nisam obraćao pažnju, a dok sam skužio već je bilo zapakirano, a nije mi se dalo prepakirati jer mi je bilo glupo trošiti još selotejpa. Sva sreća da nisam imao kod sebe Podravski list i zapakirao poklon u onu stranicu s izmrcvarenim majkama i crvenom, smežuranom svježe porođenom djecom.
Lijepo se odmorite i napapajte za Božić, te fino provedite i napijte za Novu godinu!