Živio nam prvi maj!
Drugarice i drugovi,
Evo koristim priliku da vam sa zakašnjenjem čestitam prvi maj, praznik rada (ili kako bi adezeovci rekli – prvi svibanj, mali, a ne maj!). Sunčan predivan dan osvanuo nam je svima ove subote, skucali smo lovu koju smo štedili cijeli tjedan i odricali se gableca da bi si priuštili nešto mesetine za roštilj, pa pokoje pivce, pa pod suncem žutim poput kose Barbare Kolar uživali u blagodatima i slobodnom danu. Nije nam svima lako, jer i oni koji rade strepe koliko dugo će taj posao zadržati, te ako će ga i zadržati, koliku plaću će dobiti. Drugarice i drugovi, došla su vremena kada poslodavac koristi najmaštovitije izreke na teret zaposlenog kako bi mu dao otkaz, jer novca za isplatu – nema. A i kad ga ima, ako imate tu vražju sreću da ste se zaposlili preko Decre ili Adecca, onda će vam te agencije lijepo uzeti trećinu plaće (i više nekad), te ćete lijepo u Bilokalniku ili Podravci ugodno „skladištariti” za minimalac, te uživati u očaravajućem svijetu paleta i kartonskih kutija. Drugarice i drugovi, od rada, kako kažu, još nitko nije umro, pa valjda nećemo ni mi!
Onaj rumeni tip iz Đelekovca, koji je pred nekoliko godina izviždan od strane penzića i radnika na sam prvi maj u Maksimiru, ove godine ne dijeli binu sa sebi ravnim facama, već uživa na zasluženom odmoru u poslovnoj školi Remetinec, odakle nam se neki diplomirani polaznici povratiše. Povratiše se, bilo to u novinama i na televiziji, te ću da ih zvrcnem (čim nabavim brojeve) kako bih dogovorio preuzimanje voljenog mi rukometnog kluba u narodu poznatog kao „Podravka Vegeta”. Ako Kerum može biti gazda Hajduka, onda mogu biti i ja u Podravci, mislim da bi cure bile zadovoljne, a navijačima bih obećao pobjede protiv uvijek neugodne Nature Agro ili Osijeka CO. Drugarice i drugovi, nadam se da ste se lijepo proveli za prvi maj (ako ste imali čime), jer kako je krenulo, dobro biti neće! Jer ako ja preuzmem klub, bit će rusvaja!
Izgrednike van sa stadiona!!!!
Drugarice i drugovi! Uvijek su nam govorili, opijum za mase, osim religije, je politika po sistemu kruha i igara. E, pa više ni to nemamo! Mnogi imaju običaj odlaziti na utakmice, još ako je to najveći hrvatski „derbi”, i to na sam prvi maj, može se zbilja govoriti o prazniku nogometa (kojeg na kraju na terenu nije ni bilo jer je među igračima postalo moderno da se vuku travnjakom ko zadnje krepaline). Ovog vikenda praznik nogometa pokvarili su izgrednici, nezaustavljiva horda koje je već dugi niz problem hrvatskog nogometa. Oni, drugarice i drugovi, su uzrok tome što ljudi više ne dolaze na stadione. Oni su ti zbog koji strepimo hoćemo li doći kući čitavi. Drugarice i drugovi, to su ti famozni „zločesti plavi dečki”, to su ti primitivvci koji pod krinkom hinjene dobrote mlate ljude, razbijaju glave, to su ti koji su svim pravim navijačima Dinama upropastili nogometni praznih na prvi maj – to su, drugarice i drugovi, hrvatski policajci. Nezamislivo je uopće da specijalna policija ide intervenirati zbog jedne pišljive bengalke, iako smo i to ne jednom vidjeli. No, svatko s dva grama mozga u glavi zna da to nije potrebno u ovakvoj situaciji i među raspaljenom masom, gdje učas može doći do nereda. I dok su svi dnevni mediji osvanuli danas s naslovnicama u stilu „Zatvorite huligane”; nitko neće reći pravu istinu, koje su prepuni forumi i o kojoj polako počinju govoriti i mediji – oni koji nisu pristrani i potplaćeni. Policija je ta koja je nered inicirala, policija je ta koja je počela iz čista mira ljude mlatiti – policija je ta koja je, pred stotinama svjedoka i kamera, napala ljude na sjevernoj tribini. Policija je također ta koja je tukla narod kao i devedesete protiv Crvene Zvezde, koja je pendrečila na tribini simpatizere, starce, djecu, djevojke – zato jer je, eto, netko na istočnoj tribini prekršio taj i taj članak zakona o navijjačima i zapalio tu strašnu baklju, koja je normalan dio navijačkog folklora već desetljećima diljem svijeta (kažu iz MUP-a da baklje nisu dio navijanja, ko da veliš da torta nije dio svadbe). Napravili su zločesti plavi dečki sa kacigama i pendrecima stupicu navijačima na izlazu, te pednrečili svakoga tko je pored njih prolazio – razbijajući glave svima, udarivši čizmom na podu dedu od 60 godina, nogom prevrnuvši, onako iz fore, invalida koji je pod sjevernom tribinom probao proći cestu u kolicima. Mnogi su, kao i devedesete, sa stadiona u bolovima razbijenih glava bježali doma, jer ih je bilo strah u bolnicu, da ne bi ondje dežurni policajci po ranama zaključili „tko je bio u neredu” i podijelili zabrane i kazne. Drugarice i drugovi, dobrodošli u plavi pakao – dvadeset godina kasnije! Navodno je, jaoj meni, ocu dvoje djece iz interventne topovski udar raznio oko (svaka budala zna da topovski udar ne može nekom raznijeti oko, jer da mu je to upalo pod vizir raznijelo bi mu glavu skupa sa kacigom), i pitanje je kako mu je netko mogao ubaciti bilo što pod kacigu – očevici govore kako je policija bacala topovske udare na navijače, pri čemu se ovaj pametni Varaždinac ozlijedio nestručlnim rukovanjem. Jedan navijač je upucan, o njegovom stanju mediji su prestali izvještavati. „Poruka je poslana”, kažu, jer naravno, u čijoj režiji su policajci pendrečili nedužne navijače, i zašto? O tome možemo slobodno nagađati, a u međuvremenu možemo biti složni u nastojanju da se izgrednici izbace van sa stadiona – ti iskompleksirani nabildani ćelavi tipovi s pendrecima kojima je neopisiv gušt mlatarati invalide, djecu, starce, nenaoružane simpatizere kluba koji su samo došli pogledati utakmicu. Zapravo, navijači nisu cvijeće, prava istina je da su si sami krivi za ovo. Možda su se, eto, svi ti ljudi u hodu popiknuli i pali na neki sanduk ko onaj mali iz Karlovca.
Drugovi i drugarice, a …. koji nogomet?
I dok mediji trube o tome kako zbog „huligana” ljudi ne dolaze na stadion, već je degutantno to slušati zbog same činjenice da je u HNL pojam „nogomet”već odavno izgubio svaki smisao, da nam je dosta igrača koji plaću zarađuju u kladionicama, zapaljenih auta nogometnih „menadžera”, propucanih tih istih menadžera, onog Štimca koji naglašava da će spasiti hrvatski nogomet, a za vrijeme „volontiranja” u Hajduku bacio je taj klub u takvo katastrofalno stanje od kojeg se još nije oporavio. Njegove veze s mafijom nitko ne želi komentirati – svima je zanimljivija njegova nova ljubavnica. Tisuće hrvatskoh navijača više ne pohode utakmice voljenih klubova jer ne žele da ih netko pravi budalama – niti žele sa svojih 30-40-60-70 kn financirati kojekakve bedastoće i eksperimente.
A tko to sve plaća?
Sve to, drugarice i drugovi, plaćamo mi! I dok će policija okupirati medije s vapajem da im treba više financijskih sredstava te da nisu dovoljno zaštićeni, to će, znajte, ići na naš račun. A tome treba reći dosta, jer već predugi niz godina plaćamo nesposobnu policiju. Policiju koja u Sesvetama na intervenciju pljačke banke šalje nekog tamo vježbenika koji nije smio ondje ni biti. Policiju koja je u akciji lova preklani na Koradea skidaa do gola njegovu obitelj da vidi nose li na tijelima neke oznake pomoću kojih komuniciraju s njim, a nisu mu pretražili vikendicu u kojoj se debeli skrivao s arsenalom oružja (a onda su u napad na vikendicu poslali prometnog policajca koji je poginuo jer nije nosio pancirku). Policiju koja me tražila po Zagrebu da vidi jesam li zbilja u kafiću na kavi ili sam na utakmici visokog rizika Podravka – Sesvete. Policiju koja će izmisliti problem ako ga nema, ili te prvo uhititi, a onda izmisliti razlog kojeg nema i ne pomaže ti ni ako imaš 15 svjedoka. Policiju koja će te uhititi i napisati zabranu ukoliko vikneš sucu da je majmun, a oni sami će na nekoj utakmici KC lige istući igrača protivničke ekipe. Policija koja će te upucati dok ideš vaditi novu osobnu iskaznicu. Eto
, drugarice i drugovi, takva vam je naša policija! Danas sam slušao pjesmu od Pankerfausta posvećenu nekoj kurvi, zove se „Platit ću ti da te volim”. Ovdje bi se mogla napisati pjesma u verziji „Platit ću ti da me pendrečiš”.
Gdje nam je nestao rokenrol?
Prvomajski glazbeni program na Zrinskom trgu bio je rezerviran u petak za domaće bendove, a u subotu za onog Istrijana Tonija Cetinskog, navodno poznatog i relevantnog hrvatskog glazbenika. Jednostavno mi je nepojmljivo da se već koju godinu zaredom neki bendovi uporno trpaju u popodnevni program dok ljudi po dvorištima još tamane roštilje, ili su u školi/na poslu, dok neki drugi zauzimaju udarne termine. Očito nekom koprivnički rock nije u interesu, tj. ne samo to, nego maćehinski radi bilo što samo da se gurne na još veću marginu. Nevjerojatno mi je da jedni Suho grlo nos nisu zaslužili nastup oko 20-21h, ako zbog ničeg, onda zbog toga što spadaju u perspektivne demo bendove koji iza sebe imaju nekog rezultata/fanova/godina staža na nekakvoj rock sceni (ako i nije mnogo, više je nego što imaju neki). Mnogi će skočiti da branim dečke jer ih poznajem, iako to nema nikakve veze. No dobro, riječ je o Koprivnici, u kojoj je i inače sve naopako. Tako je normalno da i nakon svih ovih godina neki tvrde da „nemamo scenu”, te prezrivim osmijehom gledaju na sve ono što upućuje da scenu itekako imamo.
Facebook – nov sociološki fenomeni
Facebook svakim danom generira u sve veće čudovište. Već sam navikao da ljudi stavljaju na statuse kojekakve gluposti, osnivaju kojekakve besmislene grupe i slično. U Novije vrijeme primjećujem neke druge fenomene. Nikako mi nisu jasni zaljubljeni parovi, tj. gotovo svaki par kojeg poznam ima sliku na profilu gdje su skupa. Pa ljudi, kako to radite? Imate fotografa unajmljenog ili… ? A kako vam ispadnu one slike di se ljubite? Jedan od vas dvoje fotka, pa se poljubite jedno sto puta prije nego nega slika uspije, onda skupa odabirete koju ćete staviti na „fejs”? Ili vas jednostavno slikaju mama/tata/baka? Fascinantna je i opterećenost tuđim ljubavnim životom – staviš si na status da si u vezi, 100 ljudi će kliknuti na famozni „lajk”. Staviš li na status da krepavaš od raka, troje ljudi će kliknuti na „lajk” – jedan od sreće što ćeš krepati, a dvoje jer ionako „lajkaju” sve. Onda ćeš umrijeti, stavit će se na Facebook „Event invitation”, recimo „posljednji oproštaj na hgradskom groblju”, pa će ti ljudi, kako će ti već posjećivati grobnicu, na nadgrobnu ploču nadopisivati „like” ispod onog datuma na kojem piše kad si umro. Internet je unio pravu revoluciju u međuljudskim odnosima, te postavio neke testove na kojima većina nas (uključujući ponekad i mene) redovito – pada!
Branko, a kava?
Obećao mi, prije više od godinu dana, jedan malecni prijatelj kavu. Pozvao me na tu kavu riječima „Mali je ovo grad, naći ćemo se već!”, no mjeseci prolaze, a ja i Brankec tu kavu nikako da odradimo. Znao sam da su Podravci škrti, ali ovaj slučaj već zbilja graniči za bezobrazlukom. Ako je nekom zaista teško odvojiti 7-8 kuna kako bi popio kavu s tako dragim i simpatičnim dečkom poput mene, e onda stvarno…. Nemam komentara!