Proljeće, proljeće!
Dakle prokleti snijeg se rastopio, stiglo toplije vrijeme i već pomalo ostavljamo jaknice u ormarima, zadimljeni prostor kafića zamijenili smo terasom i upijamo vitamin D koji dolazi iz sunca žutog poput poput simpatične konobarice iz kafića Max u West centru, gdje se ponekad nalazim s kolegom Štefom. Naravno, kakve sam ja sreće, proljetni dan dok ja posjećujem Koprivnicu nija sunčan nego mora padati odvratna kiša koja me natjerava da se prisjećam koliko prijatelja imam u blizini kolodvora kako bih od nekog nažicao kišobran. Jer ako se smočim, njunjkav sam cijeli dan i zbilja nisam ugodno društvo. Nije bitno, glavno da je proljeće tu, a povratak s vikend izlazaka više neće biti obilježen nehumanom hladnoćom i neočekivanim padalinama koje sjedaju na nisku temperaturu savršeno ko budali šamarčina.
Kugla i dalje utvrda urbane kulture
Neočekivano, čim je prošlotjedna kolumna objavljena gradom se pronio strašan glas kako u Kuglanu dolazi Slađa, a nakon vizualiziranja prvih scena u kojima dotična nakaza skače po pozornici i sisama uništava opremu, pojavila se i vizualizacija drugih prizora, u kojima uglavnom kojekakvi neandertalci i plodovi incestuoznih radnji u podkalničkim selima i ostalih manjih sredina oduševljeno skaču u prvom redu. Odakle mi to uopće? A odakle, pročitao na fejsu, raspitao se i par ljudi mi potvrdilo – naravno, s obzirom da ja nisam profesionalni novinar nego nižerazredno piskaralo, odmah sam se primio toga ko pijan plota bez da provjerim informaciju. Da sam to provjerio, tj. nazvao kolegu Juru, on bi mi sasvim sigurno rekao da se tako nešto u Kugli neće održavati dok je on živ. Stoga mu se ispričavam na tome što sam pridonio srozavanju ugleda Kugle šireći dezinformacije – iako smatram da je moj prošlotjedni tekst zapravo bio pozitivan šok. Neka se ljudi malo zamisle što u ovom gradiću zapravo žele. A ako nešto žele, onda neka to i podrže, pa će biti više urbanijih programa i koncerata. Iako bih Juri predložio, bez zamjerke, nek proba jednom organizirati koncert Sandre Dabo ili Slađe – onako, mislim da bi (bez zajebancije) to bila prvoklasna zajebancija – pričajući s ljudima, mnogi su mi rekli kako bi rado platili kartu za takav koncert, s obzirom da cirkusi u Koprivnicu više na navraćaju. Još da dođe Marko Grubnić sa svojim svinjama i psima u balerinskoj oblekici – ma kakva Moira Orfei! Inače, u subotu je koprivnički Dead Fish održao promociju nedavno izdanog albuma Cronopol snimljenog u studiju Nonc. Dečki su zbilja napravili odičan posao, počevši od kreiranja pjesama, do organizacije koncerta koji je zbilja bio super. Pet ljepuškastih momaka, pet veseljaka, pet vitezova na braniku koprivničke urbane scene imenima Aleksandar Rapaić, Denis Koščak, Matija Peić, Leo Benkek i Relja Kekez odlično kombiniraju rap, punk i metal. Ovaj glazbeni pravac mnogima se dopada, a dečki spadaju među originalnije bendove na području Hrvatske iako ih ponekad uspoređuju s Elementalom, TBF, Delyricum, neki i s Rage against the machine. Ako nekom uhu tako zvuče, okej, no osobno smatram da je bend toliko originalan da su usporedbe suvišne. Njihov cilj nije samo dobra svirka, već socijalno i politički angažirani tekstovi kojima skreću pozornost na probleme današnjeg društva. S trakom preko ustiju i papirima raznih natpisa koje su bacali u publiku aludirali su na loš položaj novinara. Moj položaj i nije tako loš – honorar ionako ne dobivam, mito mi nitko ne daje (primam samo poticaje fanova i minifanova u obliku piva), a imam punu slobodu da trkeljam o čemu me volja. Urednik sajta još mi nije cenzurirao niti jednu jedinu riječ, pa mu ovim putem naljepše zahvaljujem. Napomenimo još da su svirku obogatili svojim nastupima Beetan tone, Barkod i Promente, tako da je večer zaista bila plesna.
Prijatelji ili…. ?
Da se vratimo malko na temu praćenja programa u Kuglani – mnogi bi htjeli da se u gradu nešto događa, no nerijetko ne prate ta događanja ili im je strašno puno dati 15, 20, 30 kn za ulaz. Naravno, nije im puno dati 15-20 kn za kutiju cigareta ili litru vina. Kad god sam imao u džepu 20 kn uvijek sam radije plaćao upad, a za piće bih se uvijek snašao. Ili bi me ntko počastio, ili bih nekoj curi zaprijetio da ću je zamarati čitavu večer ako mi ne plati pivo. Na protuprijetnju „Zvat ću dečka” odgovarao bih sa „Zamarat ću ti i dečka, bez brige”, tako da bih uvijek završio s čašom u ruci. Neki su toliko lijeni da ni ne dolaze na događanja – da li iz apatije, ili neznanja, ili ljubomore, ne znam. No potegao bih još jednu tabu temu (ajme kako obožavam pričati o stvarima o kojima društvo uglavnom šuti). Nerijetko na koncertima i sličnim događajima nastupaju ljudi (dečki i cure) iz našeg grada. Njihov performans, o čemu god da se radilo, zahtijeva mnogo truda, bezbrojne sate provedene na probama (ili treninzima,ako se radi o sportašima). I dok dođe vrijeme njihovog nastupa, mnogim njihovim „prijateljima” puno je dati 15 ili 20 kuna za ulaz. Ej, radi se o novcima koje možeš namaknuti ako u nekoliko navrata odneseš flaše u dućan! Nema ljepšeg osjećaja nego dok nešto napraviš, za nešto se trudiš, onda dođe trenutak da to prezentiraš pred publikom, pred svojim prijateljima i poznanicima, dok te hvata ona pozitivna trema, brineš se hoće li se ljudima svidjeti tvoj rad u koji si uložio svoje vrijeme, financijska sredstva (da, ne biste vjerovali, sponzori ne padaju s neba!), da ne spominjem trud i muku, živce… I onda na upad dolazi on, TVOJ prijatelj, i bez grča na licu te pita „A mogu ja besplatno?”, uz kratko objašnjenje kako tih 15-20 kn (za koji dobiva i CD) jednostavno – nema. I onda shvatiš da ti takva osoba zapravo uopće nije prijatelj, shvatiš da ta osoba koju poznaješ od djetinjstva i koja jako dobro zna kakav si pakao prošao kod realizacije projekta uopće ne cijeni ni tvoj rad, ni tvoj uloženi trud, a najmanje novac koji su u svoj projekt uložio (svota prema kojoj je tih 15 kn beznačajna sitnica). Još na kraju pomisliš „bar je došao”; za razliku od druge trojice od kojih se jednom ne da, drugi nije ni znao za koncert, a trećem baka od cure iz Sokolovca slavi dijamantni pir na kojem će deda ponosno odjenuti ustašku uniformu kako bi se prisjetio starih dana. Eto, dragi ljudi, zato u Koprivnici nema više sadržaja, zato su i pojedinci digli ruke od organizacije koncerata – zato su nam stadioni i dvorane prazni, a koncerti poluposjećeni. Mogao bih nezahvalno i drsko spomenuti kako neki rade, imaju plaću, žive s roditeljima, nemaju curu, nemaju dečke, nemaju životinje, nemaju dugove, ne drogiraju se, ne kockaju, nemaju hobi, nemaju život – pa im je opet neobjašnjivo teško izdvojiti tih 20 kuna za upad. Sramota je za ovaj grad da su na prošlogodišnjem MAK festu Koprivničanci spadali među rijetke posjetitelje, dok su neki potegli iz svih krajeva Hrvatske i spavali u promočenim šatorima na Bašči – zato jer im je do nečega stalo i znaju cijeniti tuđi trud. Koncert u sklopu Girl power festa također je bio slabo posjećen iako su bendovi zbilja bili odlični. Mentalita primitiva, što drugo! Ide na
dušu njima, iako znam da većina njih ovo sad čita i nikako se u tome ne prepoznaju.
Mora(l) našeg grada
Sjedim u Artu na kavi, škicam novine i vidim da nam moral u gradu pada brzo poput proljetnog pljuska. Bože moj, pa gdje mi to živimo? Onaj manijak skrivio prometnu i još napao policajce, policajci par dana kasnije igraju utakmicu Kc lige i napadnu protivničke nogometaše (njihov poraz radi prekinute utakmice uljepšao mi dan), onda naslovnica Podravskog objavila svijetu kako je netko netko blagoslivljao žaračem, i tako… Primjetio sam da je Podravski list sam sebi konkurencija u objavljivanju grozomornih naslovnica, još pamtim fenomenalne snimke sms poruka u kojima netko prijeti nekom klanjem i šalje kletve koje spominju konje na majčinom grobu ili objavljuju kultni citat razjarenog muža „Tak sam je šupil kaj se zvrtela po asfaltu!”. „Ma kakav trash – pulp”, rekao bi jedan kolega. Nasmijala me kolumna svima poznatog Celiščaka, koji je opisao kako je nakon objavljivanja jedne od kolumni imao blizak susret u gradu s nekom revoltiranom gospođom senzualnih usana – hvala nebesima da starije gospođe ne čitaju moje piskaranje (većina ih ne zna s internetom) jer bih vjerojatno dobio kišobranom po glavi, a i ona jedna djevojčica koja se srdila na mene jer sam je jednom spomenuo više me ne mrzi. „Se još srdiš”; upitah je brižno, na što mi je odgovoreno osmijehom i odmahivanjem glavom. Pa dobro onda, sad se na mene ljuti samo jedna jer sam negdje napisao da „na koncertima pijana laje na ljude poput psa”. I sad se ona ljuti ko da sam joj ja lijevao u ustašca alkohol zbog kojeg je podivljala, a bogme nisam je pijanu ni nagovarao na neadkevatno ponašanje. Ne znam može li se nizak društveni moral opravdati nedostatkom utjecaja katoličke religije, jer odricanjem u korizmeno vrijeme pokazujemo koliko nam je vjera jaka. Moja nije nikakva, iako sam se odrekao nekih stvari (uglavnom hrane), jer zbilja ne bih želio doći u poziciju da si moram proširivati nove hlače ili se odreći nošenja omiljenih majica koja su mi odjednom postale preuske. Zato pazim na to što trpam u sebe (kebabe u Njam njamu subotom ne računamo), a odrekao sam se i koncerata preko tjedna, više iz praktičnih razloga jer mi 5 sati sna u jednoj noći nikako nije dovoljno. Neki su se odrekli izlazaka u Kuglu, bilo iz dosade, bilo radi pada morala svojih sugrađana koji su počeli besramno pljuvati po ljudima koji im se ne dopadaju (onako, doslovno). Dajte ljudi sredite se malo…