Ljeto godine gospodnje 2010.
Početkom ljeta hrvatsku punk scenu pogodila je snažna afera u svezi propalog Demo festivala u Puli. Među brojnim bendovima koji su nastupali (i trebali nastupiti) bio je i koprivnički Barkod, koji se vratio doma bez putnih troškova. Priča ide otprilike ovako: našla se dva majmuna (ma ni ne im se spominjati imena, imaju i oni sami već i dovoljno problema zbog toga) koji su osnovali udrugu pod nazivom Kulturno osviještena udruga mladih. Ha ha ha, koje li ironije! Uglavnom, biseri su naumili organizirati festival demo bendova koji bi se održavao u Puli, a okupio oko 40 bendova iz područja bivše Jugoslavije. Zvuči neloše! No, naravno, dečki su se u startu zeznuli u sljedećem. Vejrojatno nisu imali uz sebe olovku i papir, da lijepo zbroje sve brojke u stavci „troškovi“, te zbroje brojke u stavci „prihodi od karata – sponzorstva – vlastito ulaganje“. Naravno, pogađate – troškovi su bili višestruko veći. Prvog dana festivala svirka je održana, dok je drugog dana organizator zbrisao s ono malo novca što ga je bilo u blagajni. Epilog: bendovi odbijaju svirati, posjetitelji i nadalje dolaze iz svih krajeva Hrvatske, članovi bendova, poradi neisplaćenih putnih troškova (a kamoli obećanja o neograničenim količinama hrane i pića) s bine doslovno grabi opremu kao svojevrsnu odštetu. Mnogi nisu znali kako će doma, pa su kontaktirali roditelje da im uplate neke novce kako bi imali za benzin (ovakva situacija posebno je bila „ugodna“ bendovima iz Slovenije, Bosne, Srbije…). Nakon što je ova sramota objavljena u novinama, javio se jedan od nadobudnih kako bi se ispričao bendovima, okrivio sponzore koji nisu uplatili novac (iako se šuškalo da je novac uplaćen, ali i zadržan na nekom od privatnih računa), te obećao da će putni troškovi biti isplaćeni bendovima čim lova od sponzora sjedne na račun. Dakle, na Sveto Nigdarjevo! Spomenuo bih samo da spomenuta dvojica „majstora“, kada zbroje sitniš iz džepova, nemaju ni za jednu kavu. Spomenuti slučaj samo je kulminacija onoga što se po raznim civilnim udrugama u Hrvatskoj događa već dugi niz godina.
Sposobnost i prioriteti
Dakle, kod formiranja upravnog odbora neke udruge biraju se inteligentni, pouzdani i razboriti ljudi. Već nakon kratkog vremena funkcioniranja udruge vidi se da i najpouzdaniji ljudi imaju pregršt mana., dok je većina kronično nepsosobna za čuvanje nacrtanih patki, a kamoli vođenje udruge. Iako su im na raznim kavama puna usta kritika oko raznih događaja i ljudi, oni sami nesposobni su za bilo što. Kako to možete znati? Pitajte ih jednostavno što su ONI dosad u životu napravili. Vođenje posla oko neke udruge je poput zaposlenja (u kojem volontirate, jer tu nikakve plaće nema). Radni dan vam traje od jutra, i tako cijeli tjedan (pogotovo vikendom, jer većina udruga svoja događanja održava vikendom, bilo da je riječ o udruzi koja organizira koncerte, pčelarima ili planinarima). No, mnogi vide svoju aktivnost u udruzi samo kao nekakav hobi. Onda recimo, kažu da ne mogu doći na neki sastanak jer su „umorni od posla, cura im ima rođendan, moraju kod bake na ručak, baš su se dogovorili za kavu s prijateljem“ i sl. Tako da, dok se sve zbroji i oduzme, većinu hrvatskih udruga vode dvije ili često jedna „budala“ koja ima živaca i volje angažirati se oko svih aktivnosti jer mu je stalo više nego drugima.
Miris novca
Novac ima poseban miris. Uzmite novčanicu i pomirišite je. Možda vam miriši, možda vam smrdi… Ne znam. Bez obzira na to da li vam je miris koji ste upravo osjetili ugodan ili neugodan, mnogima je neodoljiv. Ovdje dolazimo do financijskog povjerenja. Što se sve radi s novcima u udrugama, ne biste vjerovali. Često se radi o krvavo zarađenim parama na nekoj aktivnosti, donaciji, sponzorstvu, ili najčešće članarinama članova. Oni koji tim novcem raspolažu rade s njim svakojake egzibicije: postoje oni sitni lopovi koji će „đipnuti“ s vremena na vrijeme novac za kebab ili pivo. Nerijetko posude 10 ili 20 kn, pa vrate. Onda posude 100 ili 200 kn, pa vrate. No, dok krenu posuđivati veće iznose, od 500 – 1000kn, tu im se već pojavljuje problem kako novac vratiti. Postoje krupniji igrači kojima su glavni uzor ljudi poput Damira Polančeca ili Nevia Perloga: dakle, uzimaju novac i ulažu ga u dionice, s nadom da će dobiti neku lovu kroz kratko vrijeme, uzeti proviziju a novac vratiti udruzi bez da itko to sazna. Kada je riječ o većim svotama, nije novost ni da tajnik novac oroči na neko vrijeme, pokupi proviziju, a posuđen novac vrati udruzi. Nije takvim biserima stran ni običaj da se otvori nekoliko bankovnih računa i njima se manipulira, prebacuje se lova s jednog na drugi: novac se čuva na jednom računu, inspekciji i članovima udruge se pokazuju izvadci s drugog i slično. Oni koji raspolažu papirima imaju mogućnost sve zamaskirati i navlačiti za nos članove udruge – tajna je u tome da su papiri komplikacija koje se svi klone ko vrag tamjana, pa su sretni što se našla „budala“ koja će se time baviti. A „budala“ sretna, jer joj se otvaraju razne mogućnosti neočekivanih prihoda. U takvim slučajevima nerijetko spomenuti tajnici ostanu bez novca koji su stručno ulagali ili posuđivali za neke druge potrebe: možete im staviti soli na rep. Hoćete ih tužiti? Ma samo dajte… Pa ćete ispasti ko ona misica koja je tužila drugu oko titule i nakon dvije godine dobila spor: u sporu je dobila 120 000 kn, a troškovi suđenja su izosili 250 000 kn, pa je završila u bankrotu. Tužiti nekoga zbog nekoliko tisuća kuna nije nemoguće, ali je apsurd koji se nikako ne isplati.
Nađi sponzora!
„Nemaš novca za organizaciju nečeg? Nađi sponzora!“ glasi imbecilan odgovor mnogih stručnjaka kojima je u životu sve lako i jednostavno, a nikad nisu ništa organizirali, uglavnom jer si nisu sposobni ni nos sami obrisati. A oni koji rade takve stvari dobro znaju da je sponzora izuzetno teško naći: dok ga i nađete, pomoći će vam najčešće materijalno, ali izuzetno rijetko financijski. Dakle, kada je o financijama riječ, najčešće se možete osloniti uglavnom na sebe i svoj džep. Tragično je što su mnogi bendovi u Hrvatskoj ostali bez putnih troškova zbog pišljivih 300 ili 400 kn. Recept za izbjegavanje ovakvih situacija vrlo je jednostavan: ako nemaš spreman novac za pokrivanje troškova, tj. pomno razrađenu financijsku konstrukciju, onda nemoj neki projekt/događaj ni raditi! Bezbrojni genijalci s nula kuna u džepu prihvatili su se organizacije koječega, u nadi da će prodati puno ulaznica i pokriti troškove, te možda još i zaraditi. Život je okrutniji i drugačiji, pa ti recimo na koncert umjesto 300 ljudi dođe 50, ostaneš dužan bogu i vragu, a po državi se priča „Nemoj imati posla s udrugama iz tog i tog grada jer će te zajebati!“. Dok se pogleda po udrugama izvor financiranja, mnogi gorljivi članovi koji su spremni pametovati svima niti ne plaćaju mjesečnu članarinu od 20 -30kn jer novce „nemaju“ unatoč tome što svaki dan popiju 5 kava i popuše kutiju cigareta. A isto tako nerijetko je da zagriženi pojedinci, one „budale“ koje su spremne žrtvovati svoje vrijeme i energiju ponekad ulažu poveće svoje svog vlastitog novca – za udrugu, za neko događanje, za opće dobro. Nerijetko ne zahtijevaju ništa zauzvrat, dakle bacaju svoje novce u bunar. Vjerujte, nisu ih na putu našli – neki crnče i po par mjeseci u raznim skladištima kako bi skupili neke pare ne zato da bi sebi nešto priuštili, već napravili nešto za opće dobro. Netko uvijek ima taj viši cilj, a netko ne vidi dalje od svog nosa i degradirat će se kako bi mogao staviti nekoliko kuna u džep – na štetu svoje udruge, svog grada i kulture općenito. Nemojte biti jedni od tih ljudi!
Što bi bilo kad bi…
.. kad bi recimo, voditelji udruge bili sposobni, savjesni, imali povjerenja jedni u druge? Rezultat takvih si
tuacija su poznate brojne tradicionalne akcije poput raznih glazbenih festivala, akcija, uspješno odrađenih projekata (nerijetko s profitom). S druge strane, imate hordu neuspješnih koji iza sebe imaju samo afere i glasine, koji su upropastili udruge, muljali s lovom, svojim ponašanjem rastjerali i ono malo dobrih ljudi koji su bili voljni trošiti svoje vrijeme i energiju za rad u nekoj udruzi. Kada s takvima razgovarate o njihovim „akcijama“; oni, začudo, NIKAD ne vide sebe kao krivce – uvijek im je kriv netko drugi, treći, peti, deseti… Krivi su svi, osim njih samih. Takvi ne shvaćaju svoju poziciju ni onda dok ih ljudi više ne žele slušati po kavama, dok im ovi prezentiraju svoje veličanstvene ideje koje imaju stopostotni potencijal za uspjeh. Nakon što izreferiraju svoje gradniozne projekte, skrušenim glasom te zamole da im platiš kavu jer, eto, baš sad nemaju 7 kuna. Onda im se nasmiješiš, izvadiš sitniš iz džepa, te onog trena otkad se digneš od stola zaboraviš na sve, a spomenutom majstoru se više niti ne javljaš na mobitel. Imaš i pametnijeg posla!