Nakon nekog vremena eto me opet u voljenom mi gradu. Dogovorih se s prijateljima za piće, dogovor je pao na Kaktus. Pričali smo malko o događajima u gradu, Renesansnom sajmu, nekim koncertima i kratili ugodno vrijeme. Nakon ispijene kave došao je red na novine – uzimam sa šanka Podravski list, te krenem listati da vidim ima lišto zanimljivo. Negdje pred kraj na jedva nešto više od pola stranice našao sam reportažu o Renesansnom sajmu. Prebrojio sam rečenice – bilo ih je točno jedanaest! Svaka čast novinaru koji je to pisao, nema šta… Listam dalje, isto toliko mjesta zauzima i članak o tome kako je Aleksandra Grdić (ona kao nekakva manekenka, šta li…) bila u Ludbregu. Mislim da je broj rečenica bio negdje podjednak kao i u reportaži o Renesansnom sajmu, za koji sam od mnogih čuo da je ove godine bio zbilja fenomenalan. Nakon nekoliko stranica koje se bave uzbuđenjima županijskih liga i derbijima između NK Poljoprivrednika iz Kapele i NK Jedinstva iz nekog drugog zaselka, došao je red na crnu kroniku. U oči mi je upao poveći naslov kako su u policijskoj akciji „pali“ gradski hašišari. U članku, na moje iznenađenje, nije bila riječ o dilerima koji su švercali sa kilogramima hašiša i slično. Naime, radi se o nečem drugom.
Tko su gradski hašišari?
Naime, neki ljudi kojima neću navoditi imena (novinar Podravskog lista se potrudio da im napiše puno ime i prezime), pušili su hašiš. Iako ne prakticiram takve aktivnosti (niti podržavam), jednostavno su radili nešto što radi valjda pola građana ove nacije (da, vi mlađi koji ovo čitate, nemate blagog pojma što su sve vaši starci u mladosti pušili i konzumirali) i ono što je u nekim državam Europske unije legalno (i poželjno, jer zbog toga cvate turizam). Dečki su si popušili malo hašiša i ćopila ih rija. U pretrazi im je nađena količina droge koja je zbilja šokantna – zamislite, vi samo, našli su im čak 0,1 gram hašiša! Ne znam uopće kako su taj listić koji su našli u nečijem džepu uopće uspjeli izvagati. No dobro, događa se… Dečki pušili, što se po zakonu ne smije (a zakon je jasan), murja ih ćopila, dobit će neke prijave – ma znate već (neki sto to i prošli, ne?) standardna procedura.
Ono što meni u cijeloj priči nije jasno jest sljedeće: zašto se od toga radi spektakl? Zašto se taj slučaj prezentira u novinama velikim boldanim naslovom? Zašto se rade drame oko 0,1 grama lake droge koja je u zemljama EU legalna? Te ponajviše, zašto je novinar (znate već koji) objavio ljudima puno ime i prezime, izlažući ih sramoti pred cijelim gradom i pretvarajući ih pred očima javnosti u najgoru narkomansku bagru? Izlažući sramoti njihove obitelji, stvarajući im dodatne probleme koji će ovi zacijelo imati u životu, na radnim mjestima i sl.?
Ne znam. Možda zna urednik Podravskog lista, kojem je to sasvim normalno. Isto kao što mu je normalno da o jednoj poznatoj gradskoj turističkoj manifestaciji u svojim novinama da čitavih pola stranice prostora. Isto kao što mu je normalno da napravi vijest o dolasku Alex Grdić u Ludbreg (da je došla Simona Gotovac, valjda bi tome posvetio čitavu stranicu – a da joj je ludbreška policija našla travu ili nešto slično, to bi bila jedina tema lista). Ne znam ni sam što bih komentirao, pa komentirajte sami.
Hašomani, narkomani, zlo droge uzima mladež
Kod ovakve priče o „hašišarima“ i „travašima“ uvijek se se sjetim predavanja Bena Perasovića na temu narkomanije. Narkomani su, prema podacima iznesenima javnosti, problem ovog društva. Također, njihov broj je u stalnom porastu. To je totalna izmišljotina i velika laž. Broj narkomana je u cijeloj Hrvatskoj u stalnom opadanju već čitavo desetljeće. Zašto onda takvi podaci? Novinari i sociolozi od policije traže podatak koliko je ljudi uhićeno zbog konzumiranja droga. Dobiju neku brojku, od koje 90% pada na povremene pušače marihuane ili klince koji su prvi put „pali“ s marihuanom. Onda se lijepo svi ti uhićeni klasificiraju kao „narkomani „i eto, tako dobijemo nebuloznu izjavu stručnjaka kako nam droga uzima djecu, a broj narkomana je u stalnom porastu. Kada bi radili anketu da li je netko preko vikenda popio alkoholno piće, dobili bi, pretpostavljam logički, strašnu činjenicu da su apsolutno SVI građani ove države alkoholičari. Sjećam se i slučaja jednog prijatelja koji je kao maloljetan pao s travom. Naime, dobio je na sudu naredbu da se mora javljati psihologu, a psihilog ga je uvjeravao da je narkoman i maltretirao ga pitanjima „da ti sada dam malo bijelog povukao bi, a? Doma imaš šprice, a? Di se bodeš?“. To se okončalo tako što su dječakovi vlastiti roditelji došli tom istom psihologu i poslali ga u tri… one, strinine. Ili materine, znate već. Živjela nam statistika – točan broj netočnih podataka! Mnogo je toga na predavanju Benjamina Perasovića bilo zanimljivo – kao npr. da je akcija „Sportom protiv droge“ bila uzaludan promašaj, jer se klince htjelo odvući od droge na način da ih se zaokupira sportom. Sve divno i krasno, da ne postoji podatak kako su od (pravih) narkomana i ovisnika o kokainu/heroinu gotovo 30% sportaši i rekreativci, od kojih poneki i profesionalci i olimpijski pobjednici.
Moj savjet klincima
Klinci, čujte vi lijepo mene na ovu temu: neću vam pričati o utjecaju trave i sl. na zdravlje, niti me to zanima. Savjetovat ću vam samo da se ne bavite tim aktivnostima, jer dok jednom padnete policiji, imat ćete hrpu problema. Vjerujte, to su problemi koji nisu nimalo vrijedni ono malo užitka koji vam pruža dim „zelenjave“. Ne govorim iz vlastitog iskustva, već nažalost iz iskustva brojnih prijatelja koji su se na tome opekli. Svi su imali tezu kako „nikad neće pasti, jer padaju samo bedasti klinci“, a naposljetku svi se kad tad nađu pred sucem i s kojekakvim prijavama u dosjeu. Neki od njih su imali i brojne probleme poput izbacivanja iz škole i sl. Držite se pive i standardnih metoda zabave, pa lijepo zavilenite cijelim gradom i boli vas briga za cijeli svijet i novinare koji će vam zbog 0,1 gram trave napisati u crnoj kronici puno ime i prezime. Lijep pozdrav uz slogan “Only thing we fear is running out of beer!“.