Svi koji me poznaju, znaju da često mijenjam boje kose, frizure i stilove. Od punk rock ere s duginim bojama na glavi do jednostavne, ženstvene duge crvene grive. Od Sinead O’Connor-čelavke do stroge Kleopatra-zurke. Sve je krenulo vrlo davno kada me sestra počela koristiti kao zamorca za svoje lude modne pokušaje. Šišala me krojačkim škarama, izmišljala stilove koji su u doba malih pionira bili smatrani vrlo „naprednima”. Čak me stara odbila voditi na svatove u Đelekovec, jer sam s nepunih 12 godina, nakon sestrinog kreativnog kicka, izgledala ko mali, pokisli štakor. Prva sam u razredu imala onu talijanka-gljiva frizuru, a prvi undercut, prije puno godina, negdje u srednjoj kad sam upala u punk rock bend. Profa z psihologije je domiljio do mene, podigao pramen kose s dva prsta (ispod kojeg je bila obrijana glava) i samo rekao:”Pavlek, ne razumijem!”
Moja najbolja frendica je frizerka, i to jebena frizerka. Nakon nekoliko bambusa, znala sam izaći iz salona s potpuno drugačijom glavom. Svi moji dokumenti s fotkama izgledaju kao da patim od multiple personality disorder-a i često sam na aerodromima morala objašnjavati svoju potrebu za „traženjem sebe”. Nikad nisam i ne bum kužila žene koje se NIKAD ne farbaju, nemaju potrebu promijenit tu „griva u repu” friz i koje slave svoju sijedu kosu s nepunih trideset. Fuck off! Možda sam ja taj bolesni klaun, ali beš život bez onog neprocjenjivog muževog pogleda, nakon dolaska od frizera i pitanja: „What happened to your hair??”
Nakon nekoliko mjeseci puštanja kose u tuđini i opiranja ideji o odlasku pod škare poljskim imigranticama, bukirala ja taj važan sastanak i bacila se u istraživanje sljedećeg, pomaknutog stila ove žene-djeteta koja nikako da odraste i stavi kosu u rep.
Našla ja par fotki vrlo sexy, punky kose – duge šiške, kratko odostraga, pramenići…ma divota! Kad sam nazvala frizerku, rekla mi je da moram prvo doći na dogovor. Vau, profesionalno! Me like! Dođem ja u salon, salon pun ljudi – opet vau, znači dobra je (iako je malo mlada). Kaže ona meni – „moramo napraviti test na boju”. Hahaha, mala, farbam se profesionalnim bojama od 19. godine, ali ajde – nema frke, ovo je ionak UK i tu su svi paranoični na „safety” i all that shit.
Namazala mi je unutarnji dio ruke farbom, pogledala moje fotokopirane frizurice s interneta i poslala me doma. Ako bude reakcije, neka odmah nazovem. Kajgod, farbu sam odmah zbrisala s kože čim sam izašla iz salona jer ne bum po škotskom vjetru hodala z dignutim rukavom da vidim jel bum dobila male boginje od farbice. Ja želim novi friz pod hitno!
Za dva dana, bila sam sprema izdržati 3 sata u tom salonu jer – vrijeme je za novi image! Prvo mi je stavljala neki color-remover, onda mi je prala kosu, onda me fenirala, pa opet farbala, pa prala kosu, pa fenirala, pa stavljala pramenove, pa prala kosu, pa fenirala…sve dok napokon nije uzela mašinicu u ruke. Ja sam bila udubljena u trač-časopis jer nemam pojma ko su UK-zvijezde i zakaj se rastaju…pa sam malo utvrđivala gradivo. A onda sam dignula pogled i umjesto profesionalke, vidjela malu curicu koja se igra frizerke s mašinicom i ima pomalo zabrinuti pogled. Zapravo nisam ni kužila da mi je upropastila pola glave. Ona je i dalje bila uvjerena da će brijanjem popraviti tih trideset i pet stepenica na mojoj glavi. Kako joj je svijetlo u salonu očito išlo u prilog, nisam bila svjesna svoje nesvjesnosti. Na brzinu me isfenirala, pokazala mi stražnji dio brzinom munje (pod čudnim kutom da ne skužim epic fail) i naplatila mi posao – sedamdeset funti, tj. 600 i nešto hrvatskih kuna! Moj bi stari sad rekel – 600 ti krvavih…
Sljedeće jutro sam se skoro rasplakala kada sam u ogledalu ugledala ofucanog oposuma s mjestimičnim rupama koje izgledaju ko da sam i šugu negdje pokupila. Ali prije nego je dragi uspio otvoriti oči, vidjeti skupi uradak na dnevnom svjetlu i poslati me prvim avionom natrag na Balkan ili u zološki…navukla sam kapu i otišla ravno prvom brici u ulici.
Brico me lagano odbio jer se nisam naručila, a i „ne izgleda tak loše, bude naraslo”. Whateva, slijepi, stari Škot. Sjetila sam se da u sljedećoj ulici postoji salon i ujurila sam u njega prije nego su frizerke srknule prvu jutarnju kavu. Nakon što je odslušala moju žalopojku, prava, domaća Škotkinja samo je rekla: „Aye, don’t worry love, I’ll try to fix ya!”
Moja spasiteljica, Bonnie Lassie, uzela je mašinicu u ruke, nataknula najkraći nastavak i krenula u popravak katastrofe. Tražila je vrlo malo love, pa sam joj ostavila dvadesetaču za trud.
Fala Bogu da kosa – raste!
p.s. fotku ne stavljam jer me sram!