Smijem misliti!
Ali ne smijem to reći – jednostavan je sukus nedavnog cirkusa stranke koja je isključila jednu od svojih članica. Iako nije za usporediti sigurno se sjećate da je prije godinu dana oporbena stranka učinila to isto. Kad makneš make-up – SISTEM JE ISTI SVE SU OSTALO NIJANSE. Pa gdje mi to onda živimo dragi moji? Živimo u zemljici u kojoj demokracija često postoji samo i jedino na papiru, gdje su reforme gotovo uvijek prepisane iz neke svjetske legislature – ali samo do pola i gdje je mišljenje slobodno, ali njegovo iznošenje sigurno nije.
Zato neću pričati o strankama koje su u svojoj osnovi samo organizacijski sistemi koji žive često puta u paralelnom svemiru sasvim nerealnim za većinu hrvatskih građana. Radije ću krenuti upravo od te većine. Nemorate biti Aleksandra Kolarić da shvatite kako ste i sami milijardu puta do sada šutjeli iako ste znali da neka odluka nije niti pravedna niti pravična. Možda ste time čuvali svoju golu egzistenciju, a možda ste se samo željeli uklopiti? Često je upravo komfor razlog zbog kojeg svoje osnovne moralne principe shvaćamo jako elastičnima. Toliko da se nakon puno godina pitamo u što uopće vjerujemo i što podržavamo. Nemojte opravdavati niti blatiti Aleksandru ukoliko niste baš sasvim sigurni da imate božanski smisao za istinito i ispravno. Jer činjenica da je jedna ŽENA izrekla svoj stav i zbog toga bila iznimno opako kažnjenja vraća nas u 14 . stoljeće. Neće je vjerojatno spaliti na centralnom Jelačić placu, ali je kazna jednako beskompromisna kao i ovaj tradicija srednjeg vijeka.
Tko se to boji žena koje govore istinu? Što nam to poručuju?
Da svoje klince i klinceze učimo da misle, ali da ne govore. Da ne propituju ono što je poznato, prihvatljivo i opće? Dakle pomirimo se sa svime što nam muči ili opterećuje i jednostavno budimo broj koji redovito plaća porez i odlazi na zdravstveni sistematski pregled. Zato se nadam da među nama ima onih koje ništa ne može zastrašiti. Niti stranačka stega, niti želja da svoju guzicu uvale u udobnu fotelju niti potreba da stalno poslušno klimaju. Upravo oni koji izlaze IZVAN SVIH OKVIRA poznatog ovu naciju i ovu malu plavu „KUGLICU” mogu gurati naprijed jer sistem koji se ne mijenja i ne raste sigurno propada.
Nemojte se plašiti onih koji se plaše lucidnih i slobodoumnih vještica. Strah nije okružje u kojem želimo odgajati svoje klince, ali isto tako ne želimo da zbog srednjovjekovnih metoda oni odluče živjeti negdje drugdje. SVI SMO ODGOVORNI!