KOLUMNA: O nama ili Korizmena odricanja

08:07h
0
autor-masansker

JajaKorizmena odricanja postala su ”in”. Neki poluumjetnici iz In magazina ili Red karpeta ili s požutjelih stranica tiska poručuju kako se neće seksati sa ženom, odriču se tog domaćeg blaga, štedjet će, radije će negdje u gaderobi trošiti neku tzv. zvijezdicu, partijanericu ili tako nešto. Mnogi odluče smršaviti, a uklopivši to u korizmu, njihov prestanak prežderavanja dobiva neki viši, duhovni značaj.
Ipak u odricanju prednjače poslodavci. Njima je poklapanje korizme i recesije, mada ne razumiju sasvim što te riječi znače, sjajno došlo da podijele korizmene otkaze i smanjuju plaće, zaboravljaju na uskrsnice, jer se to ne uklapa ni u korizmu, ni u receseiju, i uvode svekoliku štednju nad drugima, a svoje vlastito bogatstvo gramzivo gomilaju. U velikoj trci za bogaćenjem zaboravljaju sami na sebe, pa to bogatstvo niti ne troše. Barem da odu u kazalište, na koncert, u kino, u knjižnicu, na izložbu. Da pomažu poneki amaterski sportski klub, da daju koju hiljadarku za sliku.
Iako kod ovoga zadnjeg moram zastati i makar mi je teško izreći, ugodno sam bio iznenađen što ima gazda koji su kupili mnoštvo slika koprivničkog slikarskog miljenika Romana.
Vratimo se recesiji. Ona je postala izgovor za otkaze i smanjenje plaća, jer se gazde ponašaju kao da je receseija, eto, baš jučer stigla na uredska vrata, kuc-kuc pokucala i rekla ”Dobar dan, ja sam recesija, želim se upoznati s vama”. Prije toga gazde i gospodarstvenici, o Vladi da i ne govorimo, pravili su se slijepi i gluhi na ono što se valja, odnosno već događa oko njih. Najedanput su čuli kuc-kuc i odlučili se ponašati antirecesijski, pa su ljude potjerali na ulicu, u pučke i Caritasove kuhinje, a nekima, do kojih im je izuzetno stalo, samo su smanjili plaću za hiljadarku-dvije, tako da rade krvavi posao za neku kintu više od minimalnog minimalca.

Roman o otkazima

Faksimil dijela otkaza koje je autor uspio sačuvatiU životu sam imao sreće što sam se susretao s takvima i u onim drugim vremenima. Prvi otkaz dao sam je, kada sam iz gradske rubrike Vjesnika došao u Glas Podravine, gdje sam dobio praktički otkaz kad sam otišao u vojsku, jer tada nije važio propis da se takva osoba mora vratiti na radno mjesto. Nakon vojske morao sam u Čakovec u list Međimurje, gdje sam opet ja dao otkaz, jer sam se vratio u Koprivnicu u Glas i novoformiranu Radio Koprivnicu. Onda sam dao otkaz tu, jer me ”vrbovala” Podravka. Pa sam morao dati otkaz u Podravki, jer su me vrbovali iz Vjesnikova Informativno-poslovnog centra, pa sam radio za Večernji i Vjesnik. Onda su se rasformirali, pa mi je otkazano u Večernjaku, pripao sam Vjesniku. Koji me u najgore vrijeme, za vrijeme rata, stavio na čekanje. Onda sam usput honorarno počeo raditi za Hinu i za HTV. Kad sam bio ranjen u Kusonjama, gdje sam radio za HTV, iz moje matične redakcije su me zapitali da kaj sam ja tam radio? Pa su mi predložili da se rastanemo. Onda sam bio nekoliko godina bez posla. Radio sam za Večernji list, a otišao kad su honorar smanjili za 90 posto. Dobro ste pročitali. Prihvatio sam honorarni posao i u Koprivničkim novinama, ali su one prestale izlaziti iznenada, od nedjelje na ponedjeljak. Radio sam dosta dugo na HTV-u, od 1992. do poslije završetka rata, a onda mi je hadezeovski kadar, kad sam rekao da u studiju vladaju jad i čemer, zabranio ulaz u Podravku, gdje je ”transparentno” bio smješten da bude pod paskom istomislećih. Pa nisam mogao ni u studio, jad i čemer su mi otkazali. Kasnije sam radio za sportsku rubriku, ali je bez riječi objašnjena suradnja prestala. Suflera u našem poslu nikad nije bilo premalo. Onda sam se prihvatio posla novinara, pa onda i urednika u začecima Podravskog lista, odakle sam otišao u mirovinu. Izgleda da sam postao senilan, jer se ne mogu sjetiti da mi je pritom netko rekao hvala ili stisnuo ruku. Dugo vremena radio sam za Jutarnji list. Prvo pretežito, a onda i samo sport. Pa i tu više nisu htjeli dopisnike, već je oformljena agencija, koja je ovih dana poslala pismo, a u pismu piše, ne trebam te više. U međuvremenu, znatno ranije, otkazala mi je Hina, jer sam se usudio pitati za mjesečni paušal od 315 kuna. To ih je uvrijedilo. A radio za njih od 1991. godine, kad nitko nije htio. Toliko me je inače koštao mobitel kad sam za firmu na državnim jaslama izvještavao s utakmica u inozemstvu. Nekoliko desetljeća bio sam dopisnik Hrvatskog radija, ali i tamo su dopisnici, uz stalno svakodnevno dežurstvo, plaćeni toliko da to nije dovoljno ni za kupnju dnevnih novina. Razišli smo se, a ugovori su ionako bili mjesečni. I ako ste slušali moj glas u sportskim emisijama i izravne prijenose rukometa i nogometa, znajte da sam to radio zabadava. Dobio sam na kraju i nogu od nogometaša: nisam mogao raditi prijenose ove sezone, klub nije vidio korist, bio sam preveliki trošak u recesijsko vrijeme, a Europska liga bila je bez radio-prijenosa na nacionalnom radiju. Ima još jedan detalj koji je za krepat. U jednom dnevniku, koji je pod vladinom ingerencijom, tražili su moju suradnju, ali kad sam ispunio upitnik i kad je vrh tog niskotiražnog lista vidio da sam stariji od 65 godina, nisu dozvolili suradnju. Tu sam inače dobio otkaz više puta, jer su ranije otkazali suradnju honorarnim novinarima. Reda radi, zbog koprivničkog rukometa i nogometa, slao sam im tekstove zabadava i bez potpisa. Rezultat svega je niska mirovina, jer su gazde, osobito u zadnje vrijeme, uplaćivali mizeriju za fondove i doprinose. I od mizerije od penzija naša uvredljiva ”broširana” predsjednica isposlovala je zakidanje mirovina, čistu otimačinu za saniranje Šukerovog proračuna, a oni koji su uplaćivali kakve-takve honorare, nisu plaćali poreze i doprinose, pa sam zakinut i na povratu poreza.

Lud, zbunjen, nenormalan

Ovo nije autobiografija, već prilog razmatranju o tome zašto ne biti novinar. Ako bilo tko od mladih novinari doživi sličnu novinarsku sudbinu, preživi i nakon toga ostane novinar, mora svakako otići na promatranje. Osobno nisam išao na promatranje, jer znam i sam da nisam normalan.
Kao što vidite recesija u novinarstvu za neke i mene traje dulje vrijeme. Mnogi bi današnji mladići i djevojke mogli ispričati svoje ”recesijske” priče, a i neki stariji. Moj prijatelj fotoreporter iz Večernjeg dobio je otkaz godinu i pol prije mirovine. ‘bem ti tajkune, ‘ebala vas zarada (smijem pisati tako, jer ne radim u predsjednikovu uredu). Istodobno, uredno plaćam članarinu Društvu novinara Hrvatske, koje je na nižim razinama organizirano samo kada treba igrati nogomet, a i tada se jedva skupi ”kvorum”. Mladi se nemaju kome požaliti. Ulaze u život i posao koji im je od početka usran. A novinarstvo bi, kao, trebalo biti ugledno zanimanje, trebaš glumiti gospodina, a ne znaš kako ćeš povezati kraj s krajem. Moja je prognoza da će jednog dana, uključujući zlo koje gazde i urednici šire crnilom i žutilom, pojesti samo sebe. Zasad to, tiražno gledajući, drži vodu, ali otkazi i smanjenje plaća sugeriraju da je voda došla do ušiju.

Bacanje novinara kao zaštita vlasti

Nije bilo udaranja i bacanja kad se pratio Stipe Mesić Kolegica iz Novog lista srušena je na zadatku, jer se usudila priči zaštitaru predsjednice Vlade iza leđa. Uputa kolegama koji moraju trčati za velevažnim čelnicima ove države u recesiji: nemojte prilaziti body gardu s leđa, jer će vas tuširati ili baciti baciti šulter (hrvatski izraz za bacanje preko leđa s hvatom odostraga). Ako se uopće ti inteliganetni momci mogu prepoznati odostraga. Ne bi me začudilo da kolegica dobije i otkaz, jer se usudila ugroziti sigurnost premijerke slikajući je zaštitaru iza leđa. Ponižavajuće za policiju i Vladu.

Tokom novinarskog rada imao sam prigodu, kako mi to kažemo novinarski, pratiti puno važnih osoba u datom vremenu. Ne sjećam se ni jedne neugodnosti s agentima koji su pratili Tita, Savku, nekoliko puta Tuđmana, Galbraihta, Mocka, engleskog veleposlanika u Lipiku, Račana, pa u vrijeme stranačkih aktivnosti Paragu ili Đapića, u novije vrijeme u više navrata Mesića, pa i Kosor. A isto sam se morao gurati da uhvatim bilo dobru sliku, bilo dobar ton. Nervoza u vrhu vlasti nije dobra, ma kako to policija opravdavala. Može netko to smatrati nužnom obranom (jer je poznato da su ženske u ovoj državi ojačale i da su velika prijetnja vrhu vlasti), a ja osobno smatram da je novinarstvo hrvačkim zahvatom tuširano i bačeno na dno društva, gdje se našlo sa svim ostalim izmučenim građanima.

Kanižaj bi rekao: I onda neš pil!

Isti djelatnik u narečenom vremeniku

Kad smo već kod policije, moram reći da me fascinira rječnik raznih glasnogovornica. Ti klišeizirani izričaji birokratskog rječnika su smiješni. Zamislite, pretpostavimo, ovakvu situaciju.

Pita poznanik jednu glasnogovornicu:

– Kako brak? Voliš li svog supruga?

– Da, ja volim istog u narečenom braku. Vrlo je djelatan.

Uto upadne muž i kaže:

– Ali ti nisi djelatna, ženo. Obavio sam istražne radnje i ti se ne držiš vremenika ručka. Postupi po istom i privedi juhu na stol.

Ovo ”vremenik” čuo sam na teve od jednog visokog djelatnika u prosvjeti. Vjerojatno znači rokovnik. Vremenik nisam našao ni u jednom rječniku. Možda negdje i postoji.

Ali pronašao sam da postoji riječ vremenit. To se odnosi na mene, vremešan, postariji. Vremenik mi je sve kraći: ubit će me birokratski jezik.

čitam...
Loading...