Kolumnin život i smrt
Pokušavam s fintama. Stavim u naslov jajca i jeger, pa sada smrtni slučaj, i odmah znam da će iz žuto-crne znatiželje netko kliknuti na kolumnu. Klik više! Hura! Nije nikakva tajna: posjetitelji Koprivnica.net-a malo čitaju tekstove u kojima se promišlja ili zeza. To možete vidjeti ako kliknete na kolumne i tada imate pred sobom podatke od stotinjak i nešto klikova, mlađi će naraštaj radije kliknti na Perkova, nego na sjedokosu pojavu iznad ove kolumne, pa će biti nešto više klikova. Ne podcjenjujući nikoga, a vidjevši kako stvari sa čitanjem općenito stoje, možda bi mi pomogla kakva Simona ili Gotovac u naslovu, mada osobno ne znam koji su ti likovi, a o farmi znam samo iz kaubojskih filmova, dakle o kravama, kokošima, eventualno ovcama, što je odmah garantiralo pobunu govedara, ili pojava ratara, na što su se narogušili stočari.
Moje usko poimanje tko je celebriti dovodi me do toga da mislim da su ipak ti likovi v riti, a ne celebriti. Odmjereno poimanje tuđih nesreća dovodi me na marginu društvenog života, jer ne zavirujem u njih. Kao da nemamo dosta vlastitih. Uzmite samo kako vlada Vlada. Il’ dok jedni rade, drugi krade.
Mislim da je to pomalo i smrt takvih kolumni, a toliko su me nagovarali. Tko to uopće čita? Mislim da bi bilo pametnije da Petrić, Perkov i ja jedanput na tjedan okupimo tih stotinjak naših čitatelja i u Žabici ili Kaktusu pročitamo naša razmišljanja. Ugositelji bi zaradili i bar bismo vidjeli osmijeh na licu. A, vjerujte mi, i to je nešto.
Detektivi bi zaspali od dosade
Ljubitelj sam krimića. Nekad davno, u vrijeme kad su krimići izlazili u nastavcima, a Agatha Christie u kompletu zelenih knjiga (danas je sve na DVD-ima, Poirot, recimo), obitelj Jurić u Dugoj ulici izrezivala je iz tadašnje (latinične) Borbe krimiće u nastavcima i onda ih slijepila u knjižicu, malo veću od molitvenika, i distribuirala prijateljima i poznanicima. Indentificirali smo se s različitim detektivskim likovima, istraživali umorstva zajedno s njima, i sanjali o tome kako bi bilo lijepo biti privatni detektiv, imati vjernu sekretaricu, nalijevati se viskijem, povremeno se obrijati, nositi pištolj pod znojnim pazuhom i nakon riješenog slučaja dobro se naspavati uz plavokosu ljepoticu.
Danas i kod nas postoje privatni detektivi. Pamćenje me ne služi dobro, ali čini mi se da ih u mojoj mladosti nije bilo. Gradovi i sela nisu imali toliko stanovnika da ne bi svi znalo o svakome sve. Ubojstva su bila rijetka, a preljubi su završavali bijegom kroz prozor, eventualno kolcem po leđima, a zabilježeno je i jedno rezanje dijela genitalija. Muških. Dakle, nisu podravska jajca od danas.
Iako bi, sudeći po brojnim gospodarskim aferama, zapravo trebalo biti više financijskih detektiva, jer o preljubima ionako sve možete pročitati u glamuroznim naslovima rubrika Spektakli, ili Život i stil, ipak imamo i mi svoje detektive. Pomišljam kako bi bilo detektivu da mora pratiti mene. Ne znam po čijoj bi to narudžbi bilo, ali recimo! To bi moralo biti tajno, ne kao ranije, kada su se supovci naprostio zabušili u isti šank za kojim smo bili mi iz Feferona, Susreta i drugih nepoćudnih akcija. Detektiv bi tako stajao pred mojom peterokatnicom od dana narudžbe. Vidio bi da sam se u petak i subotu spustio u Meštrovićevu po novine, da sam se maknuo s pločnika i zaobišao čuvara jedne banke u mojoj ulici, koji tamo stoji ispred vratiju koja se stalno na prazno otvaraju i zatvaraju i da sam opljačkao bankomat moje banke. U nedjelju bi me vidio na istom poslu čas prije zatvaranja kioska, jer nam Tisak ne da spavati subotom i nedjeljom, zatvara kioske u 14, odnosno 13 sati, taman kada ustajem. Onda bi, jadnik, poludio, jer u ponedjeljak i utorak praćenika ne bi vidio. Obilazio bi i stražnja vrata, ona od smeća, ali ona su čvrsto zabravljena, dakle tuda nisam mogao izaći. Detektiv, naravno, ne bi znao da me zgrabilo u leđima, pa mi je bilo glupo zgrbavljen izlaziti na očigled pučanstvu. No, ta dva dana detektiva bi potpuno umrtvilo. U srijedu bi bilo živahnije, jer bi morao za mnom na nogometnu, pa na rukometnu utakmicu. Kako bih se opet prehladio na stadionu, četvrtak, petak, sve do subote ne bi bilo izlaza i detektiv bi pred zgradom umro od dosade. No, mogao bi brojiti koliko nezaposlenih traži posao u Zavodu za zapošljavanje. U subotu bismo detektiv i ja navratili na rukometnu utakmicu, zatim bi slijedio dosadni tjedan i detektiv bi dao otkaz i zatražio nadoknadu za izgubljeno vrijeme. Jer, pravi lopovi i preljubnici su odijelima i kravatama kreću se sasvim drugim koprivničkim i inim pravcima.
Unosno je imati džepove na desnoj strani
No, pravi posao za detektive bila bi preobrazba naših ljudi u političkom životu i smrti. S malim odmakom od 1. travnja, iliti aprila, a zbog stalnih nadmetanja stranaka, pada mi na um kako (su) se stranke (ponašale) ponašaju u vrijeme previranja (popikavaju se kao da im je prvoaprilska cipela razvezana), osobito prije izbora. Nisam rekao prijevremenih izbora. Za taj slučaj nemam još primjereni bedž. Inače obožavam ovu višepartijnost. To vam pri nama u Koprivnici ide k’o šampinjoni u podrumu: zatvoriš jednog šampinjona u mrak, poslije otvoriš podrum i imaš – sedam šampinjona! Da baš ne bi stranke uspoređivali s micelijima, isto vam je s ljudima. Nosili su dugo crvene šalove, a onda su odlučili da im ta boja više nije u modi, pa su si metnuli zeleni šal. Taj je jedno vrijeme bio najsigurniji (socijalisti, zeleni, nadnaravni zakoni). Neki su stavili i ljubičastog, korizmenog, koji pomalo podsjeća na crkvu, a taj je isto u modi, neki su si stavili šal takve boje da više nisu ono što su bili, nego su ono što bi htjeli biti, neke vrsti šala s dizajnom profita i napredovanja.
Postoji i posebna vrsta ljudi koji okreću odijela. Odmah poslije onog rata mi smo, kao siromašna djeca, dobivali odijela svoje starije braće. Budući da su bila iz vanjske strane iznesena, onda smo ih odnosili krojaču i on nam ih je okretao. Tada se događalo da vam mali džep na kaputu više ne bude na lijevoj, nego na desnoj strani. Tada još nismo znali koliko je to praktično. Sada, kada vidimo kako neki oblače odijela novih stranaka, potpuno nam je jasno da prebacuju lijevi džep na desnu stranu. Pri tome glasno govore o stramputicama koje im je donijelo bratovo odijelo s džepom na lijevoj strani. Oblačeći bratovo odijelo s džepom na desnoj strani, oni su, kao stranka, mnogo stabilniji i sada izvlače situaciju i objašnjavaju naro
du da je sva bratova zabluda bila što je imao džep na lijevoj strani, a mogao je već ranije okrenuti odijelo i imati džep na desnoj strani, pa bi mu sada bilo lakše. Kompletiranje odijela sa džepom na desnoj strani i prigodnim šalom u pravoj boji daje vam legitimitet progresivnog stranca i stranke. Tako skupljate poene za izbore i rješavate birače vječitog mraka, u kojem su živjeli. Vi im jedini pokazujete put svjetlosti, makar on trajao svjetlosnim godinama.
Pretpostavljam da će na idućim (skorim) izborima kandidati i koalicijski kandidati nastupati preokrenutim odijelima i s džepovima na desnoj strani. To i nije takav problem. Problem će biti kada ćemo se svi skupa otrijezniti. Politički šnajderi će biti u sto muka: kako sada preokrenuti odijelo koje je već dva puta preokrenuto? A možda do tada starijeg brata neće ni biti, pa nećemo imati od koga dobivati odijela? Možda tada navučemo radna odijela i počnemo delat’, a stranke pošaljemo spat.
I onda bi stranački detektivi ostali bez posla. Iako bi pravo pitanje bilo, nije li sumnjiv onaj tko je do bio posao, a znamo da posla nema?!