DA SAM JA NETKO //  Eh, da jesam, ne bi meni otišla Penezić iz Koprivnice, a bome ne bi ni Davor Vurginec: možda sam sportski romantik, ali neke sportaše  zavoliš, kao što se zavoli grad, a grad ne može postojati bez ljudi, pa i bez ikona, sportskih ili onih drugih; tužno počinje ljeto

Kolumna je pisana u petak i subotu. Laptop mi je potpuno hin: da bi se probudio treba mu pola dana. Ima li netko polovni, rashodovani? Možda neka firma? Ili nekom menadžeru ne treba? Ti jarca, u Europi sam, a vidi kako stojim s osnovnim sredstvima. Ima li kakvih EU fondova za samopreživljavanje penzionera?

Kao osoba, nezahvalnog zanimanja novinar, u nekom užem smislu i sportski novinar, u Europsku uniju ušao sam s određenom gorčinom, svojstvenom emotivnim homo sapiensima, jer s mojim klubovima nisu ušli neki sportaši. I sportašice. Ali o odlasku rukometašica dosta je toga emotivno iskazano, i jasno je da se tu ama baš ništa ne može, a još će se manje moći kada klub bude vlasništvo dioničara, koji će imati pravo na sve, dakle neće moći svatko zahtijevati, a ništa ne pridonositi.

DA SAM JA NETKO, 1. ČIN

Međutim, žao mi je što u Europsku uniju nisam ušao s Vugom kao članom mojeg najdražeg nogometnog kluba, majstorom koji je i ranije znao odigrati nekoliko desetaka minuta, ali u tom vremenu i riješiti utakmice, koje golovima neplodni mladići nisu znali ili mogli. Ako se u nogometu može govoriti o emocijama, onda izražavam javno žaljenje što neću više vidjeti majstora poteza i najboljeg golgetera svih hrvatskih vremena. ”Da sam ja netko…” pjevali su Indeksi. Ali nisam. Da sam ja trener… Da sam ja predsjednik kluba…

No, ipak, netko je Vugu angažirao, netko je bio ponosan kad je Vugrinec postizao rekorde u dresu (napisat ću velikim slovima samo prezime kluba) BELUPA. Imam osjećaj da često sponzori nisu svjesni što im donosi sport, koliko minutažu dobivaju na tv-kanalima i koliko im jedna jedina osoba znači. Često su u povijesti za epepe angažirana bledunjava i pomalo neprepoznatljiva lica, a piti vodu ili miješati juhu mogle su i Snježana Petika i ostale svjetske rukometne zvijezde, ili, uostalom zašto ne, Marijo Dodik. Skloni smo zaboravu, a u Vugrinčevu slučaju i ignoranciji, nepoznavanju i stoga zanemarivanju ljudi i stvari.

I u konačnici: tko u jednom klubu odlučuje? Mislim da osim struke postoji i netko iznad, koji bi u obzir trebao uzimati, povijest, kulturu, tradiciju, a novac je ionako ugovoren. I može novi pomlađeni sastav učiniti čuda, ali crna mrlja ostat će.

Kako je lako rješavati se ljudi, pod krinkom profesionalizma. U našim klubovima profesionalizam je, tvrdim, samo kompjuterska igrica. A ima bezazlenih i opasnih igrica. U kojima ima virtualnih likvidacija. Ružni početak ljeta. Navijači, gdje ste sada?

DA SAM JA NETKO, 2. ČIN

Ali, eto, pruža nam se prilika da ”budemo netko” u preoblikovanju najpoznatijeg koprivničkog branda, ne samo sportskog. Rukometni klub Podravka se preoblikuje. Ako i kad grad donese odluku, onda ćemo se moći iskazati i mi ostali. Kupnjom dionica uz, čujem, simboličnu cijenu. Ako vjerujemo u klub u kojeg se kunemo i nosimo transaprente raznih boja, a najžalosnijim sam što prevladava mahanje crnilom, onda ćemo kupiti i tada odlučivati shodno svojem (materijalnom) udjelu. Hoće li to biti dobro ili ne, ne znam, ali bolje i to nego stečaj. I tu se nema što više reći.

Kad i prođu ti krugovi upisa dionica, bojim se onog petog i zadnjeg kruga, kada bi se klupski dugovi trebali pretvoriti u dionice. Svoje očitovanje o takvoj namjeri prije sjednice Skupštine kluba stiglo je samo s dvije adrese: Čazmatransove i moje. S ukupnom lovom ravnoj trećini plaće nekog visokopozicioniranog menadžera. Oni veći i dalje će tražiti i visjeti nad klubom kao mač iz onog davnog mita. A arheolozi dobro znaju da se isplate istraživanja na podlozi mitova, jer se može doći do materijalnih dokaza. Tako se i taj parafrazirani mitski mač vrlo lako može spustiti na vrat dobrih namjera. To je moje mišljenje. I zato sam tužan, ali vjerujem u klub i neći razvijati protiv njega zastave bilo kakvih boja.

3. ČIN, IPAK SAM NETKO, U EUROPI SAM

Predzadnjeg dana prije ulaska u Europsku uniju vraćao sam se s rukometnog posla iz sjedišta EHF-a Beča, i slovenski policajci i carinici samo su nam mahnuli. Hrvatski su morali pregledati putovnice. Meni zadnji puta. Od EU mnogi očekuju brda i doline. Meni osobno očekivanja nisu velika, i s malim sam zadovoljan.

Proživio sam i odlaske u Trst i mnoga poniženja na granicama s istočnom Europom, gdje je (primjerice ulaz u ČSSR) zaboravljeni broj Starta u paket-tregeru bio razlogom dugočasnog zaustavljanja i premetanja po stvarima, ili, na nekim granicama, ponižavajućeg izlaska iz autobusa sa svim stvarima, otvaranje kofera na asfaltu ako vas je pokazao mali carinski Hitler sa šiltačom i rukama na leđima, i premetanje po zmazanim čarapama i gaćama. Marke smo skrivali u fotoaparat, oblačili na sebe jeftinu kupljenu odjeću. Nije tako davno kad je na Goričanu kod potvrde računa, mađarski carinik pravio parade oko nekoliko računčića, a nesposoban da izračuna povrat novca, ostavljao nas da čekamo na njegovo prosvjetljenje, samo to, jer da bi naučio, ako dotad nije, bilo je kasno. Uzeli smo mu račune, zdrapali, i ostavili ga u njegovoj vladavini nad putnicima i bespredmetnom osjećaju moći u ograničavanju tuđih sloboda. Sad mi više i ne treba. Jer, kao u geslu šahista, jedan smo narod, ”Gens una sumus”, u jednoj smo regiji uskoro i sasvim bez granica. A sada već i bez besmislenih pitanja o tome što smo kupili, pa ne moramo drhtati pred autoritetima zbog nekoliko krpica za djecu i odrasle.

Da sam mlađi znao bih kako iskoristiti to što smo dio naprednijeg i organiziranijeg svijeta.

BUDITE NETKO, 4. ČIN

Ljudi i roba kolaju. I u biznisu i u kulturi i u sportu. Koprivnica je prihvaćala razne nacije tokom povijesti. I sportaše, također, zapravo osobito sportaše. Oni koji broje krvna zrnca zatvoreni su u svoju primitivnu ljušturu. Budite netko i suprostavite se primitivizmu. Naročito mladi, koji se u hirovitim vremenima devedestih nisu ni rodili ili su tek prohodali. Njih se još može odgojiti, roditelji su propustili vlak. Budite netko i zapjevajte Odu radosti umjesto slogana mržnje.