GIMNAZIJA OSTAJE GIMNAZIJA: I U GLAVI I U SRCU // U povodu izlaska knjige Maturanti staroga kova, generacije maturanata 1944. uz sudjelovanje i starijih i mlađih generacija // Prvi pokušaj bilježenja povijesti gimnazije slikom i slovom bivših gimnazijalaca

U subotu 22. lipnja u 14 sati u Gradskoj vijećnici bit će predstavljena knjiga Maturanti staroga kova, zbornik radova bivših gimnazijalaca. Knjigu je inicirala i realizirala generacija rođena 1944. godine. Zamoljeni su i bivši maturanti iz starijih i  mlađih generacija da sudjeluju radovima, pa je tako nastao prvi zbornik o koprivničkoj gimnaziji koji sveobuhvatnije zadire u povijest, ali knjiga je to koja može biti tek temelj za daljnja istraživanja. Za ove Otvorene gradske karte prilažem tekst koji sam napisao za knjigu pogledom iz generacije 42.

GIMNAZIJA OSTAJE GIMNAZIJA: I U GLAVI I U SRCU

Sasvim smo posebni naraštaj, nekad bismo rekli specifična generacija. Jer, koja se generacija može pohvaliti da ima svoju pjesmu! Bit će skoro 40 godina kako je (1975.) izašla ploča s nazivom Mrtvo more, a na njoj i pjesma u izvođenju Korni grup, s potpunim autorstvom Kornelija Kovača, i nazivom ”Moja generacija”. ”Mene moja majka rodi, da sanjam o slobodi…”, ”Moja generacija iz četrdeset druge, u to je vrijeme spavala i čeznula za mlijekom…”, ”Moja genracija iz četrdeset druge dobro je progurala…”, ”Moja generacija iz četrdeset druge, sva se već poženila i čuva slatku djecu…”.

Istina je, bili smo, mi iz četrdeset druge, željni mlijeka, zubi su nam zbog ishrane u ratu uglavnom postali loši, sa zubarske stolice pamtimo samo boli, svrdlanja u živo i još se danas stresemo kad čujemo bušenje asfalta pneumatskim bušilicama. Mi siromašniji pamtimo Unrine darovane pakete iz Amerike, s dva-tri metra tkanine za šivanje pidžame, zeleni plastelin i crvene plastične ogrlice, s ponekom bojicom za crtanje. Pamtimo i povremeno kupljenu čokoladicu sa zelenkastim slikama nogometaša otisnutim u kamenotisku (Steindrucku).

Više, kao u pjesmi, ne čuvamo slatku djecu, već slatke unučice ili unuke. Maglovito se sjećamo siromaštva poratnih godina, bez primjerenog školskog prostora, ali znamo da smo pučku školu, kasnije nazvanu osnovnom, polazili u franjevačkom samostanu, zatim u nekoliko kuća na današnjem Trgu mladosti, u prizemlju gimnazije, sve dok nije izgrađena tzv. druga osnovna u Nemčićevoj na prostoru gdje je za vrijeme rata srušena predratna škola. Naša rodbina, tete, vujci, a tko je imao (ja nisam, odnio rat) i mame i tate, čistili su teren i pomagali u gradnji nove škole. Mnogi su ostavili zdravlje na toj građevini, a kasnije i kosti na groblju. Sve se to odnosi i na roditelje drugih naraštaja, onih prije i onih poslije.

Nismo bili jedini po specifičnom načinu učenja krasopisa (ja sam govorio krasnopis) u početnim razredima. Pisalo se na pločicama (od škriljevca, mislim) sa zašiljenim kamenčićem, koji je ostavljao bijeli trag. Danas su to muzejski primjerci, trebali smo ih sačuvati. Teško se dolazilo do tvrdog kamenčića, više je bilo onih koji su se pri prvim potezima raspadali, pa s njima nije moglo biti pisanje krasopisa (tanka crta gore, debela dolje): ako nismo imali pravi kamenčić slijedila je loša ocjena za ružno črčkanje. No, izrasli smo u prave gimnazijalce zarana, vjerojatno smo očvrsnuli od udaraca linirom po dlanovima i skupljenim vršcima prstiju, dozvoljenim ćuškama, navlačenjem ušiju i kose i ponekim specijalitetom: rakijom (frkanje usnica) i rumom (štipanje za obraze).

Specifična smo generacija i po tome što smo nakon četiri razreda pučke škole pošli u prvi gimnazije. Gimnazija je imala osam razreda. Nije reforma školstva ovovjeka ideja. Škola se stalno reformirala, pa nam je danas teško objasniti da smo mi bili i prvi/peti, sedmi/treći, a u višim razredima gimnazije peti/prvi, osmi/četvrti. A sve se svodi na isto: četiri razreda pučke i osam gimnazije, odnosno osam osnovne i četiri gimnazije, zbroj je uvijek 12. Prenatrpani su bili razredi. I do 50 učenika. Nije bilo lako profesorima.

No, iz gimnazije smo izlazili obrazovani kao da smo polazili fakultet. Specifični smo i po tome što su nam predavali najbolji hrvatski profesori, koji su, iz raznih razloga, bili dekretom poslani u provinciju. Nije se nakon rata propitivalo zašto se nešto događa, dekret je uručen i put po noge. Malo se gimnazijalaca može pohvaliti da su im hrvatski jezik predavali profesori poput knjževnika Ivana Slamniga, ili, recimo, Ivana Zalara.

Posebni smo naraštaj i po tome, što smo svirali u prvom osnovanom tamburaškom zboru nakon rata. Počeli smo u pučkoj školi, nastavili u nižim razredima gimnazije. Kao što su desetljećima kasnije sportaši svrstani u sportske razrede, tako smo i mi bili u tzv. tamburaškom razredu. To je bilo potrebno radi izbivanja kad se sviralo na koncertima, kada je trebalo putovati. Zajedno smo išli i na ljetovanje: svi tada besplatno u organizaciji Crvenog križa. Svirali smo u Postojni, Lovranu, u pulskoj areni na koncertu s američkim sastavom Tamburica, Zagrebu, po selima.

Specifični smo i po tome što smo prvi naraštaj koji nije polagao tzv. malu maturu. Nije bilo nikakvih završnih ispita. U tom razdoblju gimnazijskog života, kod razrednice Vilme Karlović, sa 14 godina napisao sam humorističku jednočinku ”Nek’ se zna čija je pravica”, koju smo izveli na pozornici Doma kulture, a gostovali čak i u – Jagnjedovcu!

Posebni smo i po tome što smo prva generacija koja je polagala maturu po novom sustavu. Radnju na zadanu temu pisali su svi, a posebnu radnju pisao je svatko iz izabranog predmeta. Primjerice, izabrao sam Krležinu dramatiku, napisao o tome radnju, odgovarao komisiji na pitanja iz teme, odnosno radnje i književnikova opusa, ušao u razred u osam ujutro u 8,32 bio sam na sladoledu kao prvi koprivnički maturant po novom sustavu (mi smo govorili sistemu).

Kao i sve generacije bavili smo se izvannastavnim aktivnostima, bili u raznim grupama. Sjećam se grupe za francuski jezik kod Vinka Tusuma, svladavali smo na francuskom novelu Mali princ (Le Petit Prince, 1943.) francuskog pilota Antoinea de Saint-Exuperyja, ali i pjesme Alphonsa de Lamartinea. Sudjelovali smo u radu Gradskog amaterskog kazališta, izuzetno popularnog GAK-a, kamo smo se sa 16 godina starosti uključili na njegovu petogodišnjicu 1958. godine. U jednočinki ”Bol bi se dala podnijeti” Ivana Raosa, dobio sam prvu ulogu, a u ”Napuštenom vlasništvu” Tennessee Wiliamsa prvi puta su glumili Marina Taras i Zlatko Kauzlarić Atač (šest-sedam godina kasnije S. Pollack  na scenarij F. F. Coppole snimio je film s Natalie Wood, R. Redfordom, Ch. Bronsonom i K. Reid). Tada je ansambl pomlađen, a nastavno na tim temeljima svi smo glumili u organiziranom gimnazijskom kazalištu (Mladost pred sudom), o čemu je u knjizi posebno poglavlje.

Sportska aktivnost bila je velika. Najprije se odvijala na prašnjavom igralištu na istočnom dijelu gimnazijske zgrade, a nakon izgradnje rukometnog igrališta i na Gradskom stadionu. Bili smo ona generacija koja je, zajedno sa starijima, morala na tom igralištu prije početka nastave raditi vježbe za zagrijavanje, slične onima što smo ih kasnije vježbali u vojsci. To je uveo strogi direktor gimnazije Mihajlo Juhas. Za vrijeme lošeg vremena vježbalo se u gimnazijskim hodnicima.

Za vrijeme odmora, nakon škole, a i na satovima gimnastike najviše se igrao nogomet, ali smo kod Vinka Zembera i Ivana Kušeka teorijski i praktično učili elemente drugih sportova, osobito atletike. Isprobala se i odbojka, tada već na zalazu popularnosti, a ostali su samo nogomet i kasnije prevladavajući rukomet. Početkom šezdesetih (maturirali smo 1961. godine) gimnazijski razredi, niži spojeni, a viši samostalno, sačinjavali su službenu rukometnu Gradsku ligu. Uzor su bili tada već uhodani muški i ženski rukometni klub, najprije s nazivom gimnazije Ivo Marinković, a kasnije Partizan, u sastavu Društva za tjelesni odgoj (DTO). U sklopu DTO organiziran je i gimnastički seminar za prednjake, koji smo polazili učenici iz raznih naraštaja. Neki od nas završili su i judo tečaj, a iz novina i časopisa učili smo jiu-jitsu. Naime, borilački sportovi bili su i nekad popularni. U pionirskom i omladinskom tisku izlazili su u nastavcima ilustrirani mini-serijali o jiu-jitsu ili judo obrambenom sportu. U staroj dvorani Društva za tjelesni odmor Partizana u Koprivnici, jedinoj sportskoj dvorani, u bivšem koprivničkom kinu (danas je to stolnoteniska dvorana), održan je 1960. godine i prvi tečaj, kojeg je vodio tada poznati judaš Edo Besak.

Bili smo i generacija koja je organizirano otišla na izgradnju autoputa u Srbiju kod Niša, odnosno kod Manajla, Džepa i Momin Kamena kod Grdeličke klisure. Isto tako i kod Miladinovaca kraj Skoplja, gdje je sada skopska zračna luka. Osim što smo radili na trasi, izuzetno smo bili aktivni u kulturno-zabavnom radu, uređivali zidne novine, a natjecali smo se i u sportovima, osobito odbojci i rukometu. Iz tog vremena sjećam se kako sam uživo za Radio autoput pratio na gitari Vinka Hraščanca, koji je pjevao ”Granadu”. Ja sam pjevao i sam se pratio ”Po kiši lutam sam”.

Nije to bilo čudno, jer smo sudjelovali i u glazbenom životu Koprivnice. Osim što je vodio tamburaški zbor učitelj Stjepan Miklaužić organizirao je više gimnazijskih generacija i u mandolinističkom zboru (mandoline, mandole i gitare) u kojem sam, sjećam se, svirao mandolu, odnosno mandolinu drugu.

U svemu tome treba istaknuti da je u gimnazijskim danima bila strogo određena arhitektura ” tko bi gori, tko bi doli”, jer su se učenici viših razreda morali i te kako poštivati, čak bi se moglo reći da ih se gledalo sa strahopoštovanjem, a eventualno druženje s njima imponiralo je i pravilo nas važnim. Nastava je bila teška i zato je bilo dosta atmosfere straha u razredima. Jedinice su se teško ispravljale, a lako dobivale. U snovima i danas mi se često javlja ”stara matura”, sa strahom od polaganja matematike. Zbog bolesti sam u 13-oj godini propustio dobar dio gradiva matematike, kemije i fizike, pa je ostala podsvjesna bojazan. Karikirana je činjenica: da sam morao polagati matematiku na maturi, valjda bih i dan danas sjedio u gimnazijskim klupama.

Ovo nije povijest, tek poneko istrgnuto sjećanje, ali s osjećajem za cjelinu. Na redovitim petogodišnjim sastancima nas maturanata koji smo maturirali 1961. godine prepričavaju se stare zgode i jasno je da na taj način to razdbolje života ostaje bolje upamćeno od drugih. Preuzimanje tradicije sastajanja od starijih maturanata ima svoga šarma, jer, ako ništa drugo, srećemo se nakon što se dugo nismo vidjeli. Paradoks je da se u pravilu inače ne vidimo ni mi koji živimo u Koprivnici. Tek svake pete godine. Veže nas samo običaj. Već više od pet desetljeća. Pola stoljeća. Normalno je da je svatko otišao svojim putem i da je okupiran svojim brigama ili radostima.

Ali gimnazija ostaje gimnazija. U glavi i srcu.